Roman kojeg je Boris Vian napisao 1947. godine, i još jedan kojeg je objavio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Boris Vian napisao je sveukupno četiri romana pod pseudonimom Vernon Sullivan: “Pljuvat ću po vašim grobovima”, “Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”, i “Nemaju one pojma”. Na početku, pretvarao se da se radi o opskurnome američkom "hard-boiled" autoru čija djela Vian samo prevodi.

Mnogi mu kritičari nikad nisu oprostili tu prevaru - ali to je bio tek početak Vianovih nevolja s Vernonom Sullivanom. Zbog romana “Pljuvat ću po vašim grobovima”, našao se čak i pred sudom. Godinu dana nakon njegovog objavljivanja, neki je čovjek počinio ubojstvo kakvo se događa i u romanu. Kraj leša je pronađen roman “Pljuvat ću po vašim grobovima”, otvoren točno na stranici na kojoj se ubojstvo opisuje, što je moralistima bilo dovoljno da osude i autora i djelo za poguban utjecaj na javnost. Tako su prva dva romana iz serije - “Pljuvat ću po vašim grobovima” i “Svi su mrtvaci isti” - neko vrijeme bila čak i zabranjena.

Roman “Svi su mrtvaci isti” priča je to o Danu, koji nastoji pronaći svoje mjesto u zajednici u kojoj je od presudne važnosti boja kože, a on je miješanac što se ipak ne primjećuje, njegova koža ne odaje "crnu sastavnicu". Danov život počinje se komplicirati od dana kada mu dolazi čovjek koji se predstavlja za njegova brata i traži od njega novac, ucjenjujući ga da će svima razotkriti njegovo podrijetlo. U strahu da se to ne dogodi, Dan ubija "svoga brata" i zapada u niz nevolja...

"I eto ih gdje se obrušavaju na knjigu drvljem i kamenjem: vulgarna je. prostačka, razvratna i sve u tom stilu! A to nije do Sullivana, jer ju je preveo Vian! I ne pripada općoj struji! A ni posebnoj! Osim toga ondje muškarci spavaju sa ženama i uživaju u tome, a pritom nema ni pedera ni lezbijki! To je odvratno! Kakav povratak barbarstvu, katastrofa bez premca, petparačka podvala mistifikatorskog očajnika, und so we/fer!
I nastavljaju oni tako, govore o svemu i svačemu, osim, dakako, o knjizi. Te Vian plagijator, te Vian ubojica, pornograf, bijedni nesposobnjaković, impotentni nesretnik, a istodobno i razvratni Prijap, Jean Legrand u malom, izrod najgore vrste, i zato nestani bestraga, svinjo debela, raskrinkali smo te. O samoj priči, o onih dvjesto otisnutih stranica, ni riječi, i nije to karakteristično samo za ovu knjigu. Opća je to pojava, koja se danas naziva književnom kritikom. Prilično zbunjujuće."
( Iz Vianova Pogovora )


***

Rođen 1920., Boris Vian od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Autor brojnih romana, prvi je uspjeh doživio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Ali tek će romani potpisani Vianovim pravim imenom zadobiti trajnu ljubav: “Pjena dana”, “Jesen u Pekingu”, “Crvena trava”, “Srcoder” - kao i priče skupljene u zbirkama “Mravci” i “Ne bih htio krepati” - svi su ti tekstovi puni zaigranog nadrealizma, humanizma i onirizma koji Viana čine jednom od najvažnijih figura francuske i svjetske književnosti 20. stoljeća.