KRITIKA: Linn Ullmann : 'Zvijezda padalica' (Algoritam, Zagreb, 2009.)

Linn Ullmann (1966) norveška je spisateljica i novinarka, autorica više romana i dobitnica brojnih uglednih skandinavskih književnih nagrada. Ona je kći slavnoga glumačko-redateljskog para, norveške glumice Liv Ullmann i švedskog redatelja Ingmara Bergmana, poznatog po vrlo ozbiljnoj filmskoj tematizaciji međuljudskih, ponajprije bračnih, muško-ženskih odnosa, kojima se na suptilan, lirski istančan način bavi i Linn Ullmann u svojem već drugom na hrvatski jezik objavljenu romanu 'Zvijezda padalica' (prvi, 'Prije nego utoneš u san', objavio je V.B.Z. 2001).

Jedan muškarac i jedna žena na ravnome su krovu devet katova visoke zgrade u Oslu. Zagrljeni su, stoje gore visoko, ruku obavijenih jedno oko drugog, na njoj je crveno-žuta ljetna haljina, kosa joj je duga i svijetloriđa, on s biblijski crnim čuperkom. Podsjećaju na lutke, gore na krovu, skakuću i skakuću, balansiraju na rubu...

I, u jednom trenutku, ona posrće, i pada, u devet katova visoku dubinu.

Je li se oskliznula i slučajno pala?
Ili je hotimice zakoračila u dubinu?
Je li je muškarac pokušao uhvatiti?
Ili ju je možda gurnuo?


To je središnji događaj romana 'Zvijezda padalica' Linn Ullmann, a ljudi na krovu su bračni par Stella i Martin; u braku su već dulje od deset godina i imaju dvije kćeri – desetogodišnju zajedničku kćer Bi i Stellino dijete iz prvoga braka, petnaestogodišnju Amandu. Roman je fragmentarno strukturiran, sastavljen od velikoga broja monoloških dionica ljudi koji su svjedočili bilo njihovom životu, bilo Stellinoj smrti, uz dodatak videosnimki koje su kratko pred Stellinu smrti ona i Martin snimili, za potrebe osiguravateljske kuće pobrojavajući imovinu, a koje (snimke) svjedoče o njihovu ne odveć skladnu suživotu. Te snimke, kao i iskazi njihovih znanaca i kćeri Amande, donose fragmente njihova bračnog života, dok tri svjedokinje Stellina pada (ili skoka?) pokušavaju razriješiti uzrok njezine smrti, u čemu se trudi i policijska inspektorica Corrine, kojoj su neki od u knjizi okupljenih monologa i upućeni. No iako to ne umanjuje dojmljivost rukopisa, struktura je vrlo labava i nije uspostavljena oko policijske istrage Stellina pada (ili skoka?), nego knjiga sadrži i ispovjedne dionice (nenaznačeno komu upućene) Stellina sedamdesetogodišnjeg prijatelja Axela, čiji iskazi povezuju sadašnje događaje (pogreb) s prijašnjima (historijat njegova prijateljstva sa Stellom). Istoj su svrsi podređeni i iskazi Stelline kćeri Amande, no tu je zamjetna i jasna distinkcija, jer dok je Axel ostarjeli, deziluzionirani cinik, kojemu su upravo susreti sa Stellom rijetka oaza ugode u životu koji se, zbog svoje samotnosti i staračke nemoći, nada što prije završiti, Amandinoj je mrzovolji izvor u pubertetskom buntu, neslaganju s roditeljima, a posebice s očuhom Martinom. Ipak, unatoč njezinoj buntovnosti, Amandini su monolozi obojeni izrazitom liričnošću, a kako ih najčešće izriče sestrici Bi, nerijetko su ispunjeni i nadrealnim elementima, s čestim motivom preobrazbe pada u let, iz utješnih, (auto)terapeutskih razloga. Solilokvijima svih tih likova autorica pridružuje i monološke dionice same Stelle, koja se javlja u post-mortem obličju duha jer, kao što joj samo ime govori, ona je zvijezda, zvijezda-padalica, »ona pada stalno, pa i nakon što dotakne tlo, ona pada slojevima vatre i zemlje i pijeska i korijenja«, njezin je pad nezaustavljiv, stalan i beskonačan, baš kao i njezina prisutnost u životima njezine djece.

No iako Martinovi iskazi donose prikaz njegova upoznavanja i braka sa Stellom, i premda u njihovoj bračnoj disfunkcionalnosti policijska inspektorica prepoznaje razlog izgledne mogućnosti Martinove krivnje za Stellinu smrt (što inspektorica ne uspijeva dokazati), ipak se najzanimljivijim čini odnos između Stelle i Axela. Pritom valja istaknuti kako se upravo Axelovi monolozi ispostavljaju kao najsočniji i bivaju izneseni na književno najmoćniji način. Stella je bila medicinska sestra i Axela je upoznala na poslu, u bolnici gdje je Axel bio jedan od pacijenata, i iako ipak ostaju strancima jedan drugomu, njih su dvoje izgradili relativno istančan odnos, s dovoljno topline i barem djelomična razumijevanja, a kao kompenzaciju za nedostatke drugih svojih odnosa, bilo sadašnjih bilo davnašnjih – Stelline s Martinom i djecom, a Axelove s kćeri koju viđa iznimno rijetko i sa suprugom koja mu nije bila vjerna. Tako, iako je 'Zvijezda padalica' ponajprije knjiga o ljudima, njihovoj interakciji i lomovima u komunikaciji te nedokučivoj zamršenosti ljudske psihe i pretpostavljenoj, ali rijetko uistinu ostvarenoj bliskosti, to je, posredovanjem Axelova lika, ujedno i roman o starosti i starenju te posljedičnom gubitku radosti i interesa za stvari, ljude i pojave oko sebe. Također, to je knjiga i o samoći, posebice o samoći na koju su osuđeni ljudi treće dobi, koji prolaze životom poput sjena, nezapaženi i ni od koga željeni te prepušteni na milost i nemilost vlastitome vremešnome tijelu, bolovima i pukom trajanju lišenu radosti i užitka. No cinične i gorke Axelove opservacije tegoba starenja autorica fino kontrapunktira iskazima petnaestogodišnje Amande, koja govori o odrastanju, pubertetu, buđenju osjetila i čuđenju pred promjenama koje svakodnevno u sebi ćuti i na sebi zapaža, implicirajući pritom i osjećaj bivanja žrtvom teorije arogancije prema kojoj se tinejdžeri sami sebi uvijek čine glavnim likovima u svačijem životnom broadwayskom komadu. Ipak, svi ti iskazi, posredovani fragmentarno, razlomljenošću i necjelovitošću neprestano sugeriraju neiskazivost i nedokučivost životnih tajni i neodgonetljivost onoga vječnoga zašto, te apostrofiraju nerazrješivu tajanstvenost zakutaka psihe, ali ipak ponajprije ukazuju na jedinstvenost svakoga od nas pojedinačno, kao neponovljivih jedinki često nesvjesnih tragova koje ostavljamo u životima drugih ljudi, na koje utječemo i više negoli se usudimo sebi priznati. Tako, unatoč kriminalističkome zapletu kao otponcu, 'Zvijezda padalica' pokazuje se istančanom studijom karaktera, skupom psiholoških portreta ljudi bitno obilježenih otuđenjem i oštećenih nemogućnošću ostvarenja istinske i duboke prisnosti s bližnjima, simbolički ponajbolje oslikane upravo u sceni grčevita plesa Stelle i Martina na krovu, gdje neutralnu promatraču ostaje nejasno drže li se oni strastveno jedno za drugo ili bijesno guraju drugoga od sebe.

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 399, lipnja 2009.