Započevši književnu karijeru kao darovita pjesnikinja, autorica triju zapaženih poetskih zbirki, Lucija Stamać 2002. godine objavljuje prvu proznu knjigu 'Muke po Veneri', koja izaziva veliku pozornost javnosti šokantnim scenama u kojima su prepoznavane poznate javne osobe. Uslijedio je 2004. roman 'Labud', u kojemu se autorica vraća u davnu povijest, baveći se sudbinom antičke heroine lijepe Helene, reinterpretirajući klasični motiv iz suvremene, feminilno osviještene pozicije.
Novim romanom 'Mala sirena' Lucija Stamać se vraća suvremenoj urbanoj tematici: piše o odrastanju i prvim ljubavima jedne zagrebačke adolescentice. U pozadini je romana oslikana zanimljiva, živa novovalovska scena u burnim osamdesetim godinama. Roman je to o formiranju jedne preosjetljive djevojke, odgojene u konzervativnoj građanskoj obitelji, o pobunjenoj junakinji koja ruši zadane okvire građanskog morala, tragajući za autentičnim, vlastitim identitetom.

Jedan od najzastupljenijih autora nedavno objavljene natječajno nezavičajne zbirke novela, kratkih priča i čiča miča u izdanju Internet Monitora i Jesenski Turk - ime je momka koji sjedi u uredu preko puta vas, ima sažete i centrirane misli, rijetko pjeva, ponekad se zadubi i ne želi stisnuti šaku u smjeru kako to Robert De Niro radi sa Samuel Jacksonom u Jackie Brown. Ali rusofil je. I piše u slobodno vrijeme o punk, heavy metal i inim Zabriskie point zvijezdama. Pa lista 30-ak stvari koje u životu ne bi smio napraviti.
O svojim literarnim sažecima, planovima, sklopljenim dlanovima, i inim planovima koji moraju nužno obuhvatiti tipkovnicu, ispričao je nekoliko kratkih crtica koje bi morale doprinijeti upoznavanju njegove vrste autora.


* Giljeviću Denise, tko si i što u rukama od radova nosiš?

Ja sam ti čovjek s jednom škripavom cipelom i divovskim stopalima, sijedim dlakama što mu divlje rastu po rubovima uški, laganim iksericama fenomenalno skrivenim širokim hlačama ili bočnim namještanjem prilikom fotografiranja. No tada profil otkriva moj grbavi nos. Tu su i brojne druge psihofizičke mane, znači sasvim sam običan tip. Ničim zaslužio da ga se intervjuira, a niti imam puno toga za reći. I u tome jest problem, u tom ti čučavcu čuči zec. Nemam, a reći ću. Tako ćeš morati izbaciti fine recenzije, britke kolumne, u stvari veći dio kvalitetnog sadržaja kako bi ti ovaj intervju uopće stao u izdanje DOP magazina… Ljudi će popizdit', a tebi će časopis zabilježiti iznenadni pad čitanosti. Nije neka utjeha što ćeš znati razlog.


* Dokle sežu počeci tvojih pisanja i čime si iziritiran počeo pisati?

Skoro do skoka iz zadnjih pelena. Bio je to strip o mišu, mislim da je bio kralj miševa. To je imalo nekoliko stranica natrackanih vodenim bojama, miš je negdje putovao, a koliko se sjećam nije nigdje stigao. Tekst na stranici broj jedan bio je - ide miš. Stranica broj dva - ide, ide miš. I tako dalje, i tako ide miš, taj moj kralj miš.
Sljedeći je korak bio - nazovimo ga - "Dnevnik momka iz Brazila" po povratku iz Južne Amerike i s navršenih 6 godina. Mislim da je imao pet-šest stranica, a tekica sa zapisima bila je zaštićena plastičnom folijom s likom pčelice Maje. To me nije spriječilo da dnevnik zauvijek izgubim.

No iziritiran sam se našao tek s prvim bubuljicama koje su odškrinule vrata pubertetu. Kao i muško gotovo svako, htio sam biti onaj netko u koga će se zaljubiti najljepše curice. Plesat nisam znao, gitaru nisam htio, sport nije htio mene, pa sam počeo pisati pjesmice. Klasična priča. Sve je završilo da sam na kraju pisao pjesmice po narudžbi za spomenare, bio sam omiljeni razredni stihoklepac, ali sam ipak uvijek osvajao samo srce prve pričuve, a ne glavne igračice.

Kasnije dolazi srednji vijek i srednja škola - spaljivanje dvije ploče Novih fosila, jedne Srebrnih krila i jedne Pčelice Maje, i oblačenje crne uniforme. Brrrr. Da, da, nastupio je mrak, postao sam vampir, darker, kako ti je milije… igrali su samo seks, droga i baba roga. Pisanje, nula, osim u školskim zadaćama. Učenje, koliko se mora. Usmjereno malo, moglo bi se reći s obzirom na vrstu obrazovanja osamdesetih.
Onda dođu crne devedesete i faks, crnina ide dalje. Postaneš dipling, i opet ništa.

Tek kada sam se zaposlio na mjestu gdje sam za noćnih šihta predugo buljio u prazno, neka nepoznata sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar me natjerala da pokušam ispuniti prazninu. Pa sam kao idealno sredstvo pronašao riječi, ponovo. Počelo je s budalaštinama, nastavilo s budalaštinama, a dokle će budalaštine stić', budala to ne može znat'…


* Tri pričice predstavljene u zbirci "Lift" predstavljaju te samo djelomično ili kompletno? Što nedostaje?

Mjestimično i djelomično. Pun sam tajni koje još treba otkriti. Recimo, neki bi nakon ovog nepotrebnog eksperimenta koji će nas obojicu upropastiti mogli otkriti kako sam kreten. No to je škola. I ja sam za mnoge otkrivao kako su gadno loši sve dok ih nisam osobno upoznao. A kompletno me možeš recimo predstavit' ti, par godina nakon moje smrti, u monografiji s pregršt mojih fotografija u boji. Uvjet je samo da sam na svakoj uvrštenoj uhvaćen bočno ili u dugim hlačama.

Nedostaje seks. Njega još nisam otkrio, moje su priče aseksualne i razmnožavaju se bespolno. To ne znači da u njima nema strasti, samo nema golotinje i pipkanja.


* Koja su ti interesna područja najzanimljivija? Čime se baviš u književnom radu?

Uglavnom onim što mi iziđe iz prostora iznad trbušne šupljine, a posrijedi nije srce. Dakle ostaju nam pluća i duša koju nemrem dokazat'. A iz pluća mi katkad iziđe neka ljubavna, nekad me za kompjuter obori nepravda, katkad pokušavam samo napisati nešto smiješno s naglaskom na pokušavam, nekad me tjera čista pizdarija i izvrtanje riječi. Pojma nemam. Ono što znam je da mi ideje statistički u zadnje vrijeme najčešće padaju na putu od kuće do posla. Nikako ne obrnuto. Na povratku kući eventualno razmišljam o realizaciji.
Kad kažeš književni rad, to podrazumijeva da sam ja književnik. A nisam. Ja sam ti - da citiram neskromno samoga sebe i upišem si još jedan kretenski bod - ionako samo naivac što misli da je pisac, a svako objavljivanje pričice shodno tome, čudo je hrvatske naive.


* Najdraži autori od kojih si podsvjesno ili svjesno učio.

Dobro je što sam kod kuće pa mogu prošetati do Sašine police, nabrojati par klasika i par suvremenih faca da ne zazujim i još k tome ispadnem pametan…ili seronja. Ma što god ti rekao, ispadam seronja. Ako odšutim, opet sam seronja. Al' nekako mi je draže biti tihi seronja.

Gle, kad je trebalo učit' - svjesno ili podsvjesno - ja nisam učio nego sam skužio rupe pa sam se provlačio. Čovjek bi pomislio - dečko je bio snalažljiv. Ja bih rekao da sam možda uz zrnce pameti naslijeđene s lancima DNA imao i brdo sreće. Sad se pomalo vadim na talent. Zajebavam se i kenjam, ali ne, to fakat ne mogu ispljunuti. Kad sam bio klinac plakao sam uz Sretnog princa, napamet znao Ježevu kućicu. Poslije sam se izgubio. I sebe, i autore, i uzore. Danas ih nalazim putem i putem ih opet gubim. Ne bih ti to mogao iskreno odgovoriti niti da me pitaš za glazbu ili film. Danas gledam u par ljudi oko kojih se muvam i želim biti kao oni. Danas su mi oni uzori, a ne želim ih ovdje imenovat' kako ne bi i njih upropastio. Pisati kao jedan od njih, biti mudar poput jednoga, biti angažiran poput jedne, voljeti poput jedne druge…

Nadam se da će ti ipak u stvaranju snježne slike pomoći sljedeće dvije informacije: Imre Kertesz me doista razvalio, a Daniel Pennac pojeo mozak svojim Rajem za ljudoždere, kasnije i Vilom karabinkom i Djevojčicom s knjižicama.

Ali kad je već povod za ovu komunikaciju Lift, da ti kažem kako tebe neću spomenuti jer ćeš nas obojicu intervjuom upropastit', kako mi je priča Luke Bulića fora, kako mi je Lazić s kojim stanujem u potkrovlju Lifta vrlo kul (preporučam njegovu stranicu www.vanbalona.com), kako mi je Lada Puljizević potjerala žmarce na put od glave do pete i natrag, a Sudarević s kojim se sudaram na svakom božjem natječaju u zadnje vrijeme (ali on pobjeđuje), isto mi ima ono nešto. Barem meni, ali tko mene nešto pita. Dobro, izuzev tebe sad. Dobro, nisi me baš ti ovo ni pitao, ja sam sam malčice skrenuo.
Pa ti pogađaj kamo to vodi…

* Tendencija tvog književnog trajanja. Bi li neodsanjani san bila mogućnost rasterećenog i kvalitetnog življenja od svojih literarnih radova? Uzmimo da granicu danas određujemo sa 6 000 kuna mjesečnih.

Sve dok će mama, tata, brat, cura, par prijatelja i poznanika htjeti čitati, a poneki član žirija htjeti to pozitivno ocijeniti. Konačno, sve dok će jedna biti na papiru, a tri rezervne u glavi. A i dobra je to fora. Kad nisi pri lovi, za rođendan napišeš nekom priču i kažeš: "Sorry, nisam imao, ali evo, zato sam ti napisao kratku priču". Super je. Teško ćeš pronaći nekoga tko će reći: "Ne sviđa mi se tvoj poklon".
Moji snovi realiziraju se već na papiru i Internetu. Nažalost, onoga trenutka kad mi se stvar učini predobrom, probudim se. A ako hoćeš malo ozbiljniji odgovor, evo ga u obliku protupitanja: a kome to u situaciji sličnoj ili goroj od moje ne bi bio san? Dodatno je kvalifikacijsko pitanje koliko bi toga trebalo za šest soma mjesečno isporučit'? I je li u cifru uračunat porez i ostale dadžbine? Zapravo, puno bi se dodatnih pitanja dalo naslagati… Ali nikako nije uvjet, jer inače ni ovoga dosad ne bi bilo.


* Predstavi nam neke svoje neobjavljene radove za koje imaš jaču od jake želje da budu publicirani. Detaljniji uvid u tvoj opus, u nekoliko sažetih ili proširenih rečenica, molim te.

Ima tu jedna duža ljubavna priča o čovjeku kojem se pokvario frižider, pa priča o folk zvijezdi kojom je zaokružena trilogija glazbenih starova, pa pripovijetka izišla iz reda na Zavodu za zdravstveno, a završila na papiru s čovjekom na stratištu, priča o čovjeku s razbijenim naočalama, niz bizarnih uskršnjih pričica… Ima tu koječega, pa i ponešto o čovjeku od kojeg nikad ništa.


* Planovi. Natječaji idu dalje ili ćeš pokušati solo…

Postavimo to ovako: dok je natječaja bit će i mojih pokušaja. Tko ne igra, ne može ni dobit', rekli bi ti i svi lutricionisti, veliki ili mali bili. Plan je jednostavan i rastavljen na slogove glasi: PI -SA -TI.
Bar neće biti problema s epitafom kada stigne onaj dan. Nešto će se već pronaći u gomili papira. Pardon, CDova. DVDova, HD DVDova ili Blu-ray diskova… čega već i koga briga.
Uostalom, u Boljoj polovici nisam imao ni par, sada u Liftu imam tris, prirodno je da ganjam Royal Flush, ako treba i do kraja života. To je najbolji odgovor. Nema kruha preko pogače, geslo je proizvođača hrane čije proizvode koristim za dohranjivanje pričica na svojoj farmi.


* Hvala na odgovorima i namigni mi u uredu. Zdr…

Nisam siguran je li ovo zajebancija ili dio intervjua koji će nas - kao što rekoh - obojicu upropastit'. Svejedno, evo eskadrile. Mig 1, Mig 2, Mig 3… Mig 21! Dalje neću, da ne sramotim hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

(Preneseno iz Dopa)

NAJBOLJE/NAJGORE KNJIGE:

Doma najbolji:
DAMIR KARAKAŠ «KAKO SAM UŠAO U EUROPU».
Karakaš je samonikli genijalac ili, što bi Englez rekao, a true original, dok ga kod nas više tretiraju kao oriđinala. Inače nisam fan kratkog, jasnog i brzopoteznog pisanja, ne volim realizam ni brutalu – ali to je, bit će, zato što nitko ne piše kao Karakaš.
Ostalo baš i nije vrijedno spomena, jer nažalost, nova Jergovićeva knjiga je iznenađujuće dosadna, Vlado Bulić ni ove godine nije dovršio svoju, pa mi ne preostaje ništa osim publicistike – «Žuti titl», mladih publicista Velimira i Plazmaticka, jedina pravo zabavna domaća knjiga ove godine.

Doma najgori:
BORIS DEŽULOVIĆ «CHRISTKIND»: strašno dosadno, prežvakane premise, bez ikakvog osjećaja za dramaturgiju. S druge strane, stilu ništa ne fali, vidi se da si je čovjek dao truda istražiti povijesne prilike... dakle, novinarski profesionalno, ali fikcija? Ne, hvala.
DAVOR ŠPIŠIĆ «KOLJIVO»: ne poznajem autora, ali čini mi se da je previše drkao dok je ovo pisao, što baš i nije dobro za umjetnost. Inače, za jednu jeftinu trešiju sasvim okej, no budući da je plaćeno tolikim honorarom, red je stvar uzeti vrlo ozbiljno. Dakle, govno.

Vani najbolji:
DAVID MITCHELL «CLOUD ATLAS»: dosad najbolji roman najboljeg živog i neživog pisca. Priča o povijesti ropstva kroz nekoliko stoljeća u kojoj ima mjesta i za brodske dnevnike i za dickovsku postapokalipsu i za urnebesnu komediju s penzionerima. Predivno napisano; veeeliko, a istovremeno i silno zabavno – koncept koji je domaćim štreberima od pisaca posve nepoznat.

Od neovogodišnjih stvari koje sam čitao ove godine red je navesti nevjerojatnu «Secret History» Donne Tartt, koja je knjiga godine svake godine, te čudnovato zao i lijep roman «Mimesis» Andreja Nikolaidisa. Plus, zakon je što se u prijevodu pojavio i «Diary», hororčina Chucka Palahniuka, mada objavljena skupa sa Seinfeldom i Woodyjem Allenom u šaljivoj biblioteci Ha-ha! (a izdavač je – ha-ha! – Biovega.).

[Zaboravio sam sautparkovsku bombu «All Families Are Psychotic» Douglasa Couplanda, a bogme i Houdinijevu biografiju «The Life And Many Deaths Of Harry Houdini» Ruth Brandon, koju mi je Marin poklonio za rođendan ni ne znajući kako je opaka.]

KRITIKA : Gabriel Garcia Marquez - "Pustolovina Miguela Littina" (V.B.Z., 2004.)

Gabriel Garcia Marquez, slavni kolumbijski Nobelovac, svoju je karijeru započeo kao novinar, a vlastita mladenačka žurnalistička iskustva evocirao je u prvom dijelu svoje još nedovršene autobiografske trilogije “Živjeti da bi se pripovijedalo” (izd. V.B.Z., 2003.).
Uz književnost, novinarstvo i politika predstavljaju njegove trajne opsesije, pa se tako u predasima između pisanja svojih raskošnih, magičnim realizmom prožetih fiction remek djela, Marquez često vraća svojim novinarskim korijenima, čitateljstvu isporučujući dokumentarističke non-fiction knjige. Među takve spadaju i u nas objavljene “Vijest o otmici” (izd. Mozaik knjiga, 1998.) i “General u svom labirintu” (izd. Mozaik knjiga, 2000.), kao i povod ovome tekstu, Marquezov dokumentaristički roman “Pustolovina Miguela Littina” (izd. V.B.Z., 2004.).

Osim što su pisane reportažnim stilom, poštujući autentične povijesne fakte, ove tri knjige povezuje i politički kontekst. Naime, Marquezovo poimanje novinarstva podrazumijeva direktan politički angažman, a sve tri prethodno spomenute knjige kolumbijski je Nobelovac pisao s ciljem poticanja društvenih promjena i demokratizacije trusnog, različitim represijama premreženog, politički nestabilnog južnoameričkog kontinenta.
Tako u knjizi “Pustolovina Miguela Littina” Marquez rekonstruira istinitu priču o šest tjedana koje je početkom 1985. godine čileanski filmski redatelj Miguel Littin ilegalno proveo u Čileu, snimajući dokumentarac o uvjetima života ljudi pod Pinochetovom represivnom diktaturom.

Littin je još 12 godina prije toga (1973.) bio primoran emigrirati iz Čilea kako bi izbjegao hapšenje zbog “protudržavnih aktivnosti” uslijed čega mu se ime našlo na popisu 5 tisuća izgnanika kojima je zabranjen povratak u domovinu. Littin je s lažnim ispravama i izmjenjenog izgleda, uz pomoć ilegalnih organizacija iz pokreta otpora doputovao u Čile te je tajno ravnao trima filmskim ekipama (iz Francuske, Italije i Nizozemske) koje su u zemlju ušle istodobno kada i on, a kako bi pod krinkom snimanja dokumentaraca o talijanskim useljenicima u Čileu, te o čileanskim prirodnim ljepotama ustvari snimili dokumentarni film o svakodnevici Čilea u uvjetima tada već 12-godišnje Pinochetove vojne diktature.
Nakon brojnih peripetija uspjelo im je snimiti 32 tisuće metara filmske trake iz čega je naknadno montiran 4-satni TV film i dvosatni kino dokumentarac, koji je po čitavom svijetu pronosio istinu o zastrašujućoj naravi Pinochetove diktature.
1986. g. Marquez je u Madridu 7 dana proveo razgovarajući s Littinom, a razgovor je dokumentiran na 18 sati dugoj magnetofonskoj traci koju je potom Marquez sažeo u 150-tak stranica dugu knjigu koja vjerno rekonstruira Littinovu opasnu životnu pustolovinu. Pri tome je Marquez vrlo mudro odlučio zadržati oblik izlaganja u prvome licu, poštujući Littinovo mišljenje i na taj način očuvavši Littinov osobni, često i povjerljiv ton, ali je ipak bio primoran neka imena izmijeniti poradi zaštite protagonista događanja koji još uvijek žive u Čileu.

Knjigu “Pustolovina Miguela Littina” koja osim što je dokumentaristički vjerno svjedočanstvo o jednoj krvavoj diktaturi, te literarni izraz podrške ilegalnom pokretu otpora sastavljenom od mladeži koja se čitavim svojim bićem stavila u službu nakane da svoju domovinu oslobodi od vojničke čizme, također se može čitati i kao napetu priču o jednom opasnom poduhvatu ali i kao putopisnu reportažu o prelijepoj ali siromašnoj južnoameričkoj zemlji koja u sebi spaja sva brojna proturječja karakteristična za cijeli južnoamerički kontinent. Cijela je knjiga premrežena čestim dirljivim i nostalgičnim lirskim epizodama (u kojima se ponajlakše prepoznaju Marquezove intervencije u Littinovo izlaganje), što nikako ne treba čuditi s obzirom da se Littin tom prilikom prvi puta nakon 12 godina prisilnog izbivanja, vratio u Čile. Tako najupečatljivijima smatram stranice na kojima je opisan Littinov posjet majci, kada otkriva da je ta draga starica cijelu jednu sobu u svom skromnom kućerku pretvorila u svojevrsni muzej izgnanoga sina, a posebno istaknuti svakako treba i efektnu epizodu Littinova slučajnog susreta na ulici sa vlastitom punicom, koja u izmijenjenoj fizionomiji ne prepoznaje svoga zeta.

Inače, Littin je osim fizičke morao usvojiti i svoju klasnu transformaciju jer je u Čile došao prerušen u bogatog urugvajskog tajkuna, te je napuštanje vlastite boemštine i prometnuće u samozadovoljnog buržuja još dodatno otežalo njegovu prilagodbu i usvajanje novog identiteta te poistovjećivanje sa svijetom svojega novog Ja. Ponovno koračanje ulicama rodnog Santiaga nakon dugog izgnanstva, kod Littina neizbježno otključava vrata prošlosti pa roman obiluje i čestim digresivnim flashbackovima na dane njegova odrastanja, a te se sličice iz prošlosti postupno stapaju u mozaik kojima sažeto bivamo upoznati sa protudiktatorskim djelovanjima Littina u mladosti.

Oslanjajući se na autentične činjenice Marquez dokumentaristički vjerno rekonstruira istinitu priču koja, kao što to često u životu biva, obiluje upravo nevjerojatnim obratima i gotovo nadrealnim situacijama, od kojih se svojom fantastičnošću zasigurno izdvaja ona kada Littinu u vožnji do aerodroma, kako bi ulovio avion kojim će nakon 6 tjedana ilegalnog boravka u Čileu ponovo pobjeći iz zemlje, pomaže upravo ista ta policija koja za njim traga, jer je njegovo tajno snimanje filma naposljetku ipak bilo razotkriveno. Tako Marquez i u prozi u kojoj naglasak stavlja na autentičnost događaja i realizam, ipak ne može pobjeći od sebi toliko svojstvene magije, a “Pustolovina Miguela Littina” se od dokumentarističke reportaže često pretvara u pravu le-carreovsku napeticu, koja se čita bez daha.

(Napisao : Božidar Alajbegović,
preneseno iz riječkog mjesečnika za kulturu mladih VAL, broj 3, siječanj 2005.)

Knjiga pjesama Aleksandre Orlić "U mjerilu 1:100000" iscrtava mjesta događaja (svakodnevnih, neobičnih i tužnih i lijepih) pažljivim spajanjem različitih prostornih/vremenskih zona i udaljenih predjela. "Pričanje", pisanje zbiva se, naizgled linearno, u napetosti između prolaznosti i žuđene sretne budućnosti, u strogoj geometriji grada, na mjestima iznevjerenih mogućnosti i susreta. Nagnuta nad stvarnu mapu Zagreba i predana beskonačnim ponavljanjima, zarobljena je osjećanjem da je u labirintu slučajnosti i očaja, strpljivog čekanja...
U mjerilu 1:100000 – knjiga je pjesama ispunjena neobično dokumentiranom stvarnošću, kojoj u škrtosti i jednostavnosti zbilje nedostaje ponešto od buke svijeta, njegova vanjskog sjaja, bogatstva koja obećavaju reklame i daju plemeniti okusi. Tko je junakinja knjige? Ona koja strpljivo čeka na balkonu, ona koja uspostavlja brojčane veze i oblikuje riječi, ona koja se vraća i zamišlja... Ona jest sve to istodobno: senzualna i nesigurna, izgubljena u silnim rotacijama, pouzdana i bliska. Sreli smo se već u hrvatskom pjesništvu s poezijom činjenica i stvari, s poezijom koja izmiče statistici i provjerljivosti: U mjerilu 1:100000 ispis je jezika promjena i novih (pjesničkih) koordinata.

*************

Knjiga pjesama Igora Čumandre "Trbuh crnog bombardera" nastaje na putu od periferije do centra. Zatječemo ga u Novom Zagrebu, naoružanog mitologijom kauboja u žudnji za slobodom, ali istodobno privrženog prostoru (grada) u kojem se kreće. Pisana kao lirska priča "heroja iz kvarta", njegova poezija živi u neskladu između gotovo romantične čežnje za ljubavlju i grubosti zbilje, nerijetko ironična i samoironična, samouvjerena, jer već će nekamo otići "u trbuhu crnog bombardera/ preko svih mogućih znakova/ preko svih mogućih zrakova". Trbuh crnog bombardera podsjeća na najbolje stranice slamnigovske pjesničke sjete i jezične igrivosti, na prolaznost i vječnost uvijek istih čežnji, na prisutnost i odustajanje...
Poezija Igora Čumandre raduje karnevalskim zanosom, zamjenama ozbiljnog i neozbiljnog, promjenama lica i maski, (pjesničkim) svijetom u kojem još ima mjesta za velike riječi ili geste, mjestima gdje se radije govori zbogom nego možda!

**************

Knjiga pjesama Marija Dabe "Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum" izrasta sigurno i snažno s mjesta za koja bi iskusni kritičari (i čitatelji) hrvatskog pjesništva, vjerojatno s pravom, rekli da su završena i potrošena...
Pisana i krojena s iznimno gustom metaforičnom mrežom, istodobno je samo/zapitana nad potrošenim govorom o vlastitoj egzistenciji. Puna ironije, jetkosti i neskrivenog cinizma, njegova poezija živi između ludila i lirske nježnosti i traje u "zapanjenim prostorima" gdje stižu mornari i mudre djevice, gdje su izlozi puni lijepo odjevenih lutaka, ulice žena, gdje ozbiljnost navlači neko sumnjivo lice...
Nudeći svoja različita lica (onoga koji provjerava, ludi, pokušava biti smiješan) i uloge, govornik prolazi mjestima koje tijelo i glas nejednako pamte i otkrivaju. Poezija de Chiricovih prostora i oblika, poezija pitanja i čuđenja, poezija za koju nismo mogli vjerovati da može tako strasno govoriti poslije šutnje, poslije "puno obećanog ništa u tek zakopanim sjemenkama".

**************

Knjiga pjesama Vesne Bige "Ispod kapaka druge rase" proizlazi iz uzajamnosti u kojoj se prepliću i ispomažu otkrića vanjskog svijeta i stanovita tajanstvenost poezije (ili možda prije važnost stvari i njihovih sjenki). Pjesnikinja vješto mijenja mjesta s kojih se upućuje u potragu za što preciznijim opisom riječi koje izmiču ili se pojavljuju u različitim likovima i postaju joj opsesija... Nije lako živjeti s "riječima različitih zapremnina, s riječima sa zmijskim repom, usta na usta, dah na dah, u zvjerinjem jeziku" – priznaje otvoreno i upušta se u borbu zbog stvari koje žele ispričati da su se jednom dogodile. Upravo iz tog napora pristižu nova otkrića, nastaje i traje poezija jednostavna i ezoterična, gibljiva i duboka.
Nova knjiga pjesama Vesne Bige daje hrvatskom pjesništvu ponekad zaboravljenu mjeru i osjećaj za važnost pjesničkog govora.

Ron McLarty je kao 24-godišnjak napisao roman od 800 stranica. Kad izdavači nisu pokazali interes, napisao je još jedan. Nakon trećeg prestao je slati rukopise izdavačima.

McLarty je u međuvremenu uspio završiti 44 kazališna komada, devet romana i izabrane pjesme, bez da je ikada objavio i riječ od napisanog.

Uzdržavao se kao glumac koji posuđuje glas te snima audioknjige i reklame. Na Broadwayu je 1972. igrao u "Moonchildren", a 1991. u Our Country's Good. Na televiziji se pojavljivao u serijama Spenser: For Hire, Cop Rock i Sex i grad.

Tada je u rujnu 2003. – nakon usamljeničke književne odiseje, koju su odlučili završiti pažljiva producentica audioknjiga, knjižničar iz malog grada i pisci Danielle Steel i Stephen King – Ron McLarty napokon, u 56 godini života, potpisao prvi književni ugovor.

Vodeći američki izdavači dali su ponude za The Memory of Running, onaj treći roman, nakon kojeg je McLarty prestao tražiti izdavača.
To se dogodilo dobrih 16 godina nakon što je roman dovršen i dva tjedna nakon što je Stephen King objavio kolumnu u kojoj je McLartyjev rukopis proglasio "najboljim romanom kojeg nećete pročitati ove godine".

Viking, dio izdvačake kuće Penguin, na kraju je dao najbolju ponudu s ugovorom za dvije knjige vrijednim 2 milijuna dolara, a Warner Bros je dobio prava za snimanje filma, kojeg će režirati Alfonso Cuaron, koji je snimio I tvoju mamu, također i koji je čak od Harryja Pottera i zatvorenika Azkabana uspio napraviti pristojan film.

13.01. Alkemičar
20.01. Hodočašće
27.01. Veronika je odlučila umrijeti
03.02. Peta gora
10.02. Jedanaest minuta

Jonas Gardell (1963.) je jedan od najomiljenijih švedskih pisaca i zabavljača. Debitirao je 1985. godine romanom "Igra strasti", da bi do danas objavio devet knjiga od kojih su mnoge nagrađene. Od romana "Odrastanje komičara" napravljen je i uspješan film i TV- serija koja je bila nagrađena međunarodnom nagradom za radio i televiziju Prix Futura.
Gardell piše i scenarije za filmove, kazališne predstave, radio i TV. Kao zabavljač neprestano je na turnejama sa svojim showom koji je nešto kao stand-up komedija s pjevanjem; a show voli započeti spuštajući se sa stropa s anđeoskim krilima na leđima. U zadnje vrijeme vodi i švedske izbore za pjesmu Eurovizije.
Živi u Stockholmu sa svojim partnerom.

Anita Diamant, ugledna američka publicistkinja, autorica je brojnih članaka i šest knjiga o primjeni židovskih tradicija i načela u svakodnevnom životu, te romana "Good Harbor".
Njezin prvi roman "Crveni šator", postigao je golem uspjeh u Sjedinjenim Državama gdje se iznimno dugo zadržao na listama bestselera. Autorica živi u Massachusettsu s mužem i kćeri.

Marko Tomaš
KADA SAM OTVORIO VRATA

kada sam otvorio vrata
ugledao sam bika
koji se ustremio
u mom pravcu
nisam ga izazivao mahanjem
ali on je bio tu
nalik na zahuktali voz
nosio bijes
i mrzio baš mene
potrčao sam uz sokak
ali on se stuštio za mnom
i sada sam mrtav
smrskanih rebara
ne mogu disati
a žudim za cigaretom
u relativnom spokoju
bez određene skice za budućnost
sasvim načisto sa životom
ležim na grudvama
šljunkovite zemlje


Marko Tomaš
S RUKAMA POD GLAVOM

cijeli sam dan pored rijeke
čitavim tijelom utisnut u vlažnu zemlju
zagledan u sočnu ljetnu krošnju
s rukama pod glavom
na trenutke vidim
kako mi iznad nosa
u letu se pare insekti
i ne treba mi ništa više
za zvuk vode
stvorene su školjke mojih ušiju
u tom neprestanom hučanju
razabirem čak i riječi
ovdje si postao
vodena te vila za pete izvukla


Marko Tomaš
NEOPHODNO ČUDO

jebiga sada
padam kroz prozor
naglavačke pozdravljam
susjede i djecu
koja se igraju u blizini –
i što se dešava?
odjednom sam poletio

*************************************************


Stjepan Gulin
TIH DANA SAM SE OKRENUO NA LJUDE

srce mi dršće i sada kad pišem ne mogu vjerovati
ne mogu da se vladam ah one punokrvne slike
(ja ne bih mogao na onaj način postaviti nogu)
ovdje nije šetalište i nije da će vas mnogi vidjeti
milena udara u talambas odsječenim rukama
(rekao bih i srcem i nečim što bubnja na iskvarenu mladost)
još uvijek ne mogu pojmiti odlutati se
pun tog mesa pun do suludosti tog valjkastog mesa
ah udarati kamenom glavu i napuniti je hladnim pijeskom
vrtiti se oko ispijenog alaha
sjećaš se one turske pjesme ne sjeti se
sjedili smo prekriženih nogu kusasti turci
moja mama je rekla (uvijek pomirno odsutna)
bože moj bože moj kako je to komično
svi smo zavijali neko je degenerično dijete ugledalo
crni ratni brod (sav od željeza kaže mala)
i upitala mamu hoće li nam što učiniti
pogledao sam na raspadnute kuće na zarđale tvrđave
stisnuo zube ječao ja volim moj grad ja volim moj grad
proklet bio tada se pojavio s nepoznatih kamenjara onaj
kusasti turko njegovo konjsko lice se napokon pomaklo
si3 nerelisini3 mi nismo znali što odgovoriti
izlišno mi olinjali beskućnici s praporcima oko vrata
(kasnije je milena rekla da je to zov neutješnog srca)
tih dana sam se okrenuo na ljude
tih dana sam se okrenuo na ljude
i ugledao mračne staze pijeska ne mogu ni sada vjerovati


Stjepan Gulin
SLIKE PREBLAGIH OKVIRA

crtač sam slika preblagih okvira moje slike najmanje
žele predstavljati sebe zapliću se jedna u drugu ističu
iz već rušljivih spona smjeraju otvorenoj punini svijeta
nervoznim potezom brišem iz nemogućeg pejzaža silovitu
rijeku (a ne i brdo koje je umalo prerasla) vraćam je
prvotnom ishodištu meni odakle je ne znam zašto ne-
kontrolirano potekla brdo neka krene u svijet što mu
nije teško pošto slike kako sam rekao zanemaruju okvire
neka isteče što me se tiče ostavljam mu slobodnu volju
moje neposlušne slike dosežu svijet vraćajuć se oboga-
ćene svom ishodištu meni odakle će šiknuti na isti način
ali nemilosrdnije u svom htijenju kao rijeka što umalo
nije prerasla brdo


Stjepan Gulin
CRVI

mi imamo princip
mi imamo siguran cilj
znamo da ćete sigurno umrijeti
naša proizvodnja nema kraja
mi se držimo grobnoga raja

KRITIKA : Dubravka Ugrešić : "Ministarstvo boli" (izd. Faust Vrančić/90 stupnjeva, 2004.)

Ministarstvo boli novi je roman Dubravke Ugrešić kojega u kontekstu zadnjih deset godina njezine karijere izdvaja činjenica da je svoje domaće izdanje doživio prije inozemnog. Kao što većina zna, ali nije zgorega ponoviti, poradi svojih kritičkih napisa o diktatorskom karakteru Tuđmanova režima Dubravka Ugrešić je početkom devedesetih godina bila prisiljena napustiti Hrvatsku (sramotna afera “Vještice iz Rija” ), čime joj je isti taj režim učinio “medvjeđu uslugu” jer je nakon toga, objavljujući svoja djela u inozemstvu, stekla reputaciju jedne od najnagrađivanijih i najkvalitetnijih europskih književnica. Unatoč tome, Dubravka još uvijek nije “odbolovala” rat ali također niti raspad bivše države, a to se u Ministarstvu boli neprestano osjeća.

Ministarstvo boli je roman koji govori o “našima” koji su spas od ratnih strahota potražili u egzilu, o ljudima kojima se život razdvojio na ovaj ovdje i onaj tamo, a vrijeme se podijelilo na ono prije i ono poslije. Svi ti “naši”, prema Ugrešićki, po svijetu hodaju s nevidljivom pljuskom na licu, s posebnom životinjskom napetosti u tijelima “kao da njuškaju zrak oko sebe ne bi li odredili s koje strane dolazi opasnost”, a takvi su jer su ostali bez čvrstog oslonca, “bez pouzdanijeg pregovarača između sebe i svoje prošlosti pri čemu doživljaj vremena i stvarnosti ovisi samo o njima samima”. Stranci ih ne prihvaćaju kao svoje, a u domovini ih, ironično, gledaju kao strance, što ih dovodi u pat poziciju kod koje je “povratak smrt, a ostanak poraz”.

Osim egzilantske, autorica obrađuje i teme krivice, zaborava i prava na sjećanje, a tematski raspon još proširuje problematizacijom jezika bivše Juge, pa piše o jezicima “na kojima se klalo, protjerivalo, ubijalo, silovalo i ponižavalo”, kao i o vremenu jezičnog razvoda punog buke i bijesa, kada je “jezik bio oružje ali i zajednička trauma”. Većinu te tematike Ugrešićka je već obradila u svom prethodnom romanu Muzej bezuvjetne predaje, ali na drukčiji, i što je još važnije - bitno kvalitetniji način. U odnosu na Muzej bezuvjetne predaje, novi je roman puno jednostavnije strukture, bez poliperspektivnosti prethodnika i bez karakteristične upotrebe kolažnog postupka (iako ni ovdje ne manjka citata i esejističkih digresija).

Roman je ispisan u prvom licu, a glavna junakinja romana, zagrebačka doktorica slavistike gđa Lucić, kroz niz unutarnjih monologa (obilato začinjenih eksplikacijama stavova i razmišljanja pripovjedačice-autorice) otkriva nam jednu tipičnu egzilantsku sudbinu: nakon što joj muž zbog svog srpskog porijekla u Zagrebu ostaje bez posla, oni se doseljavaju u Amsterdam gdje im se brak ubrzo raspada, suprug odlazi u Japan, a ona se zapošljava na amsterdamskom sveučilištu gdje predaje povijest južnoslavenskih književnosti bivšim Jugovićima. Međutim, "drugarica" (kako je sami studenti nazivaju) zanemaruje nastavni program i svoja predavanja pretvara u kolektivnu psihoterapiju. Emocionalno izlječenje od rata i raspada zajedničke domovine ona sa studentima traži putem katalogizacije bivše jugoslavenske svakidašnjice, te Ugrešićka roman premrežuje nizom zapisa o "Braco i Seka" čokoladama, pozdravu "Zdravo!", "Plazma" keksima, "Minas" kavi, "Negro - odžačar grla" bombonima i mnogim drugim predmetima, ljudima i događajima koji su sastavnim dijelom kolektivne “od Vardara pa do Triglava” memorije. (Autorica nas time podsjeća na ulogu koju je imala pri osmišljavanju ideje o projektu Leksikona Yu mitologije, koji je nedavno nakon dugogodišnjeg nastajanja konačno doživio i svoje ukoričenje).

Osim povremenim nelogičnostima (na jednom mjestu pripovjedačica kaže kako pri kratkom posjetu Zagrebu nije napravila novu osobnu zbog predugih redova, a dvije stranice kasnije pripovijeda kako nije uspjela pronaći zgradu gdje se izdaju osobne – jer se, tobože, više ne snalazi u Zagrebu) roman obiluje osjetnom gorčinom i čestim iritantnim samosažaljenjem i patetikom, a domaćeg čitatelja nerijetko će zasmetati i brojna pojašnjenja upućena budućem recipijentu inozemnog izdanja (pa tako primjerice kada lik izdeklamira poznate Ujevićeve “Noćas se moje čelo žari ...” stihove, pripovjedačica ne propušta pojasniti o kojem se poeti radi). Kako junakinja bez prestanka lamentira nad svojom sudbinom i gotovo da uživa u vlastitom položaju žrtve, ne treba čuditi kada konačno “life goes on!” otriježnjenje pronalazi u mazohističkoj ljubavnoj vezi upravo sa studentom koji je najizgledniji krivac za njezin gubitak posla na amsterdamskom sveučilištu. U takvom se fabularnom razrješenju priče naslućuju tek obrisi nekadašnje Ugrešićke ironičarke (Forsiranje romana reke), a za parodičarkom iz razdoblja Poze za prozu ili Štefice Cvek u raljama života danas možemo samo suze liti.

S autoričinim se stavovima možemo ili ne moramo složiti, što uopće nije važno niti sporno, kao što sporna nije niti njezina već davno dokazana literarna darovitost (spomenimo primjerice samo efektnu i vrlo dirljivu epizodu susreta s uličnim sviračima Romima), ali ono što smeta i što treba spočitnuti svakako je izlizanost i potrošenost teme, odnosno Ugrešićkino uporno tematsko (mnogi će reći i ideologijsko) mamuzanje mrtvoga konja. No, na kraju ipak nećemo biti zlobni pa ćemo u ovoj tematskoj reciklaži i neproduktivnom ponavljanju, u esejističkim knjigama kao i u mnogo potentnijem, kompleksnijem i literarno kvalitetnijem romanesknom prethodniku već napisanog, prepoznati tek autoričino istjerivanje vlastitih demona, a ipak ne i njezino kapitaliziranje vlastite pozicije žrtve.

Na koncu, ostaje nam nada da je Ministarstvom boli Ugrešićka temu raspada Jugoslavije napokon stavila ad acta, dok se u onoj kratkoj antiglobalizacijskoj esejističkoj digresiji sa zadnjih stranica romana možda iščitava put kojim bi njezina proza ubuduće mogla krenuti.
(napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2004.)

KRITIKA : Goran Samardžić - "Šumski duh" (Profil, 2004.)

Goran Samardžić suvlasnik je kultne sarajevske knjižare i izdavačke kuće “Buybook” i iza sebe već ima tri knjige poezije i jednu zbirku priča. “Šumski duh” njegov je roman prvijenac u kojemu pratimo odrastanje i sazrijevanje jednog “urbanog kauboja”, gradskog štemera Koste.
Kosta odrasta na beogradskom asfaltu osamdesetih godina prošlog stoljeća, u grupi vršnjaka čija se iskustva baziraju na zajedničkim opijanjima, sukobima s oponentskim gangovima u obrani onih nekoliko desetaka kvadratnih metara zapljuvanog beogradskog asfalta koje smatraju “svojim teritorijem”, i jednoj tajni – zajedničkom seksualnom iskustvu stečenom umnogome nalik poznatoj redaljci iz Kusturičinog “Sjećaš li se Dolly Bell?”. No, od te kultne filmske scene ipak ih dijeli jedna mala ali vrlo bitna razlika : prefiks –homo, jer je dobrovoljna “žrtva” bio njihov vršnjak Danijel, “žena zarobljena u tijelu muškarca”. Ovaj događaj ostavlja veliki ožiljak na njihovoj kolektivnoj, mužjačkoj savjesti čije zacijeljenje kasnije traže čak i u pokušaju silovanja (nasreću, u zadnjem trenutku prekinutom), ovog puta naravno, ženskog čeljadeta.

Agresivnost, dokazivanje muškosti grubošću i privrženost kvartovskoj grupi bazirana na verbalnom podjebavanju i šaketanju riječima obloženim zlobom iza koje se u pravilu krije bliskost koja nikako ne smije isplivati na površinu (jer si inače “peško, pičkica, plačipizda”), obilježilo je Kostino odrastanje a uvelike je utjecalo i na njegov odnos prema Dijani, sestri prijespomenutog Danijela s kojom Kosta spoznaje ljubav. Iako Dijanu strastveno i ludo, slobodno se može reći i - opsesivno voli, Kosta svoje emocije ne umije prikazati drukčije doli – grubošću i radikalnom posesivnošću. Tako se njihov odnos zasniva na agresivnom seksu (često na rubu perverznosti) i Kostinoj bjesomučnoj ljubomori koja vrhunac doživljava u von-trierovskoj epizodi kada Kosta Dijanu zbog nevjere tokom njihova kratkotrajnog prekida, kažnjava prisiljavajući je na prostituiranje.

Knjiga je podijeljena na dva dijela, čija je razdjelnica Kostino preseljenje iz Beograda u Sarajevo, pred sam početak rata. Učestvovanje u obrani grada i neprestana smrtna opasnost kojoj je izložen, te izravno svjedočenje tragedijama (vrlo efektna epizoda Kostinog spašavanja ranjene djevojke, u redu za vodu) posljeduje Kostinom postupnom sazrijevanju i svojevrsnoj transformaciji njegova karaktera, odnosno njegovom konačnom napuštanju mužjačke, agresivne mačo pozicije.

U boksačkom sportu koji obojica treniraju prepoznaje se jedna (ali ne i jedina) poveznica između Samardžićevog Koste i Ljube Vrapča, nezaboravnog junaka Mihajlovićevog izvrsnog romana “Kad su cvetale tikve”. Osim što obojica “pate” od manijakalne ljubomore, povezuje ih također i to što obojica sreću odlučuju potražiti van vlastita domicila, i uslijed toga odlaze u “pečalbu” (jedan u Švedsku, drugi nakratko u SAD), a “Šumski duh” od Mihajlovića baštini i istu urbanu poetiku dinamičnog, fragmentarnog pripovijedanja, si(u)rovih i oporih dijaloga, šturog i sažetog, gotovo asketski ekonomičnog stila sa rečenicama s kojih je oglodana i najmanja naznaka banalnosti.
Goran Samardžić (baš kao i Dragoslav Mihajlović) inzistira na autentičnosti, izravnosti, životnosti i naturalizmu nerijetko garniranom crnohumornošću (npr. epizoda kada mlada na vlastitom vjenčanju abortira plešući – “Sve joj iscurilo niz noge. Ugasili su svjetlo da gosti ne vide. Pune joj cipele krvi”, ili kratki duhoviti ogled o frizerskom fazoniranju ženskog spolnog organa) i sposoban je svu suštinu stvari i razoran emotivni naboj sažeti u jednu, jezgrovitu, emocijama nabijenu sliku (npr. atmosfera kasarne, među JNA ročnicima - “Iza šutnje jednog čovjeka može se kriti spokoj ili mudrost; ali iza šutnje devedeset ljudi najčešće stoji nesreća, i to čista”). U čemu se, uostalom, pokazuje i kao potencijalni nasljednik jednog drugog Sarajlije, pokojnog Darija Džamonje...

Nespremna čitatelja svakako treba upozoriti da će mu barem nekoliko stranica trebati dok se navikne na Samardžićev lingvistički miš-maš. Naime, autor se u dijalozima služi specifičnim beogradskim uličnim idiomom prepunim vulgarizama i šatre, dok pripovjedni tekst bazira na jezičnoj mješavini koja kao da je sačinjena od beogradske ekavice prevedene na sarajevsku ijekavicu.
Jedina manjkavost štiva prepoznaje se u nedovoljnoj razrađenosti motiva i neekspliciranosti razloga koji su Kostu nagnali na preseljenje u Sarajevo, kao i u pomalo stereotipnim baratanjem mentalitetima. No, nimalo ne sumnjam da će osjetljiviji i manje koncentrirani recipijenti u Kostinom odnosu s Dijanom pogrešno prepoznati mizoginiju; drugi će se zgaditi pred brojnim sočnim i vrlo eksplicitnim scenama seksa, dok bi treće afektirana frajerština i prenaglašeni mačizam lako mogli iritirati. No, takvi će čitatelji ionako umjesto za Samardžićem posegnuti za nekim od ljubića iz aktualne Večernjakove “kiosk-edicije”...

(Napisao : Božidar Alajbegović, prosinca 2004. Prenesno iz VAL-a, broj 3, siječanj 2005.)

Boris Ivković majstor je borilačkih vještina iz Sinja. Još od najranijeg djetinjstva maštao je o filmskoj karijeri i snimanju kung fu filmova, sve dok nije odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Od 1994. godine pod umjetničkim imenom Bore Lee počinje snimati filmove sam. Od tad je Bore snimio 8 uglavnom srednjemetražnih filmova, za čiju većinu je sam napisao scenarij, režirao ih i odglumio u njima glavne uloge. Svi njgeovi filmovi su akcijske drame s obilatim korištenjem borilačkih vještina, što ga čini jedinom i najvećom akcijskom filmskom zvijezdom u nas. Baš kao i u svojim filmovima, Bore se u stihovima odupire mračnoj strani te upire svoj pogled prema onome što je lijepo, časno i pravedno

ŽIVOT PUN SUZA

Kad mi tuga uništi
osmijeh na licu,
kad me ispunja
i preplavi cijeloga
moje sunce radosti
prekrivaju sivi oblaci.
Sivi oblaci
Su moji teški dani.

Duboko sam u moru suza,
plivam prema obali,
A valovi me vraćaju
Natrag.

Pitam se:
dokad ?


ZIMI

Uveče sjedim u mraku
uz zapaljenu svijeću.
Vani je vijavica
izaći neću.

Sjedim sam
I dugo dugo razmišljam.
U razmišljanju me
hvata san.

Špajer na drva me grije.
U divnoj tišini
ne mičem se.

Sjedim u mraku
i gledam plamen svijeće.
U njemu vidim toplinu
koja se razlijeva u meni,
ta divna toplina sreće.

Smrznuta stakla prozora
sve me više guraju upaljenoj svijeći.
Sam sam u mračnoj kuhinji
I ja maštam o sreći.


OSMIJEH

Po uzbrdici
života
penjem se
teško.
Skupljam
mrvicu po
mrvicu sreće sve dok ne
napravim

osmijeh.

Ray Loriga rođen je u Madridu 1967. godine. Spisateljsku karijeru započeo je objavljujući priče u neovisnim i alternativnim časopisima, da bi ga nakon prve proze "Lo peor de todo" kritičari prepoznali kao otkriće. Nakon romana "Pali s neba" postao je kultni autor a kritika ga je slavila kao novi glas suvremenog španjoslkog pripovijedanja. Do sada je objavio 6 romana, prema romanu "Pali s neba" napisao je scenarij i snimio film, a s Pedrom Almodovarom je surađivao na nekoliko njgeovih filmova.

VL: Koji su događaji najjače obojili ovogodišnju književnu scenu?
VISKOVIĆ: Zasigurno su je ponajviše obilježila dva fenomena: pojava novinskih nakladnika s edicijama klasika po nevjerojatno niskim cijenama te čak pet nagrada Renatu Baretiću za roman "Osmi povjerenik".

VL: Mnogi su nakladnici akciju "knjige uz novine" dočekali na nož. Zašto?
VISKOVIĆ: Iako je većina ljudi profesionalno vezanih za književnost i nakladništvo kritički ocijenila prodor novina u izdavanje i prodaju knjiga, osobno ne bih bio spreman bezrezervno se pridružiti osudi te pojave. Prije svega, mislim da je u interesu cijelog našeg društva to da dobijemo kapitalna izdanja svjetske domaće književnosti po niskim cijenama. Velike naklade knjiga govore da su knjige iz tih edicija završile i u kućanstvima koja dosad nisu imala elementarnu kućnu biblioteku. Te knjige pridonose snaženju svijesti da knjiga jest prestižno kulturno dobro kojim se legitimira kulturna samosvijest ukućana. Sad je na klasičnim izdavačima da taj početni izazov prihvate i da toj publici po prihvatljivim i konkurentnim cijenama ponude svoje knjige. Oni koji taj impuls prepoznaju, preživjet će: očito je prošlo vrijeme skupih knjiga i niskih naklada.

VL: Treba li država i ubuduće potpomagati izdavače?
VISKOVIĆ: Naravno, postoje knjige koje se unatoč cijenama neće moći potvrditi na tržištu, već i zbog svoje imanentne žanrovske smanjene komunikativnosti (zbirke pjesama, eseja, pa i novela). U takvim slučajevima doista Ministarstvo kulture mora intervenirati i većom potporom i otkupom nego dosad, osobito kad su posrijedi domaći autori.

VL: Kako će se dalje razvijati novinsko nakladništvo?
VISKOVIĆ: Pokriveno je (u svim novinskim edicijama) valjda kakvih stotinjak najatraktivnijih naslova klasike; nije baš puno ostalo iskoristivoga na tom planu. Stoga valja ubuduće računati i na manje naklade pa i zarade. Volio bih kad bi novinski nakladnici krenuli u plasiranje novih knjiga domaćih suvremenih autora: vjerujem da postoje pisci i knjige koji (uz adekvatnu propagandnu potporu i nisku cijenu) mogu dosegnuti relativno visoke naklade.

VL: Može li se skoro pojaviti nasljednik Baretića kao višestrukog laureata?
VISKOVIĆ: Čini mi se da je potkraj ove godine objavljena takva knjiga. Radi se o "Skrovitom vrtu", romanu-prvijencu poznatog pjesnika i prevoditelja Luke Paljetka; ta fikcionalna rekonstrukcija dnevnika Cvijete Zuzorić odlikuje se vrhunskim stilističkim umijećem, rafiniranim dočaravanjem ženskog senzibiliteta i erotičnosti, te iznimnom erudicijom. A uza sve to, knjiga se s užitkom čita.

Razgovarala Mirjana Jurišić. Preneseno iz Večernjeg lista od 30.12.2004.

KRITIKA : Jeffrey Eugenides - "Nevina samoubojstva" (Vuković&Runjić, 2004.)


“Onog jutra kad je na posljednju Lisbonovu kćer došao red da počini samoubojstvo – bila je riječ o Mary i tabletama za spavanje kao u Theresinu slučaju – dvojica su bolničara po dolasku u kuću točno znala gdje je ladica za noževe i plinska pećnica i za koju gredu u podrumu možeš zavezati konopac. Iz vozila Hitne kao i obično su po našem mišljenju izašli presporo, a debeli je sebi u bradu rekao “nije vam ovo telka, ljudi moji, brže ne ide”. Teški je respirator i defibrilator pronio pokraj grmlja što je nabujalo do čudovišnih razmjera i preko razbuktala travnjaka koji je bio krotak i besprijekoran kad su prije trinaest mjeseci počele nevolje."

Prethodni citat donosi tri početne rečenice romana “Nevina samoubojstva” kojega je autor 45-godišnji američki književnik Jeffrey Eugenides i one predstavljaju gotovo savršen uvod u književno djelo.

Svojom prvom rečenicom Eugenides nas ubacuje u samo središte zbivanja, inteligentno nam osim tematike romana otkrivajući i broj suicida koji nas očekuju, ali i načine na koje je tih pet samoubojstava izvršeno. Druga rečenica, osim crnohumornosti kojom će rukopis biti garniran, riječima “po našem mišljenju” otkriva najinteresantniju osobitost Eugenidesova debitantskog romanesknog uratka – radnja je ispripovijedana iz pozicije prvog lica množine (“mi”), što je u književnosti iznimno rijetko i u ovom se trenutku čak i ne mogu sjetiti sličnog primjera. Treća rečenica osim što sugerira post festum pripovijedanje (“prije trinaest mjeseci”), mnogo govori i o autorovoj stilistici i izričaju kojim će nam priču izložiti, a opisom zapuštenog travnjaka koji je u opreci s nekadašnjom njegovanošću autor sugerira tajnovitost i kod recipijenta pobuđuje radoznalost. A sve su ostalo, kako bi to Đole kazao, nijanse, ali red bi bio da i o njima ponešto prozborimo.

Tako svakako treba naglasiti da su suicidalne Lisbonove kćeri sve redom tinejdžerke (od 13-godišnje Cecilie, preko Lux kojoj je 14, Bonnie koja ima 15 g. i 16-godišnje Mary, pa do 17 godina stare Therese) te da je kolektivni pripovjedni subjekt sastavljen od grupice dječačića na pragu puberteta koji zbivanja skrivećki prate iz kuće nasuprot Lisbonovima. No, kao što već rekoh, događaji su izloženi post festum i to cijelih dvadeset godinica nakon krvavog finala, od strane spomenutih svjedoka koji sada više nisu pred adolescencijom već su na sredini svojih tridesetih. Cijeli je roman sastavljen od njihovih zajedničkih sjećanja ispripovijedanih iz njihove tadašnje dječje perspektive čime je Eugenides uspješno postigao efekt očuđenja i svoje štivo obavio magličastom koprenom tajnovitosti. No, osim oko tajne, skrivene iza povoda koji je nagnao mlade Lisbonice na samoubojstvo, roman se vrti i oko misterije koju krije njihova propupala ženstvenost, toliko tajnovita i neobjašnjiva grupici dječaka koji svoje zanosne susjede neumorno uhode i bezuspješno im se pokušavaju približiti.

Eugenidesov odabir skupnog (“mi”) pripovjedača, s obzirom da se radi o predadolescentima, vrlo je dobro pogođen i nije nimalo slučajan. Naime, gotovo je svako muško djetinjstvo obilježeno odrastanjem uz grupicu nerazdvojnih prijatelja koji dijele ista zajednička iskustva, a njihov se kolektivitet na samostalne jedinke raščlanjuje tek tamo negdje oko 17. godine života, što Eugenidesove junake tek čeka. A kao što (iz prethodno navedenih razloga) svoju grupicu malenih pripovjedača autor izbjegava posebno predstavljati kao pojedince, isto tako i kod Lisbonica ne insistira na naglašenijoj pojedinačnoj diferencijaciji, te se ne upušta u zasebnu karakterizaciju svake od sestara ponaosob nego nam daje tek kratki opis svake od njih. Eugenides sestre također predstavlja kao zajednički skupni entitet (pa ih najčešće naziva “Lisbonicama” ili “sestrama Lisbon”) iz razloga što one za dječake iz susjedstva predstavljaju personifikaciju suprotnog spola, odnosno ženske seksualnosti koju naši mlađahni junačići još nisu imali prilike upoznati, a koja ih nesvjesno snažno privlači, ali za njih još uvijek predstavlja nerazjašnjiv misterij.

Iako već u uvodnim rečenicama otkriva čitav zaplet, Eugenidesu ipak uspijeva da čitatelji do zadnje stranice ne izgube interes, što postiže zavodeći nas svojim raskošnim, gustim rečeničnim sklopovima u kojima miješa šokantnost s melankolijom, liriku sa zloslutnošću, a sjetu i čežnju s crnohumornom duhovitošću, istovremeno draškajući i naše skrivene porive za morbidnošću koji zadovoljeni bivaju tek pri kraju romana, u krvavom grand finalu.

A razlog koji je petero sestara nagnao da svijetu kažu “Adieu” ipak do kraja ostaje nerazjašnjen i tajnovit te nam Eugenides ostavlja da se sami odlučimo između prevelike strogoće majke koja je vjerovala da “romantiku treba nadzirati” te je slobodu djevojaka svela na najnižu moguću mjeru ili pak da u autodestruktivnom činu djevojaka prepoznamo parafrazu naslova romana - metaforu skorašnjeg gubitka nevinosti Amerike (radnja je smještena neposredno pred američku ratnu avanturu u Vijetnamu).
No, jedno je u svakom slučaju nepobitno – autor nas svojim odličnim debitantskim romanom uspješno vraća u adolescentske dane da bi nas podsjetio kako mladenaštvo često zna zaboljeti ... ali ne samo u grudima, nego često i ispod pojasa.
(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2004.)

Puno sreće, zdravlja, ljubavi, novca, inspiracije... i dobrog štiva od srca vam svima Knjiški moljac želi !!!!