Jedan od najzastupljenijih autora nedavno objavljene natječajno nezavičajne zbirke novela, kratkih priča i čiča miča u izdanju Internet Monitora i Jesenski Turk - ime je momka koji sjedi u uredu preko puta vas, ima sažete i centrirane misli, rijetko pjeva, ponekad se zadubi i ne želi stisnuti šaku u smjeru kako to Robert De Niro radi sa Samuel Jacksonom u Jackie Brown. Ali rusofil je. I piše u slobodno vrijeme o punk, heavy metal i inim Zabriskie point zvijezdama. Pa lista 30-ak stvari koje u životu ne bi smio napraviti.
O svojim literarnim sažecima, planovima, sklopljenim dlanovima, i inim planovima koji moraju nužno obuhvatiti tipkovnicu, ispričao je nekoliko kratkih crtica koje bi morale doprinijeti upoznavanju njegove vrste autora.


* Giljeviću Denise, tko si i što u rukama od radova nosiš?

Ja sam ti čovjek s jednom škripavom cipelom i divovskim stopalima, sijedim dlakama što mu divlje rastu po rubovima uški, laganim iksericama fenomenalno skrivenim širokim hlačama ili bočnim namještanjem prilikom fotografiranja. No tada profil otkriva moj grbavi nos. Tu su i brojne druge psihofizičke mane, znači sasvim sam običan tip. Ničim zaslužio da ga se intervjuira, a niti imam puno toga za reći. I u tome jest problem, u tom ti čučavcu čuči zec. Nemam, a reći ću. Tako ćeš morati izbaciti fine recenzije, britke kolumne, u stvari veći dio kvalitetnog sadržaja kako bi ti ovaj intervju uopće stao u izdanje DOP magazina… Ljudi će popizdit', a tebi će časopis zabilježiti iznenadni pad čitanosti. Nije neka utjeha što ćeš znati razlog.


* Dokle sežu počeci tvojih pisanja i čime si iziritiran počeo pisati?

Skoro do skoka iz zadnjih pelena. Bio je to strip o mišu, mislim da je bio kralj miševa. To je imalo nekoliko stranica natrackanih vodenim bojama, miš je negdje putovao, a koliko se sjećam nije nigdje stigao. Tekst na stranici broj jedan bio je - ide miš. Stranica broj dva - ide, ide miš. I tako dalje, i tako ide miš, taj moj kralj miš.
Sljedeći je korak bio - nazovimo ga - "Dnevnik momka iz Brazila" po povratku iz Južne Amerike i s navršenih 6 godina. Mislim da je imao pet-šest stranica, a tekica sa zapisima bila je zaštićena plastičnom folijom s likom pčelice Maje. To me nije spriječilo da dnevnik zauvijek izgubim.

No iziritiran sam se našao tek s prvim bubuljicama koje su odškrinule vrata pubertetu. Kao i muško gotovo svako, htio sam biti onaj netko u koga će se zaljubiti najljepše curice. Plesat nisam znao, gitaru nisam htio, sport nije htio mene, pa sam počeo pisati pjesmice. Klasična priča. Sve je završilo da sam na kraju pisao pjesmice po narudžbi za spomenare, bio sam omiljeni razredni stihoklepac, ali sam ipak uvijek osvajao samo srce prve pričuve, a ne glavne igračice.

Kasnije dolazi srednji vijek i srednja škola - spaljivanje dvije ploče Novih fosila, jedne Srebrnih krila i jedne Pčelice Maje, i oblačenje crne uniforme. Brrrr. Da, da, nastupio je mrak, postao sam vampir, darker, kako ti je milije… igrali su samo seks, droga i baba roga. Pisanje, nula, osim u školskim zadaćama. Učenje, koliko se mora. Usmjereno malo, moglo bi se reći s obzirom na vrstu obrazovanja osamdesetih.
Onda dođu crne devedesete i faks, crnina ide dalje. Postaneš dipling, i opet ništa.

Tek kada sam se zaposlio na mjestu gdje sam za noćnih šihta predugo buljio u prazno, neka nepoznata sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar me natjerala da pokušam ispuniti prazninu. Pa sam kao idealno sredstvo pronašao riječi, ponovo. Počelo je s budalaštinama, nastavilo s budalaštinama, a dokle će budalaštine stić', budala to ne može znat'…


* Tri pričice predstavljene u zbirci "Lift" predstavljaju te samo djelomično ili kompletno? Što nedostaje?

Mjestimično i djelomično. Pun sam tajni koje još treba otkriti. Recimo, neki bi nakon ovog nepotrebnog eksperimenta koji će nas obojicu upropastiti mogli otkriti kako sam kreten. No to je škola. I ja sam za mnoge otkrivao kako su gadno loši sve dok ih nisam osobno upoznao. A kompletno me možeš recimo predstavit' ti, par godina nakon moje smrti, u monografiji s pregršt mojih fotografija u boji. Uvjet je samo da sam na svakoj uvrštenoj uhvaćen bočno ili u dugim hlačama.

Nedostaje seks. Njega još nisam otkrio, moje su priče aseksualne i razmnožavaju se bespolno. To ne znači da u njima nema strasti, samo nema golotinje i pipkanja.


* Koja su ti interesna područja najzanimljivija? Čime se baviš u književnom radu?

Uglavnom onim što mi iziđe iz prostora iznad trbušne šupljine, a posrijedi nije srce. Dakle ostaju nam pluća i duša koju nemrem dokazat'. A iz pluća mi katkad iziđe neka ljubavna, nekad me za kompjuter obori nepravda, katkad pokušavam samo napisati nešto smiješno s naglaskom na pokušavam, nekad me tjera čista pizdarija i izvrtanje riječi. Pojma nemam. Ono što znam je da mi ideje statistički u zadnje vrijeme najčešće padaju na putu od kuće do posla. Nikako ne obrnuto. Na povratku kući eventualno razmišljam o realizaciji.
Kad kažeš književni rad, to podrazumijeva da sam ja književnik. A nisam. Ja sam ti - da citiram neskromno samoga sebe i upišem si još jedan kretenski bod - ionako samo naivac što misli da je pisac, a svako objavljivanje pričice shodno tome, čudo je hrvatske naive.


* Najdraži autori od kojih si podsvjesno ili svjesno učio.

Dobro je što sam kod kuće pa mogu prošetati do Sašine police, nabrojati par klasika i par suvremenih faca da ne zazujim i još k tome ispadnem pametan…ili seronja. Ma što god ti rekao, ispadam seronja. Ako odšutim, opet sam seronja. Al' nekako mi je draže biti tihi seronja.

Gle, kad je trebalo učit' - svjesno ili podsvjesno - ja nisam učio nego sam skužio rupe pa sam se provlačio. Čovjek bi pomislio - dečko je bio snalažljiv. Ja bih rekao da sam možda uz zrnce pameti naslijeđene s lancima DNA imao i brdo sreće. Sad se pomalo vadim na talent. Zajebavam se i kenjam, ali ne, to fakat ne mogu ispljunuti. Kad sam bio klinac plakao sam uz Sretnog princa, napamet znao Ježevu kućicu. Poslije sam se izgubio. I sebe, i autore, i uzore. Danas ih nalazim putem i putem ih opet gubim. Ne bih ti to mogao iskreno odgovoriti niti da me pitaš za glazbu ili film. Danas gledam u par ljudi oko kojih se muvam i želim biti kao oni. Danas su mi oni uzori, a ne želim ih ovdje imenovat' kako ne bi i njih upropastio. Pisati kao jedan od njih, biti mudar poput jednoga, biti angažiran poput jedne, voljeti poput jedne druge…

Nadam se da će ti ipak u stvaranju snježne slike pomoći sljedeće dvije informacije: Imre Kertesz me doista razvalio, a Daniel Pennac pojeo mozak svojim Rajem za ljudoždere, kasnije i Vilom karabinkom i Djevojčicom s knjižicama.

Ali kad je već povod za ovu komunikaciju Lift, da ti kažem kako tebe neću spomenuti jer ćeš nas obojicu intervjuom upropastit', kako mi je priča Luke Bulića fora, kako mi je Lazić s kojim stanujem u potkrovlju Lifta vrlo kul (preporučam njegovu stranicu www.vanbalona.com), kako mi je Lada Puljizević potjerala žmarce na put od glave do pete i natrag, a Sudarević s kojim se sudaram na svakom božjem natječaju u zadnje vrijeme (ali on pobjeđuje), isto mi ima ono nešto. Barem meni, ali tko mene nešto pita. Dobro, izuzev tebe sad. Dobro, nisi me baš ti ovo ni pitao, ja sam sam malčice skrenuo.
Pa ti pogađaj kamo to vodi…

* Tendencija tvog književnog trajanja. Bi li neodsanjani san bila mogućnost rasterećenog i kvalitetnog življenja od svojih literarnih radova? Uzmimo da granicu danas određujemo sa 6 000 kuna mjesečnih.

Sve dok će mama, tata, brat, cura, par prijatelja i poznanika htjeti čitati, a poneki član žirija htjeti to pozitivno ocijeniti. Konačno, sve dok će jedna biti na papiru, a tri rezervne u glavi. A i dobra je to fora. Kad nisi pri lovi, za rođendan napišeš nekom priču i kažeš: "Sorry, nisam imao, ali evo, zato sam ti napisao kratku priču". Super je. Teško ćeš pronaći nekoga tko će reći: "Ne sviđa mi se tvoj poklon".
Moji snovi realiziraju se već na papiru i Internetu. Nažalost, onoga trenutka kad mi se stvar učini predobrom, probudim se. A ako hoćeš malo ozbiljniji odgovor, evo ga u obliku protupitanja: a kome to u situaciji sličnoj ili goroj od moje ne bi bio san? Dodatno je kvalifikacijsko pitanje koliko bi toga trebalo za šest soma mjesečno isporučit'? I je li u cifru uračunat porez i ostale dadžbine? Zapravo, puno bi se dodatnih pitanja dalo naslagati… Ali nikako nije uvjet, jer inače ni ovoga dosad ne bi bilo.


* Predstavi nam neke svoje neobjavljene radove za koje imaš jaču od jake želje da budu publicirani. Detaljniji uvid u tvoj opus, u nekoliko sažetih ili proširenih rečenica, molim te.

Ima tu jedna duža ljubavna priča o čovjeku kojem se pokvario frižider, pa priča o folk zvijezdi kojom je zaokružena trilogija glazbenih starova, pa pripovijetka izišla iz reda na Zavodu za zdravstveno, a završila na papiru s čovjekom na stratištu, priča o čovjeku s razbijenim naočalama, niz bizarnih uskršnjih pričica… Ima tu koječega, pa i ponešto o čovjeku od kojeg nikad ništa.


* Planovi. Natječaji idu dalje ili ćeš pokušati solo…

Postavimo to ovako: dok je natječaja bit će i mojih pokušaja. Tko ne igra, ne može ni dobit', rekli bi ti i svi lutricionisti, veliki ili mali bili. Plan je jednostavan i rastavljen na slogove glasi: PI -SA -TI.
Bar neće biti problema s epitafom kada stigne onaj dan. Nešto će se već pronaći u gomili papira. Pardon, CDova. DVDova, HD DVDova ili Blu-ray diskova… čega već i koga briga.
Uostalom, u Boljoj polovici nisam imao ni par, sada u Liftu imam tris, prirodno je da ganjam Royal Flush, ako treba i do kraja života. To je najbolji odgovor. Nema kruha preko pogače, geslo je proizvođača hrane čije proizvode koristim za dohranjivanje pričica na svojoj farmi.


* Hvala na odgovorima i namigni mi u uredu. Zdr…

Nisam siguran je li ovo zajebancija ili dio intervjua koji će nas - kao što rekoh - obojicu upropastit'. Svejedno, evo eskadrile. Mig 1, Mig 2, Mig 3… Mig 21! Dalje neću, da ne sramotim hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

(Preneseno iz Dopa)