Marko Tomaš
KADA SAM OTVORIO VRATA

kada sam otvorio vrata
ugledao sam bika
koji se ustremio
u mom pravcu
nisam ga izazivao mahanjem
ali on je bio tu
nalik na zahuktali voz
nosio bijes
i mrzio baš mene
potrčao sam uz sokak
ali on se stuštio za mnom
i sada sam mrtav
smrskanih rebara
ne mogu disati
a žudim za cigaretom
u relativnom spokoju
bez određene skice za budućnost
sasvim načisto sa životom
ležim na grudvama
šljunkovite zemlje


Marko Tomaš
S RUKAMA POD GLAVOM

cijeli sam dan pored rijeke
čitavim tijelom utisnut u vlažnu zemlju
zagledan u sočnu ljetnu krošnju
s rukama pod glavom
na trenutke vidim
kako mi iznad nosa
u letu se pare insekti
i ne treba mi ništa više
za zvuk vode
stvorene su školjke mojih ušiju
u tom neprestanom hučanju
razabirem čak i riječi
ovdje si postao
vodena te vila za pete izvukla


Marko Tomaš
NEOPHODNO ČUDO

jebiga sada
padam kroz prozor
naglavačke pozdravljam
susjede i djecu
koja se igraju u blizini –
i što se dešava?
odjednom sam poletio

*************************************************


Stjepan Gulin
TIH DANA SAM SE OKRENUO NA LJUDE

srce mi dršće i sada kad pišem ne mogu vjerovati
ne mogu da se vladam ah one punokrvne slike
(ja ne bih mogao na onaj način postaviti nogu)
ovdje nije šetalište i nije da će vas mnogi vidjeti
milena udara u talambas odsječenim rukama
(rekao bih i srcem i nečim što bubnja na iskvarenu mladost)
još uvijek ne mogu pojmiti odlutati se
pun tog mesa pun do suludosti tog valjkastog mesa
ah udarati kamenom glavu i napuniti je hladnim pijeskom
vrtiti se oko ispijenog alaha
sjećaš se one turske pjesme ne sjeti se
sjedili smo prekriženih nogu kusasti turci
moja mama je rekla (uvijek pomirno odsutna)
bože moj bože moj kako je to komično
svi smo zavijali neko je degenerično dijete ugledalo
crni ratni brod (sav od željeza kaže mala)
i upitala mamu hoće li nam što učiniti
pogledao sam na raspadnute kuće na zarđale tvrđave
stisnuo zube ječao ja volim moj grad ja volim moj grad
proklet bio tada se pojavio s nepoznatih kamenjara onaj
kusasti turko njegovo konjsko lice se napokon pomaklo
si3 nerelisini3 mi nismo znali što odgovoriti
izlišno mi olinjali beskućnici s praporcima oko vrata
(kasnije je milena rekla da je to zov neutješnog srca)
tih dana sam se okrenuo na ljude
tih dana sam se okrenuo na ljude
i ugledao mračne staze pijeska ne mogu ni sada vjerovati


Stjepan Gulin
SLIKE PREBLAGIH OKVIRA

crtač sam slika preblagih okvira moje slike najmanje
žele predstavljati sebe zapliću se jedna u drugu ističu
iz već rušljivih spona smjeraju otvorenoj punini svijeta
nervoznim potezom brišem iz nemogućeg pejzaža silovitu
rijeku (a ne i brdo koje je umalo prerasla) vraćam je
prvotnom ishodištu meni odakle je ne znam zašto ne-
kontrolirano potekla brdo neka krene u svijet što mu
nije teško pošto slike kako sam rekao zanemaruju okvire
neka isteče što me se tiče ostavljam mu slobodnu volju
moje neposlušne slike dosežu svijet vraćajuć se oboga-
ćene svom ishodištu meni odakle će šiknuti na isti način
ali nemilosrdnije u svom htijenju kao rijeka što umalo
nije prerasla brdo


Stjepan Gulin
CRVI

mi imamo princip
mi imamo siguran cilj
znamo da ćete sigurno umrijeti
naša proizvodnja nema kraja
mi se držimo grobnoga raja