HENA COM na Zagrebačkom sajmu knjiga

Za sve vas saznao sam kako će nakladnička kuća Hena com na Prvom zagrebačkom sajmu knjiga predstaviti svoja nova izdanja prema sljedećem rasporedu:

Branka Valentić: Dnevnik jedne mame (Profil Megastore, četvrtak, 1. 7. , u 14.30 sati; sudjeluje autorica Branka Valentić i urednik Ervin Jahić)

David K. Shipler: Arapi i Židovi, ranjene duše u Obećanoj zemlji (Profil Megastore, petak, 2. 7. , u 10.30 sati; sudjeluju urednici knjige Ervin Jahić i Žarko Paić)

Ante Tomić: Klasa optimist (Booksa, subota, 3. 7. , u 21 sat; u sklopu programa "S autorom na ti" sudjeluje Ante Tomić)

Hena com vas željno iščekuje i raduje se vašem dolasku!

P.S. Da, da, dobro ste vidjeli, Ante Tomić je svoju bibliografiju oplemenio novim naslovom, a što je ustvari Klasa optimist , svima ću podrobnije na istom ovom mjestu razjasniti sutra ujutro...

KRITIKA : Peter Pišt'anek - Rivers of Babylon (AGM, 2004.)

“To je jednostavno. Na dražbi ćemo ići na bilo koji iznos kako bismo Ambassador kupili. Onda ćemo dati izdati kupoprodajni ugovor, a u isto ćemo vrijeme dati zahtjev za odgodu isplate kupovne cijene. Par dana će biti dovoljno i nitko u tome neće vidjeti ništa čudno. S tim izdatim ugovorom ćemo poći u Austriju i u prvoj banci dobiti zajam. Na hipoteku, razumijete? Hipoteku ćemo dati staviti na hotel Ambassador. Kao dokaz da taj kapital pripada nama pokazat ćemo im kupoprodajni ugovor. Sa zajmom ćemo se vratiti i platiti kupovnu cijenu. I hotel će biti naš!”

Zvuči poznato, zar ne? Ulomak je to iz romana Rivers of Babylon kojega je slovački književnik Peter Pišt'anek objavio, pazite sad dobro, 1991. godine, a u citiranom ulomku fiškal obrazlaže na koji se način najlakše dokopati skupe nekretnine (u ovom slučaju bratislavskog hotela) bez i jedne k(r)une u džepu. Eto, kao što vidimo, krivac za“hrvatsko pretvorbeno-privatizacijsko čudo” ilitiga "tajkunizaciju" jedan je slovački književnik, a vlastodržačku garnituru iz devedesetih više ne možemo prozivati kako ništa osim Budaka ili Aralice nisu čitali. Jesu, jesu, i te kako, pa čak i Slovake u izvorniku, čije su ideje potom marljivo provodili u praksi.

Šalu nastranu na stranu, recimo ponešto i o samome romanu. Vrijeme u koje je radnja smještena (“ma jebite se devedesete, vas mogu jedino psovati ...” by Đ.B. ) mnogima se od nas (ali i Slovacima) nemilosrdno poigravalo. Pa je tako njima dodijelilo Mečiara, a nama ... znamo već koga. Daklem, sve vam je jasno, Slovačka 1991., “željezna zavjesa” je pala, okovi stege popucaše, stari sustav vrijednosti zameo je vjetar, a interregnum, idealan za “snađi se druže” politiku, otvorio je apetite mnogima.

U svemu tome Pišt'anek je promptno prepoznao bogomdanu građu za svoje pero staviti u pogon, i slovačku tranzicijsku realnost dočarao je, istina - pomalo karikirano (prvenstveno se služeći hiperbolama), ali krajnje otvoreno, bez dlake na jeziku, kako se to kod nas tek Feral usuđivao.
Do apsurda dovodeći nezajažljivost pojedinaca i ironično se poigravajući prokušanim Bildungs-receptima iz mafijaških filmskih saga, Pišt'anek za nosećeg protagonista uzima Racza, ignoranta i primitivca koji iz sela u grad dolazi u potrazi za poslom, da bi kroz nekoliko mjeseci od ložača u hotelskoj kotlovnici dogurao do položaja vlasnika (ne samo kotlovnice nego cijelog hotela!) i bossa bratislavskog podzemlja. Kakvim mu ludim načinom to uspijeva, otkriti vam nemam namjeru, ali se pripremite za krajnje otkačenu fabulu krcatu gomilom bizarnih likova, crnohumornih elemenata i grotesknih, urnebesnih situacija.

Bivša Jugovina očito nikako ne bijaše krajnji istočni eksportni domet Magnus i Bunker stripovlja, jer alanfordovskim duhom odiše ama-baš-svaka od 340 stranica ovoga romana, koji je, na moju veliku radost, tek prva knjiga Pištanekove trilogije.
Kruno L. , nemoj da predugo čekamo!

Konačno, vrlo zanimljivo bilo bi, i jeste, Rivers of Babylon staviti u korelaciju sa tzv. stvarnosnom prozom u Rvata, i zaključiti kako, svim svojim hiperbolama i pretjerivanjima unatoč, po socijalnoj autentičnosti svoga štiva Pišt'anek cijelu ergelu hrvatskih “kritičkih mimetičara” za bar dva koplja šiša (iznimke su Robi K. i tek povremeno Tomić u svojim kolumnama, ali oba slučaja, po nekima, ionako niti nisu književnost).
Tko je od naših prozaika, koji se toliko vole dičiti i busati “stvarnosnošću” svoga pisma, na tako eksplicitan način ogolio primitivizam, ukazao na dominaciju bezobraštine i prostakluka i na njihovu tranziciju u sferu poželjnog i probitačnog? Je li se itko, kao što to ovaj Slovak još 1991.čini, pozabavio penetracijom rurala u urbano i posljedicama toga; i konačno, zašto se kod nas još uvijek nitko ne usuđuje zbilju opisati onakvom kakvom ona uistinu jeste, pa npr. korumpiranost, poput sarkastičnog Pišt'aneka, pretpostaviti znanju, a oportunizam i pragmu moralu i dosljednosti.

Ako je ičim obilovala hrvatska zbilja devedesetih obilovala je upravo sirovinom takve vrste. Ni danas, nažalost, nije puno drukčije, ali naši tzv.“novi realisti” to još uvijek ne vide.
(Napisao : Božidar Alajbegović)

Novo, domaće izdanje Algoritma

Zagrebački nakladnik Algoritam prvenstveno je usmjeren na izdavanje inozemnih bestselerskih uspješnica, no tu i tamo zalomi im se i djelo nekog domaćeg autora. Jedna od takvih iznimki je i roman-prvijenac Vesne Ćuro-Tomić, čiji naslov Taksi za televiziju posredno otkriva o čemu bi tu moglo biti riječi.

Dakle, ne duljimo nego pogledajmo što o romanu Taksi za televiziju kaže sam izdavač :

" Nika Gracijani živi u svijetu koji je puno odrasliji, ozbiljniji i neduhovitiji od nje. Među ljudima koji su neusporedivo bolje oboružani u borbi u opstanak. Kao tapirica među tigrovima, lavovima i ponajviše kojotima.
Nika s obitelji živi u Velikoj Mlaki. Kuća im je ružna i mračna, pa je teško svojom pažnjom uspijeva oživjeti. Nikada nije dvaput skuhala isto jelo, najmanje voli pospremati, ali voli da je sve na svojem mjestu.
Nika već dvadeset godina radi na Hrvatskoj televiziji. Ni u tom svijetu birokracije, spletki, šetajućih ikona, ljutih hrvatskih osvetnika i faca koje su vazda na strani pobjednika - svejedno radi li se o ratu ili o naručivanju kave - ne snalazi se najbolje...

Umjesto da napiše angažirani roman, s likom heroine i stradalnice, Vesna Ćuro-Tomić je napisala knjigu u kojoj je glavna junakinja samo jako zbunjena. Iako kuži sve.

Niz Taksi za televiziju teče nekoliko paralelnih priča. Jedna je obiteljska, druga je priča o djetinjstvu, a treća je o životu i radu na Hrvatskoj televiziji. Svako malo upetlja se i četvrta, pojavi se muž koji je pročitao ono što je napisano i dijeli neke jako čudne i vesele pohvale i primjedbe.

Između slika svakodnevnog zagrebačkog života nižu se uspomene o djetinjstvu na periferiji Sarajeva koje se tek spremalo odrasti i zakititi se neonima.

Niz banalnih scena Vesna je pretvorila u lijep, šarmantan i gotovo nježan književni tekst. Reklo bi se da joj je Bog dao naivnost koja je potrebna da bi zgrada na Prisavlju mogla biti tretirana kao literarna činjenica. Kaže da je oduvijek pisala, ali to nije nikome pokazivala.

Misli da je pisanje jedini talent koji ima, ali u nedovoljnoj količini da bi bila pisac. To naravno nije točno, ali dobro zvuči."

Navali narode! Autobiografija Rade Šerbedžije s popustom! Još malo pa nestalo!

Rade Šerbedžija napisao je autobiografiju, to već znate jer sam vam to u jednom od prethodnih tekstova već rekao. No, ono što ne znate je da se dotična memoarska knjiga zove Do posljdnjeg daha, da ju je objavio zagrebački Profil i da će upravo sutra, 30.06. točno u podne u Profilovom megastoreu biti upriličena promocija na kojoj će osim slavnog glumčine, o knjizi govoriti još i Velimir Visković, Borislav Vujčić i Igor Mandić.

Promocija se održava u sklopu Zagrebačkog sajma knjiga, u okviru programa Knjiga ispod čekića a valjda zato što se sa nje još tiskarska boja cijedi, tokom promocije moći ćete je kupiti s popustom. Pa nek' odoli 'ko može...

Jergović o sebi, "Sarajevskom Marlboru" i svom pisanju

10 godina je prošlo od prvog izdanja Sarajevskog Marlbora i dosad je ta prekrasna Jergovićeva zbirka priča prevedena na mnoge jezike, a danas, 29.06., u Biblioteci Jutarnjeg lista doživjela je svoje već 26. izdanje. Povodom toga Jergović je u Jutarnjem progovorio o sebi, Sarajevskom Marlboru i svom pisanju, a u nastavku vam donosim najzanimljivije djelove.

Pa kaže :

"Zahvaljujući toj knjizi proputovao sam Italiju uzduž i poprijeko, vozio se po beskrajnim njemačkim autocestama, udomaćio se na frankfurtskome aerodromu, uživao u melankoliji željezničkih kolodvora na kojima su auslenderi svih zemalja živi spomenici Karlu Marxu, i bio sam sretan jer u džepu imam papirić sa zapisanom adresom hotela. Spavao sam u malenoj sobi najskupljeg venecijanskog hotela, s pogledom kakav je u svoje vrijeme imao mletački dužd. Spavao sam u apartmanu od dvjestotinjak kvadrata, među namještajem njemačke aristokracije, dok je u kupaonici visio kućni ogrtač s izvezenim mojim imenom i prezimenom. Nisu zaboravili staviti kvačicu na Jergović. A u Rimu uopće nisam spavao. Proveo sam noć na skalinama Španjolskoga trga, i gledao ljude. U mnoge gradove u koje sam pozivan nisam otišao, jer mi se nije dalo praviti izlete iz vlastitog života, koji se toliko od njega razlikuju."

"Zahvaljujući Sarajevskom Marlboru upoznao sam Claudia Magrisa i Gregora von Rezzorija, i slušao ih kako govore o mojim pričama. Rekao sam sebi, dobro, čuo si to i odmah ćeš zaboraviti. Da sam povjerovao u vlastitu veličinu, a lako je to dok te u dvorcu iz šesnaestog stoljeća hvali čovjek u čiji razbor ne možeš sumnjati, ne bih napisao neke druge knjige, ne bih radio intervjue s nogometašima i estradnim zvijezdama, i ne bih se veselio vožnji do Sarajeva. Knjiga nije dobra ako nije pametnija i veća od svoga pisca, ali je tužno kad mu ona promijeni život, jer ga nužno mijenja nagore".

"Nakon Sarajevskog Marlbora rekli su da ću ostati pisac jedne knjige. Što ću kad prođe rat, ili se poželim odmaknuti od ratnih tema? Nešto slično sam čuo i poslije Mama Leone. Dobro, sad si opisao djetinjstvo, pa što ti ostaje? Zatim Dvori od oraha. Ispada da sam tu knjigu napisao da bih nekoga uplašio, ili da bih se oklasičio i pretvorio u debeli prašnjavi tom.
Nisu to ljudi govorili i pisali sa zlobom, nego su, mislim, vjerovali da sam previše sličan pojedinoj knjizi ili temi. Ili su život u književnosti i razloge za pisanje doživljavali drukčije nego što ih ja doživljavam. Takve i slične primjedbe nisu me zabrinjavale.
Ne sudjelujem u autotrkama, ne natječem se i ne nadmašujem. Pišem, i jako se trudim oko toga da uvijek zadržim osjećaj kako je to moja prva i najvažnija knjiga. Ona nikada nije napisana da bi mi promijenila život, ili - ne daj Bože - moj doživljaj sebe.
Uzvisiš li se, do tebe neće doprijeti poniženja, ali ćeš ostati bez većine onoga što te u životu raduje. I bez teme za priču. Tako se meni čini, ali ne bih mudrovao, i nipošto drugima svjetovao isto. Možda samo prijateljima, da bi mi ostali prijatelji."

"U vrijeme kada sam na pisaćem stroju, u zagrebačkom dopisništvu Nedjeljne Dalmacije, pisao priče Sarajevskog Marlbora trajao je rat i meni se činilo da će opustošiti sve ono što jesam i što mi pripada. Moju sobu u roditeljskom domu u Sarajevu, ulicu, kvart i grad, zemlju u kojoj sam rođen, i da na kraju neće ostati ništa. Pokušavao sma pisati priče koje će spasiti moj svijet, u koje ću se preseliti kad ničeg više ne bude. Na kraju sam, ipak, imao sreću da ne budem jedan od onih koji su doživjeli potpuno uništenje.
Ostala je soba o kojoj sam mislio, ostali su moji bližnji, i grad. Velik je to dobitak u životu, i to je najveći razlog što Sarajevski Marlboro za mene nema cijenu.
Naravno, u smislu niza pouka koje su tako jednostavne da se nerado izgovaraju, pa ih se čovjek nedovoljno drži.
Lako zaboraviš na prijatelje kad ugledaš vlastito ime i prezime na kućnome ogrtaču skupoga njemačkog hotela. Diviš se kvačici."

Jutarnji list, 28.06.2004, str. 35.

Promocija Kostelnikove knjige "Moj život je novi val"

Ako još ne znate, vjerujte, bez šale, zaprešićka Fraktura prije mjesec dana objavila je knjigu intervjua s " prvoborcima i dragovoljcima novoga vala" Moj život je novi val .
Intervjue sa novovalnim herojima poput Leinera, Houre, Lovšina i mnogih drugih godinama je vodio Branko Kostelnik i sada ih sve na jednom mjestu sakupio u spomenutoj knjizi, o kojoj više saznati, ali je i uz popust kupiti, možete na promociji koja će se održati danas, u utorak 29. lipnja u 17.00 sati u Profil megastoru, Zagreb, Bogovićeva 7. , u sklopu novopokrenutog Zagrebačkog sajma knjiga
O knjizi će govoriti književni kritičar Tomislav Brlek, glazbeni kritičar Bojan Mušćet, urednik izdanja Seid Serdarević i autor knjige Branko Kostelnik.

Pozvani ste, naravno, svi odreda... i nemoj da se ne pojavite!

U zatvor zbog knjiga

Odlikovani veteran Drugog svjetskog rata sudskom je presudom proglašen krivim za počinjeno teško krivično djelo. Zaposlenici javne knjižnice Crandall u New Yorku bili su uvjereni kako je sedamdeset i devetogodišnji Raymond Barber strastveni čitač i zaljubljenik u dobro štivo. Javnosti je policija priopćila kako je on u periodu od tri godine posudio tri stotine sedamdeset i tri knjige. To naravno ne bi bilo nimalo sporno, već dapače, pohvalno, da Barber, bivši vozač kamiona, a već i pradjed, na svaku od oštećenih knjiga unutar korica nije napisao "Bog je dovoljan", te unutar knjige križao riječi koje su mu se činile nepristojnima i zamjenjivao ih religijskim frazama.
Barber je tako uspio napraviti više od devet tisuća dolara štete. Priveden je u zatvor, ali je u međuvremenu pušten.
Knjižničari su pozvali policiju nakon sve češćih pritužbi korisnika knjižnice o precrtanim stranicama. Direktorica knjižnice Christine McDonald nije htjela reći koje su knjige oštećene.
Barber nije imao komentara, ali zato je njegova žena podivljala kad su je novinari nazvali u njihov dom u Lake Georgeu.
"Zlo mi je od vas novinara. O ubojicama i silovateljima ne pišete ništa, a navalili ste tu na mog muža. Precrtao je par knjiga i sad ga razapinjete", rekla je prje no što je zalupila slušalicom.

(Izvor : KIS )

Dva nova izdanja Naklade MD

Zagrebačka izdavačka kuća Naklada MD zahvaljući kojoj se već nekoliko godina održava Festival europske kratke priče u kratko nam je vrijeme podarila dva nova književna bisera. Radi se o romanima Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu i Pjesma košnice.
Roman Pjesma košnice za svog je autora Frode Gryttena (Bergen, 1960) osvojio najuglednije norveške književne nagrade, ali i status jednog od najintrigantnijih skandinavskih pisaca današnjice.

Gryttenova priča o Oddi, industrijskom gradiću na zapadu Norveške, pred čitatelja izvodi cijeli niz nezaboravnih likova, autentičnih i živih junaka svakodnevnice, koji temperaturu ovog sniježnog gradića zagrijavaju do topline i sjaja neke nordijske verzije Mediterranea.

Usporedba sa svijetom filma ovdje nipošto nije slučajna; autor nekoliko nagrađivanih filmskih scenarija, Grytten pripovijeda vješto i filmično, a 24 priče koje se unutar godine dana događaju u 24 stana velike zgrade zvane Građevina majstorstvom kompozicije podsjećaju na Altmana iz Kratkih rezova, Kasdana iz Grand Canyona, Ang Leeja iz Ledene oluje...

Međutim, ono što ovu knjigu obilježava još i više, glazba je na koju njezini likovi plešu, vole se, mrze, gube i pronalaze – pjesme The Smithsa, Loua Reeda, Brucea Springsteena, Patti Smith, Leonarda Cohena... soundtrack koji prati sudbine toliko obično-neobično ljudske da svoje protagoniste pretvaraju u ljude koje volimo, mrzimo i razumijemo!

Ovaj roman, po kojemu je nedavno napravljena iznimno uspješna kazališna predstava, plijeni jednostavnošću i toplinom, dubinom i ljudskošću i na najbolji mogući način spaja slatko i gorko – ona je sretna i neposlušna, i umjesto da priča o norveškom gradiću Oddi, ona neumorno govori o nama, našim vlastitim gradovima i životima.

Pablo Tusset (Barcelona, 1965) najveće je španjolsko književno otkriće u posljednjih nekoliko godina! Dok ga kritika uspoređuje s Chestertonom i Kafkom, Johnom Irvingom i Davidom Lodgeom, publika širom svijeta uživa u njegovom urnebesnom književnom prvijencu Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu!

Ovaj roman – beskrajno zabavna mješavina trilera, fantastičnog i humorističnog romana – samo u Španjolskoj objavljen je u 24 izdanja, po njemu je snimljen film, a Tusseta je preko noći pretvorio u nacionalnog književnog enfant terriblea!

Priča koja Pabla Balooa Mirallesa, lijenog i neprilagođenog tridesetogodišnjeg lovca na nedozvoljene užitke i poznatog filozofa s Mreže vodi u potragu za nestalim bratom The Firstom, a zatim upliće u tajnu koju krije naizgled mirna četvrt Barcelone – oboružana je inteligentnim i zajedljivim humorom, dovitljivom fabulom, živopisnim protagonistima i antijunakom kakvoga danas treba tražiti svijećom!

Ovaj roman može biti sve što poželite: napeti internet-triler, tajni vodič po tamnoj strani Barcelone, moćni usisavač koji u sebe uvlači i prerađuje žanrove, stereotipe i klišeje, savršeno štivo za sve vrste (i ne samo književnih!) znatiželjnika... a Tusset u njemu postaje književni Tarantino; brz na okidaču i nevjerojatan u rješenjima!

U svakom slučaju: Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu knjiga je kakvu odavno niste čitali; roman koji je do sada osvojio više od 200.000 čitatelja, a kroasanomanija se i dalje širi Italijom, Francuskom, Njemačkom, Velikom Britanijom, Potrugalom, Brazilom, Nizozemskom, Švedskom, Rusijom, Amerikom... Na redu je Hrvatska!

Još jedna nagrada Baretiću

Tek nekih 7 dana nakon što mu je dodijeljena nagrada Vladimir Nazor, Vjesnikov ocijenjivački sud odlučio je da ovogodišnja nagrada Ivan Goran Kovačić, što je Vjesnik dodjeljuje za najuspješnije književno ostvarenje objavljeno u protekloj godini, također pripadne Renatu Baretiću za roman Osmi povjerenik u izdanju zagrebačkog AGM-a.

'Osmi povjerenik ne uklapa se ni u jedan od trenutno vladajućih trendova na hrvatskoj književnoj sceni. Baretićev roman predstavlja istinsko osvježenje i pravi dobitak za suvremenu hrvatsku književnost', stoji u obrazloženju ocjenjivačkog suda u kojemu su, na čelu sa Krešimirom Nemecom, bili Vinko Brešić, Julijana Matanović i Helena Sablić Tomić.

Ističe se da su 'fiktivni jadranski otočić Trećić, njegovi neobični stanovnici i njihove još neobičnije životne priče u središtu Baretićeve priče koja se ne da sapeti ni u jedno precizno žanrovsko određenje. Napeta poput trilera, ali istodobno i poetična, nabijena emocijama i duhovita - ta inzularna proza razoružava čitatelja svojom vedrinom, pitkošću, stilskom čistoćom i nadasve životnošću', navodi Vjesnik.

Galerija bizarnih likova i tipično otočkih oriđinala, tragične ljubavne veze, fantastične priče, zapleteni odnosi, radost i tuga života - sve se to miješa u pomno odvaganim dozama na stranicama te postmoderne utopije.

Jednako se miješaju i jezične razine - od hiperkorektnoga hrvatskog standarda, preko bosanske kolokvijalne fraze do osebujnog trećićanskog idioma, čudnovatog miksa čakavštine i iskvarenog engleskog. Ta lingvistička stereofonija, ocjenjeno je, posebna je vrijednost romana.

Baretićevog Osmog povjerenika ocjenjivački je sud izlučio u oštroj konkurenciji djela koja su mu, kako se navodi, stajala o bok, kao što su Dvori od oraha Miljenka Jergovića, Nevjesta od vjetra Slobodana Šnajdera, Jeleni na kiši Tarika Kulenovića i Leica format Daše Drndić.

Nagrada će laureatu Renatu Baretiću biti predana 1. srpnja na Vjesnikovoj svečanosti u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, a želite li saznati nešto više o nagarđenom romanu, ponovo ću vam narediti scrollaj dolje! jer se nešto niže na stranici nalazi moja kritika Osmog povjerenika.
Vengo coj!

Dvije književne promocije

Nakladnička kuća Profil nedavno je u svojoj biblioteci Femina objavila debitantski roman Kristine Despot pod naslovom Težina, promociji kojega možete prisustvovati u ponedjeljak 28.lipnja, na terasi zagrebačkog Hemingway bara, Tuškanac 1, s početkom u 20 sati. Uz autoricu knjige na promociji će sudjelovat će i urednik biblioteke Velimir Visković, a osim njega o knjizi će govoriti i spisateljice Julijana Matanović i Milana Vuković Runjić.

Dan kasnije, u utorak 29.lipnja, s početkom u 13:00 h, u okviru novog zagrebačkog sajma knjige kojeg organiziraju izdavačka kuća Profil i klubovi Booksa i Gjuro II, u novootvorenom Profilovom megastoreu (Bogovićeva 7) održat će se promocija zbirke priča Trajekt autora Miroslava Mićanovića. Osim autora o knjizi će na promociji govoriti i dr. Krešimir Bagić, a više o knjizi možete saznati i putem teksta objavljenog prije nekoliko dana, na istom ovom mjestu (scrollaj dolje! )

Novo izdanje naklade KruZak

Nakladnička kuća KruZak nedavno je objavila hrvatski prijevod kultnog romana Karela Čapeka Rat s daždevnjacima, originalno objavljenog daleke 1936. godine.

U pogovoru izdanja urednik Ludwig Bauer ističe kako je roman Rat s daždevnjacima zapravo satirična analiza i efektna parodija povijesti, tumačenja povijesti i mogućih dometa i stranputica civilizacije, naglašavajući kako su se u tom romanu ispreplele sve karakteristike Čapekova opusa.
" Roman je protkan finim humorom i ironijom koja gotovo nikada ne prelazi u sarkazam. Čapek parodira malog češkog čovjeka, divljaka iz jugositočne Azije, predstavnika pruskog militantnog romantizma, gordog Albiona (''Britanski džentlmen'' izjavio je engleski premijer u ime cijelog naroda, ''životinje štiti, ali s njima ne pregovara''). Ruga se akademizmu isprazne i pretenciozne znanosti, kao i dogmatizmu znanstvenika, odnosno matricama znanosti koja istražuje sve, a ne dokazuje ništa. Ruga se senzacionalističkom novinarstvu, praznovjeju, pohlepi; ruga se ljudskim zabludama, neutemeljenim ambicijama, neznanju i najučenijih, bezobzirnosti i svireposti. Čapek se ruga ljudskoj civilizaciji u cjelini. A ipak, svemu tome Čapek ne pristupa negatorski ili nihilistički, kao kakav kritičar svega i svačega, nego to čini s bitno humane pozicije, ne pokušavajući prikazati ljudsko biće kao bezvrijedno u svojoj nesavršenosti; ne pokušavajući biti iznad onoga što je ljudsko (jer griješiti je ljudski), ne pokušavajući biti distancirani i ultimativni sudac. "
Bauer, između ostaloga, još dodaje i kako Rat s daždevnjacima "neizbježno asocira na dokumentarni film (...)" uz zaključak kako je "zapravo teško povjerovati da je baš sve u romanu fikcija, a ne opis, čak kopija relanosti."

Inače ovaj je roman već 4. izdanje u ediciji KruZak i Bauerov pristup, u kojoj su još objavljena i slijedeća djela:

- Ludwig Bauer : Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat
- Arnold Bennett : As
- Ladislav Fuks : Zgoda policijskog prefekta

dok su u pripremi :

- Thomas Mann - Indijska legenda
- Ladislav Fuks - Miševi Natalije Mooshabrove.

Frakturin moderni antikvarijat

Sezona godišnjih odmora je počela i krajnje je vrijeme, ako već niste, da se opskrbite kvalitetnim i zanimljivim štivom za plažu. U tu svrhu zaprešićka nakladnička kuća Fraktura uvela je poseban popust na neka od svojih izdanja , pa tako u FRAKTURINOM MODERNOM ANTIKVARIJATU na njihovim internet stranicama www.fraktura.hrmožete naći slijedeće naslove po sniženim cijenama :

- Jonathan Lethem: Brooklyn bez majke (roman), 75,00 kn
- Eliseo Alberto de Diego: Priča o Joseu (roman), 55,00 kn
- Sid Smith: Nešto kao kuća (roman), 55,00 kn
- Christian Oster: Moja kućna pomoćnica (roman), 65,00 kn
- Hrvoje Kovačević: Putnikova smrt (roman), 65,00 kn

Knjige naručite preko internet sajta Frakture

Politički slijepo crijevo

Za koji dan u nakladi Nove knjige Rast iz tiska izlazi knjiga kolumni svojevremeno objavljivanih na stranicama Slobodne Dalmacije splitskog novinara i književnika Roberta Marića, pod naslovom El Dotores. Riječ je o žestokim satiričkim tekstovima koji obrađuju konkretne događaje i osobe iz hrvatske političke stvarnosti, a u nastavku vam iz knjige donosim priču pod naslovom Politički slijepo crijevo


R O B E R T M A R I Ć

E L D O T O R E S


KOSTIMIRANA SAPUNICA O BLISKOJ POVIJESTI CROATITE BONITE
ZA DOMAĆICE I NAPOLITANKE
(Prve 4521300098765 epizode)


E P I Z O D A 0001:

P O L I T I Č K I S L I J E P O C R I J E V O

Opća ludnica “Croatita Bonita” najotmjenija je privatizirana ubožnica u okolnih sto metara. Iako smještena istočno od zapadne obale Rive, nema ni gaze, ni lancuna, ni jerihona.
Dr. Pašalitto, ugledni kirurg svjetskog glasa (kažu da bi moga propjevati bolje i od samog don Kutlera, a onda bi se zemlja potresla), inače specijalist za jetru i marovele, poznat što nikada ne prima mito od ožalošćenih obitelji ako je manje od tisuću eura, a može i u nekoliko obroka, čekovima s odgodom, dakako uz dva jamačna ortaka bez saučešća, ali samo dok je pacijent jož živ; a najpoznatiji je po tome što je svim zastupnicima i članovima Vlade, posebnom metodom “Kruha i Jozića!”, odstranio savjest koja ih je mučila poput kamenca na žuči. Pa ih sad ne muči, sve im je ravno, odavde do zgrade socijalnoga.
Upravo se znojio nad jetrom, dok mu je sestra Phoebitta brisala znoj i gledala ga pogledom zaljubljene tuke, osjećajući njegov uzbuđujući dah pun kapule i vina.
Onda se začulo: Prrrrr!
- Jel’ ovo izlet’lo debelo črivo? – upitala ga je i počešala se za stražnji dio prvice.
- Zašijte, sestro! Zašijte, brzo!
A sestra je izjavila: - Muml... mmmoaufpf... šljap, šljap...
- Ma, sestro, nisam reka usisajte, nego zašijte, vidite da mi je puka šlic, enti šlic! – rekao je, crven-bijeli-plav u faci, gotovo transkriptičan.
- Vidite šta ste učinili! Gotovo je! Isključite, sestro – žalosno je rekao – opet nismo uspjeli!
(I paf, ide reklama za pedofile. Poput nježne ljetne kiše, ona mala u mudantama.)
Sestra Phoebitta isključila je štednjak, tužno gledajući jetricu koja mu je opet, po tko zna koji put, zagorjela u tavi, svjesna da će i danas morati ručati sendviče od parizera koji pomodri dok ga doneseš doma. No doktor stane razmišljati o doni Huaniti Račaniti, ravnateljici, i njihovu nedavnom sukobu oko toga treba li bolesnike operirati pod oblokalnom anastezijom, konjak-sistemom, pa im tek onda isprati mozak, ili im najprije oprati mozak, pa im dati malo Baxtera, pa koma živa, sve dok ne shvate da im je dobro, ma kako im loše bilo.
(I opet reklama. Doša mali iz škole. Mamice, moram puno učiti, puno učiti, koji kurac mi pereš košulju, pa mene stalno učiteljica proziva. Mamice, moram puno učiti, da ti pas mater tebi i deterdžentu)
Iz razmišljanja ga trgnu galama. Upravo su uveli pacijenta sa slijepim crijevom. Odmah se bacio na posao, ne bi li slijepom crijevu vratio vid, ili barem mu osposobio kurje oči za neko vrijeme, dok ne progleda na slijepo crijevo, a možda i na šupak ...

Robert Marić - El Dotores (Nova knjiga Rast, 2004.)

Nova pjesma Arsena Dedića

Arsena Dedića ni u bolesti muze ne napuštaju i na radost svih nas on i dalje stvara i piše neumorno, pa me neizmjerno veseli da vam iz zadnjeg broja Feral Tribunea mogu prenijeti njegovu novu pjesmu koju Arsen posvećuje nekim svojim prerano otišlim prijateljima

Strofe o kantautorima (Arsen Dedić)

Kantautori žive kraće
imaju pravo, zašto ne bi
oni i Bogu nešto znače
zato ih rano uzima sebi

Kantautori žive kraće
ne ispunivši zadatak
za ove zabavne pjevače
k'o ljetna noć je život kratak

De Andre
kantautora prava slika
oteli su ga, kad nisu dijete
al' njemu je dobro, dragi svijete
u krugu razbojnika

Endrigo
dva moždana udara
posve odmjeren i mudar
kako je uopće
došlo do sudara

Paoli
dragi moj Paoli Gino
previše iskren, ili glumac
za one koji vole fino
pjevajući je mrtvac
dragi moj Gino Paoli
on predstavnik je rijetke kaste
i na kraju ga zavoli
publika kad odraste

Visocki
takav je glas od silnog trenja
pio je strašno, do istrebljenja
mag samouništenja

jer što će njemu
Arsen i Špišić
preneražen je tolikom tamom
i nemoćan je
pišić - psić
pred Zagonetnom damom

Kantautori žive kraće
a oni drugi žive duže
poezija više ne skače
ona se mota ili puže

Kantautori žive kraće
prateći svoju sudbinu
i malo tko za njima plače
osim u času kad se vinu

Kantautori žive kraće
o tom zanatu ovisnik
svjestan je svoje zadaće
i ovaj dolje - potpisnik


Preuzeto iz Feral Tribunea, broj 978. od 18.lipnja 2004. (str. 40)

Tito je mrtav

Marica Bodrožić rođena je 1973. u Zadvarju u Dalmaciji, a 1983. seli se u Njemačku gdje su joj roditelji živjeli još od kraja ' 60.-tih. Posljednjih nekoliko godina piše eseje za radio i tisak o Marini Cvjetajevoj, Danilu Kišu, Dubravki Ugrešić, općenito – književnosti s prostora bivše Jugoslavije, no uvijek piše isključivo na njemačkom jeziku.

Za zbirku Tito je mrtav dobila je nagradu Heimito von Doderer 2002. i nagradu zaklade Robert Bosch 2003. godine. Iako jezikom strani, tekstovi Marice Bodrožić sadržajno su bliski našem podneblju, pa se tako radnjom vratila "u svoje dalmatinsko selo, prvim stvarima i sjećanjima". Zbirku opisuje kao "tjelesno, i u isti mah eterično pismo djetinjstva, djelomično izmišljeno i oblikovano iskustvom poezije".

U zbirci je riječ više o psihološkoj nego političkoj slici ondašnjeg stanja jednog patrijarhalnog kraja, i dešifriranju zatečenih gastarbajterskih sudbina. Svoj identitet Marica Bodrožić određuje prema jeziku, radije nego nacionalnosti, kaže da sanja na njemačkom, veseli se na francuskom (živi u Parizu kao slobodna spisateljica), ali za sada još nije otkrila što najkvalitetnije može učiniti na hrvatskom jeziku.

Za početak iduće godine Marica najavljuje drugu, tematski sličnu knjigu, a u povodu izlaska hrvatskog izdanja zbirke Tito je mrtav, u nakladi zaprešićke Frakture, donosim vam naslovnu priču iz zbirke.



TITO JE MRTAV


U selu se već danima nije ni o čemu drugom govorilo. Televizor se pregrijao, a djed nije shvaćao kako čovjek koji je upravo umro i kojega su već pokopali može trčkarati amo-tamo po ekranu. Što se zbivalo u djedovoj glavi, je li tu Titovu pojavu pripisao svijetu čarolija, anđela i vragova, ili ju je pojmio kao misterij modernog svijeta, to neću nikada otkriti. Znam samo da su ga treperave slike s ekrana razdraživale. Pogotovo one slavne ljubavne scene iz američkih filmova koje bi ga smlavile poput pitijskog slapa. Scena poljupca za njega se stvarno odvijala te je psovao drskost žena koje nisu marile što ih on promatra pri ljubljenju. Te vražje usne koje su izgledale kao da se više nikada neće odvojiti jedne od drugih bile su u njegovim očima ravne oskvrnuću. Moje početno hihotanje nad djedovim neznanjem ubrzo je utihnulo. Na njegovo pitanje što su onda drugo te slike doli same istine, nije mi padao na pamet nikakav odgovor. Je li ta scena poljupca mogla značiti nešto drugo? Zar se zaista samo pretvarala da je prava i zar nije održala obećanje?

Toga su dana američke scene poljubaca nestale s ekrana. Zamijenili su ih crveni karanfili, generali, spikeri u crnini, djeca koja su za gospodina Josipa naučila pjesme napamet i izvijala svoje ljupke glave pred tisućama kamera. Ponosne su majke plakale i sinkronizirano ispuhivale nosove izranjene neprestanim trljanjem. Drugova smrt zavila ih je – sve je nas zavila – u duboku tugu. Umro je drug Tito muškarac koji je sa svojim ogromnim okruglim naočalama visio u mojem razredu i značku sa čijim sam likom dobila na primanju u pionire, zajedno s kapicom nalik na partizansku, crvenom zvijezdom i crvenom maramom. Njegov je prodorni pogled krasio svaku postolarsku radnju, svaku zakrvavljenu mesnicu, svaku prašnu zbornicu nekog zabitog sela u brdima, svaku trgovinu, svaku kancelariju i svaku učionicu. Nitko nije smio zaboraviti slavodobitne bitke "naših muškaraca" koji su se hrabro suprotstavili neprijatelju te ga nisu pobijedili samo oružjem, nego i srcem, neustrašivo zahtijevajući smrt fašizmu i slobodu narodu. Djed je to čuo na jutarnjim vijestima i pozvao me u kuhinju. Tito je bio na svim programima. Unutar nekoliko sati postao je jedina slika nacije; okvir su sačinjavala sitna ucviljena lica. I radio je reagirao na aktualnosti: Preskočili su moju omiljenu emisiju. Umjesto toga emitirao se posebni izvještaj o Titovu životu i djelu, baš u nedjelju, na dan na koji sam slušala svoje obožavane Želje i pozdrave, emisiju dalmatinskih mornara i kapetana. Toga sam poslijepodneva bila neopozivo zakinuta za lijepe pjesme uz pratnju mandolina.

Moj je djed jednim slijepim i jednim zdravim okom kao opčinjen zurio u ekran. Više je puta uznemireno skinuo kapu, samo da bi je odmah potom mogao staviti natrag na glavu. Stalno bi iznova odmahujući glavom ispuštao kratki, gotovo sikćući tss tss.. Sada će đavo baciti cijelo prokleto čovječanstvo na koljena i sve je bilo uzalud. Uzalud je u Drugom svjetskom ratu kuhao vojnicima juhu jer je mislio da je to posljednji rat, barem za narednih stotinu godina. Onomad je neki vojnik, čijoj je četi djed bio dodijeljen, odbio postrijeljati dvadeset vojnika koji su se iznenada stvorili niotkuda. Nisam nikada shvatila na čijoj su strani bili ti zarobljenici, a nisam se nikada o tome ni raspitivala, jer bi me obuzela već i sama predodžba njihova smaknuća te bi me zaokupila ta slika koju je djed uvijek iznova opisivao. Zapovjednik je na kraju morao sam strijeljati zarobljenike, nakon što si ni kuhar nije htio uprljati ruke. Pobunjenici nisu mogli biti pošteđeni tog samovoljnog masakra – desilo se to zadnjih dana rata – mogli su izabrati hoće li promatrati jednostrano zadovoljstvo jednog luđaka ili stati uza zid uz dvadesetoricu drugih muškaraca. Tako su svi prisutni čuli imena osuđenih na smrt. Pomahnitali zapovjednik im je naredio da pojedinačno istupe i glasno kažu svoje ime. Prije nego što će im brzo ispaljeni meci završiti u mršavim trbusima i izgladnjelim tijelima (die ausgehungerten Körper wie Mücken zu Boden fielen -??), po posljednji su im se put začuli glasovi.

Kasnije je došlo do jedne od neobičnih osuda. Zapovjednik se na sudu susreo sa satnijskim kuharom, mojim djedom, koji je kao u transu deklamirao imena dvadesetorice mrtvaca. I kod kuće je ponavljao njihova imena besciljno gledajući u daljinu. Tek sam gledajući unatrag mogla protumačiti njegov nemiran, lutajući pogled i tek sam tada shvatila zašto je Titovu smrt, uza svu sumnju u nedodirljivu veličinu maršala, ćutio kao istinski gubitak. Još sam kasnije uvidjela kako njegovo tijelo mora da je predosjećalo nesreću, jer već će doskora ponovno izbiti rat i rastaviti ne samo one koji su se mrzili, nego, još gore, i one koji su se voljeli. Zašto je to bilo tako? Zato što rat ne povezuje ništa i nikoga. U selu sam čula da je Tito prisilio ljude da žive zajedno i da će se sada osvećivati. Politici i neprijatelju, svima koji su im zagorčali život. Stoga se nisam iznenadila kada sam pročitala da su Albanci nakon smrti Envera Hoxe najprije posjekli državne šljive i svoju osvetu neopozivo obojili u vlastiti krajolik. Sada su se gole travnate pustinje pružale tamo gdje su se nekoć sa susjedne strane granice mogle vidjeti plantaže. Sada se vidjelo samo jednolično šipražje, široka otpiljena debla – svjedoci vremena kojemu nije bilo suđeno da preživi, čak niti u šljivama.

Bila sam znatiželjno dijete i kada djed ne bi pripovijedao priče, sama bih ih izmišljala. Mojoj mašti ne bi ništa promaklo. Čak ni Rusi nisu preda mnom bili sigurni; nisam prezala od toga da našoj susjedi Svetlani Rodenskoj kao dokaz ruskog posjeta pod nos stavim jabuku, koju bih izjutra ukrala iz njezina vrta, i da joj pripovijedam o vojnicima koji su noću pretražili "teren" - riječ koju sam načula od djeda – i "u toj stvari" samo mene uputili u tajnu. U Lončarima, dijelu našeg sela u kojem su živjeli samo okorjeli partijci, suze su tekle sve do Jadrana, kako su još dugo nakon Titove smrti pripovijedali moji domoljubni rođaci. Crveni su ga jako voljeli, Tita. U školi je maršal uvijek svisoka gledao na nas i naše plave kute. Njegove su ogromne okrugle naočale i toga dana izgledale kao da će iskliznuti i rasprsnuti se na ulaštenim pločicama. Sazvali su nas na pet minuta šutnje. Cijela se škola okupila u dugačkom mračnom hodniku koji je povezivao deset učionica, a bio je i zimi oskudno rasvijetljen. Sada se na tom hodniku zajedno šutjelo. U tišini su misli samo jurcale uokolo te sam ubrzo primijetila da ne dijele svi učenici moju zlovolju zbog mnoštva Titovih slika na televiziji. Većina ih je bila ozbiljna, a neki su smeteno brisali suze s obraza. Izgledalo je kao da im je lica prekrila tišina priznanja, kao da su oni skrivili Titovu smrt. Pognula sam glavu i ugledala bijele svilene sokne koje su se pomaljale pod suknjom moje plave pionirske uniforme. Čak ni pažljiva Matilda nije u cijeloj gunguli primijetila da su sokne nove. Mornare nisam spominjala. Znala sam da su vani i da negdje na dubokom morskom plavetnilu okreću dugme radija, da iščekuju pozdrave, nadaju se pjesmama koje će ih vratiti u luke njihovih rodnih gradova, u zagrljaj drage, žene ili majke. No što su morali čuti. Drugovi radijski spikeri izvještavali su promuklo i užurbano o državniku koji to više nije bio, jer je već neko vrijeme ležao pod zemljom i nije više mogao izvršavati svoju službu. Kao i inače, i toga sam dana otišla kući i ispripovijedala djedu o propisanih pet minuta šutnje. Samo je mirno slušao i nije odvratio ni riječi. Nekoliko dana kasnije rekao je, kao usput: "Čuj, ljude iz Lončara nemoj nikada pozdravljati s "Hvaljen Isus", njima je draže da im se kaže "Dobar dan, druže"." Otada sam imala pune ruke posla kako bih razlikovala ljude iz pojedinih dijelova sela i pozdravljala ih pravim riječima. Tako su mi se Bog koji je ulijevao strahopoštovanje, dragi Isus i dobri drug počeli vrtjeti po glavi sve dok od toga nisam sklepala lijepu novotvorinu. Druga Veljka pozdravljala bih veselim: "Hvaljen dan, gospodine druže Isus, kako je vaša lijepa supruga s obale?" Naime, gospodin Veljko oženio se jadranskom ljepoticom, gospođom Marijanom, i bio je silno ponosan na svoju krasoticu. Tako su barem pripovijedali starci iz mog sela. Drug Veljko nije mi nikada učinio ništa nažao. Ali jamačno je istina da nije bio baš nježno biće; u svakom selu ima osornih i bezosjećajnih ljudi. Jednoga mi je dana postalo jasno zašto su se neki suseljani tako ljutili na njega. Čula sam druga kako otresito razgovara sa svojom ženom. Kada mu je rekla da joj je i druga strana u njedrima, u prolazu sam vidjela kako mu se lice zamračilo. Ta ona naposljetku od tamo potječe, nastavila je Marijana ne obazirući se na njegovu mrzovolju, srce u njezinom posebnom slučaju tuče istovremeno na lijevoj i na desnoj strani. U tome Marijana nije bila jedina. Mnogima je srce tuklo na objema stranama. Ipak su, ili upravo zbog toga, gorjele kuće, a u podrumima izbjeglih pronađene su knjige koje su se s obzirom na svijet u plamenu morale ocijeniti opasnima. U tom se vremenu ništa nije zagubilo, nitko nije bio prijatelj jednome ili drugome i nije ništa značilo pokazati susjedu razumijevanje jer je volio rusku ili njemačku književnost. Koja mu je vrsta književnosti bila bliska, o tome je svjedočila njegova napuštena biblioteka. Svatko je bio neutralan, bez povijesti, bez biografije; prilično je čudno da se pritom očuvala "nacionalna svijest". To je sigurno bilo zbog očiju velikog brata, jer one su opet promatrale što se zbiva. Iako su sada pripadale drugom gospodaru, bile su to uobičajene velike oči, samo što je on sada nosio drugo ime. Stara Desanka poludjela je od sve te vatre. U gostionici svoga sina igrala je biljar s muškarcima dok ovi nisu otišli u brda i dugo se tamo zadržali, muškarci koji su se nakon više tjedana vratili i više nisu znali tko kome pripada i zašto polja nisu obrađena kao inače. Jedan od povratnika, mladić ateističkog duha zaljubljen u rock, postao je strogi katolik koji je nedjeljom živio samo za hostiju. Čak i da Desanka nije poludjela, njezino bi igranje biljara bilo siguran znak promjene i vjerojatno bi se stanovnici sela u najkraćem vremenu složili da s njom nešto nije u redu, što bi došlo na isto. No ovako se viđalo mlade i stare muškarce koji su sami bivali sve čudniji i jedni druge apsurdno bodrili te izgovarali rečenice poput hajdemo u brda na kavu ili na partiju boća, sada je dosta. Svatko je znao da već mjesecima nema kave i da čak ni najokorjeliji stanovnik obale više ne misli na boće. A pogotovo ne u brdima, gdje su u mirno doba samo gladni vukovi sretali jedni druge, a gdje su sad topovski pucnji protjerali čak i te stare dlakavce koji su bili naviknuti na rat kao na kišu zimi. Zapravo je za Desanku bilo pravo vrijeme da poludi.

Titovi portreti definitivno su nestali i zamijenila su ih nova lica. Muškarci koji su zauzeli njegovo mjesto – jer i dalje su postojale mesnice i zbornice – neočekivano su nalikovali svojem prethodniku. Znalački pogled nad ljudskim glavama bio je zajednički novim vladarima. U visinama prostorija izgradili su si svojim uvijek istim slikama most iznad svijeta. I taj se most pokazao prikladnim mjestom: odavde se sve moglo nadgledati. U svako su se doba pripovijedale priče. Pa i sada, kada su novi stanovnici mosta došli u zemlju, nije moglo biti drugačije. Jedna od tih priča kaže da u kabinetu glavnoga grada sjede muškarci koji su onoga dana kada je ponestalo kave i kad je Desanka poludjela igrali nogomet mrtvačkim glavama. Ti su lakaji potporni stupovi mostova za one vladare velikih očiju po čijim su željama čitavi krajevi utopljeni u krvi i koji će ti poslije, ni ne trepnuvši, prodati crvenilo smrti pod boju božura. Djed ih nije doživio u njihovom elementu, te nove sveznalice. Od samog ih se početka klonio i nije nikada naučio njihova smiješna imena. Namjerno ili ne, nikad ih nije usvojio i potpuno ih je krivo izgovarao, za šalu, ali nažalost, što je bilo češće, i da bi se narugao svim posjetiteljima gostionice. Kada su došle njihove zastave, djed je umro. Koliko je bolna bila njegova smrt, toliko je u dobar trenutak stigla.

KRITIKA : Renato Baretić - Osmi povjerenik (AGM, 2003.)

Povodom nagrade Vladimir Nazor koja je za najbolji roman u prošloj godini prije dva dana dodijeljena Renatu Baretiću za njegov romaneskni prvijenac Osmi povjerenik, donosim vam kritiku tog romana koju sam na internet portalu Lupiga objavio prije 3 mjeseca :

Za razliku od Renata Baretića, koji je prije 10 godina, zahuktaloj centralizaciji i općenarodnom hrljenju ka metropoli "svih Hrvata" usprkos, rodni zagrebački domicil posve dragovoljno zamijenio onim splitskim, Siniša Mesnjak, (anti)junak Baretićevog romana-prvijenca Osmi povjerenik, puno je manje bio oduševljen kada je iz Zagreba po političkoj kazni (očita aluzija na “slučaj Bandić”) odaslan na Trećić, od kopna najudaljeniji naseljeni (za potrebe ove proze, izmišljeni) hrvatski otok, sa zadatkom da tamo organizira izbore i ustroji lokalnu upravu ilitiga vlast. Međutim, kao i njegovih 7 neuspješnih prethodnika, i Siniša na Trećiću nailazi na posvemašnji otpor mještana, koji ideje takve vrste od sebe tjeraju k’o krava muhe svojom repinom.

Pomoć u prilagodbi na novu sredinu, u kojoj nema niti redovne brodske linije sa kopnom, ni vodovoda, a o signalu za mobitel ili Internet priključku da i ne govorimo, novi trećićanski vladin povjerenik pronalazi u dobrodušnom "domorocu" Toninu.

Kako su Trećićani ustvari povratnici s australske pečalbe ili potomci istih, jezik kojim se služe čudnovata je Baretićeva lingvistička inovacija - mješavina australskih anglizama i različitih podvarijanti talijanizirane čakavštine dalmatinskog otočja (“Benarivoali na Tretjitj, uvi stoun tir, uvu lakrimu oj kamika!”), koju Siniša (kao ni čitatelj) u početku ne može razumjeti bez prevoditeljske pomoći. Usluge te vrste Siniši dobrohotno pruža rečeni Tonino, s kojim se Siniša sa vremenom toliko zbližuje da ovaj postepeno ulogu Petka zagrebačkom političkom brodolomcu zamjenjuje rolom Sancha Panse, te postaje Sinišin najbolji prijatelj i njegov vjerni sudrug i kopljonoša u borbi s vjetrenjačama otočke samodostatnosti, i duboke malomišćanske učahurenosti u njihov izdvojeni, zatvoreni univerzum.

Uz cijelu bulumentu vrlo neobične starčadi, na Trećiću Siniša susreće i jednog od svojih prethodnika, sedmog vladinog povjerenika, inače Ličanina, profesora matematike, koji samotnjački živi u svjetioniku, zatvoren u svom svijetu algebarskih jednadžbi, ali ansambl vrlo nesvakidašnjih likova dopunjuju još i dvije Aboridžanke i jedan bosanski dvojac otpadnika od zakona. Potonjima - Selimu i Zehri, Baretić je namijenio dvostruku ulogu - uz to što njihovim iznimno živopisnim životnim pričama obogaćuje fabulu i ispunjava je duhovitošću i erotikom, autor taj bosanski par iskorištava i kako bi svoj rukopis još dodatno lingvistički usložnio. Tako u romanu osim već spomenutog trećićanskog jezičnog miš-maša, imamo i Sinišinu verziju “normalne” razgovorne štokavštine, a uz bosansku ijekavicu Selima i Zehre koju nam Baretić isporučuje u “piši kako govoriš” inačici ("A, slušaj... Jesi probala analno?" "To nije niko pa neš niti" - prosikće Zehra - "Akob ti jebavo u šupak, to pitaj Selma il onog svog pomoćnika"), tu je još i Toninov književni standard, hrvatski “novogovor” kojim autor ironizira žurnalistički izričaj kojim nas mediji truju već više od desetljeća.

Iako se s vremenom Siniša gotovo u potpunosti prilagođava novom načinu života i sve se više na otoku udomaćuje, Baretić nam u cilju izbjegavanja romantične idilizacije otočnog života, svako malo isporučuje poneku a-la-"Kino Lika"-Karakaš morbidnu ruralnu epizodicu (pa nas tako npr. i vrlo zorno upućuje u trećićanski “običaj” abortiranja janjadi), da bi nas na kraju iznenadio jednim potpuno neočekivanim, ali fabularno vrlo mudro upotrebljenim, tragičnim obratom, koji dotad šaljivoj priči daje sasvim drugi ton.

Izmiještanjem radnje na bogu-iza-leđa daleki otok, i prisilnim udaljenjem glavnog lika od njegove zagrebačke svakidašnjice, Baretić svjesno iskoračuje izvan asfaltirane staze recentne domaće urbane tzv. stvarnosne proze, dok istovremeno pomoću prepoznatljivih aluzija na neke od poznatih afera iz bliže nam prošlosti, ironično komentira i satirizira hrvatsku političku stvarnost. Tako, Baretić, svjesno i namjerno svog subjekta udaljavajući od glavne matice hrvatske stvarnosti, istoj prkosno, feralovski pokazuje prst-srednjak.

Upravo stoga vjerujem kako bi on, iako svršetak romana namjerno ostavlja otvorenim, svog (anti)junaka ipak najradije ostavio tamo kamo ga je u početku prisilno odveo.

Uglavnom, Osmi povjerenik vrlo je stimulativan za različita tumačenja, ali od njega zabavnije, novije domaće štivo, jako teško ćete naći. Bar dotle dok Ćićo-Senjanović nešto svoje novo ne ukoriči. Vengo coj!
(napisao : Božidar Alajbegović)

"Bilježnica" Danijela Dragojevića

Danijel Dragojević jedan je od najboljih hrvatskih pjesnika što je potvrdio i Zvonimir Mrkonjić u čijoj je upravo objavljenoj antologiji "Međaši" Dragojević najzastupljeniji pjesnik nakon Tina Ujevića. Iako već dosta vremena nije ništa ukoričio, Dragojević neumorno piše, a Vijenac iz broja u broj iz njegove "Bilježnice" donosi nove pjesme, nekolicinu kojih možete pročitati u nastavku.

Sobe

Ovaj grad raspoređen po brjegovima,
dolinama, poljima, uz rijeku
ne miče se. Ne kani se micati.
U principu ne. Tako stvari stoje.
On ima aute, automobile, tramvaje,
željeznicu, uspinjaču, avione.
To da. Tko hoće može otputovati,
vratiti se i ne vratiti. Kako želi.
Ali grad ostaje. Osobito sobe.
Njih ima na tisuće. Različitih.
Punih, praznih, ovakvih i onakvih.
To ipak ništa ne mijenja. To što
je u njima i što ih je mnogo
ne može ništa promijeniti. One su
u biti prazne. Same, odsutne i prazne.
Te tisuće soba koje se ne mogu i neće
pomaknuti. Ni utješiti, moglo bi se
reći. Što su ti često maštoviti
prozori, otvoreni i zatvoreni, mračni
i svijetli, okrenuti na sve strane
kao da oduvijek vapiju spas (zrak)?
A uostalom, kao da ljudima i psima
govore ne odlazite, ne ostavljajte nas
na različitim visinama, nizinama,
u podrumima. I doista, štogod mi činili,
štogod unijeli i ostavili, teško je
iz soba izbaciti početnu namjeru: da smo
prazninu došli iskoristiti, a nismo znali,
nismo uspjeli, nije bilo moguće; praznina
i nakon svega ostaje praznina, tužna, sama.
Ali što smo drugo mogli?

* * * * * * * * * *

Tama

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego samo mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne gleda i ne sluša?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti gornji i donji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, tamo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

* * * * * * * * * *

Lake misli

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

* * * * * * * * * *

Glas

Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.
Ovdje je
uz rijeku i po brjegovima
veliki lijepi grad
s mnogo parkova, ulica, trgova,
golubova, ljudi,
tu ćemo šutjeti.

Danijel Dragojević, Bilježnice, (Vijenac br. 268, str. 8-9)

Novo izdanje Frakture

Novo Frakturino izdanje koje će ovih dana uploviti na police domaćih knjižara je knjiga feljtona Zdravka Zime pod zanimljivim naslovom Gondolijer na Vltavi.

O svom novom izdanju iz Frakture kažu "kako nova knjiga feljtona Zdravka Zime Gondolijer na Vltavi već svojim naslovom određuje i teme i dileme kojima se autor bavi.
Zdravko Zima u svojim feljtonima iznimnom erudicijom i lakim perom spaja naizgled nemoguće - književnost i nogomet, politiku i glazbu, televiziju i povijest.
Zbirka feljtona Gondolijer na Vltavi štivo je koje, bez sumnje, pokazuje kako je i danas moguće pisati ozbiljno, bez senzacionalizma o svim temama, a Zdravko Zima se i ovom svojom knjigom pokazuje kao gotovo jedini autor koji u novinskom feljtonu, tom najživljem žanru, uspijeva produbiti i proširiti najbolje stranice hrvatskog feljtonizma od Antuna Gustava Matoša do Veselka Tenžere. Zdravko Zima istovremeno je i pronicljiv analitičar naše svakidašnjice i kozer koji u svojim feljtonima ostvaruje i probuđuje izgubljeni duh Srednje Europe i Mediterana, koji tako volimo prizivati".

Zdravka Zimu sasvim je izlišno predstavljati ali, za one koji ne znaju, ipak kažimo kako je rođen 1948. u Malinskoj na otoku Krku, a znatan dio svog radnog vijeka proveo je u Vjesniku (1979-1992). Književne kritike, feljtone, oglede, komentare i druge radove objavljivao je u najvažnijim hrvatskim listovima i časopisima (Vjesnik, Start, 15 dana, Vijenac, Feral Tribune, Republika, Kolo, Forum, Quorum, Mogućnosti).
Godine 1993. i 1994. bio je urednik kulturne rubrike u tjedniku Danas, a 1995. godine radio je kao savjetnik za nakladničku djelatnost u Ministarstvu kulture. Uređivao je također časopise The Bridge, Lettre Internationale i Cicero.
Sada je kolumnist i književni kritičar riječkog Novog lista.
Kritičkim i esejističkim radovima zastupljen je u više zbornika i antologija na hrvatskom i stranim jezicima. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-kluba.
Objavio je knjige:
- Noćna strana uma, kritike i eseji (1990);
- Zvjezdana prašina, književni portreti (1992);
- Zagreb je kriv za sve, ogledi iz provincije (1993);
- Purgeri u purgatoriju, feljtoni (1995);
- Porok pisanja, književni portreti (2000);
- Zimsko ljetovanje, ogledi & kronike (2001);
- Močvara, feljtoni & kartoni (2002);
- Prikazi, prikaze, kritike i eseji (2003).

Za knjigu Zagreb je kriv za sve dobio je nagradu magazina Gratis, a za knjigu Porok pisanja nagradu Julije Benešić.

Fraktura vas sve poziva na promociju Gondolijera na Vltavi, koja će se održati u petak, 18.06.2004. u knjižari Tamaris, Trg bana Josipa Jelačića 3 u 19.30 i na kojoj će o knjizi govoriti književnica Milana Vuković Runjić, urednik Seid Serdarević, i sam autor Zdravko Zima, dok će ulomke iz knjige čitati glumica Jelena Miholjević.

Inače, Fraktura odnedavno ima i svoj web sajt Fraktura na kojemu se podrobnije možete informirati o svim njihovim brojnim dosadašnjim izdanjima.

Top lista prodaje publicistike

Kao i top listu prodaje beletristike, i publicističku top listu prenosim sa internet sajta KIS.
Od 01. do 30. travnja 2004. u knjižarama Tamaris, Veble, Ljevak, AGM i Superknjižara , Pontes i Libraria najprodavaniji su bili slijedeći publicistički naslovi :

1. Siler Brooke - Pilates tijelo (izdavač VBZ) - 220 primjeraka
2. Petar Balda (ured.) - Pasija, vodič kroz film M.Gibsona (izd. Verbum) - 180 primjeraka
3. Snježana Schuster - Vježbe za trudnice (izd. Biovega) - 160 primjeraka
4. Igor Mirković - Sretno dijete (izd. Fraktura) - 155 primjeraka
5. Tomislav Stockinger - Vukovar, grad koji je obranio Hrvatsku - 150 primjeraka
6. Jordan Jelić - Che Guevara (izd. Euroknjiga) - 140 primjeraka
7. Tomislav Vičić - Internet ukratko (izd. Miš) - 135 primjeraka
8. Aleksandra Stella - Bonton, 100 zlatnih pravila - 125 primjeraka
9. Vanja Grbac Gredelj - Hrvatska kuharica u zoni (izd. Algoritam) - 120 primjeraka
10. William F.Engdahl - Stoljeće rata (izd. AGM) - 115 primjeraka

Novi sajam knjiga u Zagrebu

Zagrebačka nakladnička kuća Profil 17.06. u Bogovićevoj ulici otvara, kako sami kažu "najveću multimedijalnu knjižaru u ovom dijelu Europe". No, osim toga Profilovci u suradnji sa klubovima Booksa i Gjuro II organiziraju i novopokrenuti, vrlo zanimljiv zagrebački sajam knjiga, koji će se održati od 29.06. do 03.07. a koji dijeli koncepciju s Interliberom i Pulskim sajmom jer je naglasak stavljen na autore. Upravo zato novopokrenuti je sajam podnaslovljen sa Festival knjiga i autora koji će biti predstavljeni u 6 glavnih programa na tri lokacije u gradu - novoj Profilovoj knjižari (Bogovićeva 7) te klubovima Booksa i Gjuro II.

Na sajmu će biti predstavljeno oko sto hrvatskih izdavača i više od deset tisuća naslova, a glavna je tema "Novinari i pisci", koja će biti realizirana kroz dva programa: u onom nazvanom "Do posljednjeg slova" novinari koji su ujedno i pisci predstaviti će svoja beletristička izdanja dok će publicistička biti predstavljena kroz program "Banket s knjigom". U tim će programima sudjelovati brojni domaći pisci poput Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Jasne Babić, Josipa Mlakića, Borisa Dežulovića, Inoslava Beškera, Renata Baretića, Zvonimira Mrkonjića i Rade Šerbedžije (čiju će autobiografiju Profil neposredno uoči sajma objaviti).

Osim nabrojanih domaćih, na sajmu će gostovati i mnoštvo inozemnih književnika od kojih su najbrojniji oni litavski (Vytautas Bubnys, Jurga Ivanauskaite, Birute Jonuskaite, Danute Kalinauskaite) koji će nastupiti u sklopu programa Dana litavske književnosti koji će voditi Roman Simić. Na sajmu će također gostovati i Tibor Fisher (čiju je uspješnicu U tunelu usred mraka prošle godine objavila naklada OceanMore), kao i Aleksandar Hemon, književnik porijeklom iz BiH koji je u SAD-u prava literarna zvijezda, a čije će prvo hrvatsko izdanje uskoro objaviti zagrebački V.B.Z.

U klubu Gjuro II svakodnevno nakon 22 sata biti će upriličeni susreti s autorima i javna čitanja koja će voditi Kruno Lokotar. Selektori programa su Drago Glamuzina i Miljenka Puljević, a stručna savjetnica sajma je Magdalena Vodopija, direktorica Pulskog sajma knjige.

Top lista prodaje beletristike

Lista koja slijedi prenesena je sa sajta KISa sastavljena je na temelju podataka o prodaji dobivenih od knjižara Tamaris, Pontes, Libraria, Superknjižara, AGM, Veble i Ljevak i donosi 10 najprodavanijih naslova beletristike u mjesecu travnju 2004. godine.

1. Dan Brown - Da Vincijev kod (izdavač VBZ) - 335 primjerka
2. Dubravka Ugrešić - Ministarstvo boli (izdavač Faust Vrancic) - 300 primjeraka
3. Arijana Čulina - Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće (izdavač Profil) - 190 primjeraka
4. Arijana Čulina - Šta svaka žena triba znat o onim stvarima (izd. Mozaik knjiga) - 165 primjeraka
5. Miljenko Jergović - Dvori od oraha (izd. Durieux) - 160 primjeraka
6. Orhan Pamuk - Zovem se Crvena (izd. Vuković i Runjić) - 150 primjeraka
7. Gabriel Garcia Marquez - Ljubav u doba kolere (izd. Vuković i Runjić) - 70 primjeraka
8. Renato Baretić - Osmi povjerenik (izd. AGM) - 65 primjeraka
9. Paulo Coelho - Jedanest minuta (izd. VBZ) - 62 primjerka
10. Sven Hassel - Monte Cassino (izd. Zagrebačka naklada) - 60 primjeraka


Zanima li vas i top lista 10 najprodavanijih publicističkih naslova, nema vam druge nego i sutra zaviriti na ovaj blog.

KRITIKA : Roman 15 irskih pisaca - Yeats je mrtav! (Celeber, 2004.)

Yeats je mrtav! je nepretenciozna, zabavna i duhovita kriminalistička priča prepuna ubojstava povezanih s javnosti nepoznatim, neobjavljenim rukopisom Jamesa Joycea, a ono što taj roman čini zanimljivim i neobičnim je njegovo autorstvo. Svako od 15 poglavlja te zamršene kriminalističke priče potpisuje drugi irski književnik (od vrlo uglednih Franka McCourta, Roddy Doylea i Anthonyja Cronina do manje poznatih Owena i Charliea O’Neilla ili Donala O’Kellyja), a roman je nastajao pune 4 godine pod uredničkom paskom Josepha O’Connora (koji potpisuje 9. poglavlje) i sav prihod od prodaje ide u korist Amnesty Internationala.

U prvom poglavlju Roddy Doyle nas u svojoj prepoznatljivoj duhovitoj dijaloškoj maniri uvodi u priču, ali i prvim ubojstvom započinje krvavi niz kojega će njegovi kolege u daljnjim poglavljima vrlo zdušno nastaviti. Roman vrvi od gomile prilično ekscentričnih likova koje jedan pisac u svom poglavlju predstavi i taman kad se ušaltamo u njegov karakter i počnemo se identificirati s njim - slijedeći ga irski spisatelj u svom poglavlju usmrti te u priču uvede neko novo lice. Tako se stječe dojam da su se pokretači projekta trudili okupiti književno društvance kojemu bi osnovno obilježje bilo - sklonost zafrkanciji (kako na čitateljev tako još i više na račun svojih kolega - supotpisnika) jer je mnogima od zastupljenih književnika očito preča namjera bila rušenjem u prethodnim poglavljima stvarane fabularne konstrukcije podmetnuti klip onome koji se na njihovo poglavlje mora nadovezati, negoli poraditi na razvoju likova ili priče. Najogledniji primjer takvog zafrkantskog postupka pronalazimo na početku 12. poglavlja (autor: Charlie O’Neill) gdje inspektorica O’Kelly šakom ravno u gubicu "nagrađuje" svog policijskog kolegu Greera (nakon čega on “opali čelom u zid kao ovca u zaglavnu dasku farmerovog kreveta”) koji se nakon nekoliko poglavlja dugog nećkanja, na kraju prethodnog poglavlja (autorica: Pauline McLynn) napokon odvažio da je poljubi .

Iz cijelog je rukopisa očito da se petnaestorica okupljenih autora pri pisanju veoma zabavljala, a dobro raspoloženje u potpunosti im je uspjelo prenijeti i na čitatelje, jer su stvorili vrlo neobičnu, duhovitu i krajnje nepredvidljivu priču obilato napučenu ekscentričnim i dugopamtljivim likovima (najbolji je primjer pjegavi, riđokosi, homoseksualni irski rastafarijanac Micky McMannus). Također, osim što fabulu premrežuju brojnim aluzijama na djela Jamesa Joycea, autori vrlo često posežu i za ismijavanjem irskog mentaliteta i običaja, a potkopavanje konvencija kriminalističkog žanra zajedničko je svakome od njih.

Ona stara “puno babica – kilavo dijete” u slučaju romana Yeats je mrtav! ne vrijedi jer je unatoč svim razlikama i osebujnostima svakog od 15 odabranih autora, rukopis ipak stilski prilično ujednačen, a uz takvu bi vrstu štiva ionako trebalo ići uputstvo za upotrebu koje konzumenta upozorava da je pozornost važnije usmjeriti na pojedine dijelove i sekvence (koji su ovdje nerijetko vrlo upečatljivi i dojmljivi) jer je cjelina kao takva - manje bitna. Upravo zato činjenicu što fabulu s bar nekoliko suvišnih likova i tolikim viškom neočekivanih (a ponekad i nepotrebnih) obrata, čak ni najiskusniji među ovdje zastupljenim autorima u završnom poglavlju nije uspio uvjerljivije i smislenije zaokružiti, Franku McCourtu ne treba previše uzeti za zlo.
(napisao : Božidar Alajbegović)

Bookcrossing

U zadnje smo vrijeme svjedoci akcijama novinskih nakladnika koji niskim cijenama izdanja, "knjige ponovo vraćaju u modu". Tim se akcijama ne može osporiti hvalevrijedan cilj poticanja na čitanje, ali one istovremeno imaju i onu komercijalnu svrhu. No, postoji jedna akcija koja se vrlo brzo raširila svijetom i koja knjige čitateljima donosi, zamislite, sasvim besplatno, a zove se bookcrossing

Najkraće rečeno, bookcrossing bi bio "oslobađanje knjiga". Radi se o projektu pokrenutom prije 3 godine u SAD-u, u mjesecu travnju (kada se obilježava Svjetski dan knjige), od strane jedne softverske firme.

Bookcrossing se realizira tako da se na javnim mjestima ostavljaju knjige s porukom – PROČITAJ ME!, koja jasno ukazuje da ta knjiga nije izgubljena nego je tamo ostavljena sa namjerom. Bookcrosser koji je knjigu na javnom mjestu ostavio, unutar knjige stavlja i uputstvo koje nalaznika upućuje da nakon čitanja, posjeti internetske stranice posvećene bookcrossingu i tamo ostavi podatke o kojoj se knjizi radi, gdje ju je našao, i najvažnije - potom je pusti u daljnji život ponovo je ostavljajući negdje na javnom mjestu.

Na taj je način više od 150 tisuća bookcrossera diljem svijeta dosad "oslobodilo" već više od pola milijuna knjiga, a zahvaljujući Velimiru Šubertu, vlasniku Naklade Esdea iz Oroslavja, bookcrossing je skromno zaživio i u Hrvatskoj. Velimir je u mjesecu studenom prošle godine u čekaonicama lokalne ambulante počeo ostavljati knjige, nakon čega su i pojedini profesori osnovne škole iz Brod Moravica prihvatili ideju, te su svoje učenike poticali na "oslobađanje knjiga".

Kao rezultat, po klupama čekaonica, parkova, kolodvora dosad je ostavljeno već oko 240 knjiga s e-mail adresom (bookcrossing-croatia@hi.htnet.hr) u svakoj, a na koju se mogu dojaviti putešestvije knjiga. Dosad su se, nažalost, javila tek dva privremena vlasnika, oduševljena akcijom, i koji kažu da su nađene knjige, nakon čitanja ponovo "pustili u promet".

Sudbina ostalih 240-ak knjiga još je nepoznata, ali je za pretpostaviti da one, neotvorene, još čekaju svoj red na čitanje, i da će njihovi, nadam se, tek privremeni vlasnici, prepoznati korisnost ovog simpatičnog projekta, te da će i oni nakon čitanja knjige ostaviti novim nalaznicima, i na taj im način produžiti život, ali se tako i upisati u veliku svjetsku obitelj bookcrossera. Na što i vas ovim tekstom pozivam ...

Novo izdanje naklade Meandar

Miroslav Mićanović rođen je 1960. godine u Brčkom i već niz godina objavljuje priče, pjesme i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije i prevođeni na ukrajinski, poljski, mađarski, slovenski, njemački i engleski. Urednik je časopisa Quorum i različitih biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD.
U promotivnom materijalu o Mićanovićevoj zbirki priča Trajekt koja je upravo objavljena u nakladi zagrebačkog Meandra stoji kako je riječ o pričama koje je autor, kontinuirano, u razdoblju od dvije godine, jednom tjedno objavljivao na stranicama kulture Jutarnjeg lista, knjizi koja je na svome početku, gotovo nježno posvećena “mami i tati”, ne libeći se tako emotivne neposrednosti ni u posveti niti u samome tekstu. Melankolična i svakodnevna, stvarna i počesto opora ova nas knjiga priča vodi u sentimentalan osjećaj piščeva djetinjstva, ali i suvremenosti, u znakovite i teške krize početka sredovječnosti, ali i u veselje života i u veselje kreacije. Mićanović nas u Trajektu upoznaje najprije sa snovitim i nježnim naličjima jednog prostora i vremena, a tek potom, počesto u poetskoj vrtnji teksta, odvodi u realnost i njene zakonitosti. Likovi koje ćemo u tom izobilju situacija i književnih taktika sresti vrlo često postaju, dijelom i naše intime, pa tako Mićanović uspijeva postići da ih zavolimo u svoj njihovoj nesavršenosti i, ponekad, tragediji. Autor pak ne ostaje po strani, suštinska potreba za komunikacijskom otvorenošću i razmjenom nadrasta okvire njegova pripovjedačkog subjekta pa tako, ali uvijek nježno i pažljivo, Mićanović podastire hologram vlastite sudbine i egzistencijalne borbe, ali i svjedoči pomirenost jedne generacije koja je “sve učinila na vrijeme”, ali se ne prestaje pitati: Što sad?

Gledaj me u oči

Mario Brkljačić ime je ovogodišnjeg pobjednika natječaja za najbolju debitantsku zbirku poezije, kojeg već drugu godinu po redu organizira zagrebački Studentski Centar.
Mario Brkljačić je rođen 1966. u Zagrebu, gdje živi i radi. Objavljivao u Godinama novim, Quorumu, Republici, Vijencu, g.a.m.a.d.-i, Konturi. Nagrađen na FAK-ovom natječaju za kratku priču 2001. godine. Nikad nije plesao pogo.

O poeziji Maria Brkljačića prošlogodišnji pobjednik istog SC-ovog natječaja Vlado Bulić, zbori slijedeće:

"Brkljačićev lirski subjekt je onaj čangrizavi pijani tip za šankom što užasno podsjeća na Bukowskog. On ne naslućuje nego ZNA da je sve oko njega u kurcu i da je to što on to zna još više u kurcu. Zato ne sudjeluje. On je promatrač (r)evolucije i samoubojica najgore vrste, one koja se ubija iz dana u dan okružena likovima poput sebe. U ovom slučaju, likovima koji su se zaletjeli prema hrvatskom snu i tamo se sudarili s politikom, a nakon nesreće zaključili da nemaju dovoljno love za spasenje duše i djevojku s jumbo-plakata. On je svjestan da piše poeziju, ali je ona na neki način nesvjesna, ona je jednostavno proizvod takvog stanja (uma) i, kako piše, iluzija da njegov život ipak ima smisla."

Ovome Rade Jarak još dodaje kako "prema plastičnosti i uvjerljivosti kojom opisuje beznadnost mladih iz nižih socijalnih slojeva, iz radničkih obitelji koje žive po masovnim spavaonicama u gradskim predgrađima, možemo reći da se ovdje radi o vrsti gotovo novopankerskog senzibiliteta, tvdokuhane socijalno osjetljive i naturalističke poezije.".

Uostalom, o kakvoj je poeziji riječ prosudite sami na primjeru nekoliko pjesama iz njegove nedavno objavljene, nagrađene zbirke Gledaj me u oči.



* * * * * * *

sjediš u naslonjaču.
piješ pivo.
majka i otac su na trosjedu.
gledate vijesti.
devedeset i prva je godina.
tvojih dvadeset je ništa u usporedbi s hrvatskim snom.
na ekranu ljudi prerezanih vratova.

boca ti klizi iz ruke.

ustaneš.

roditelji ti se čine nekako mali u tom šavrićevom trosjedu.

oblačiš se.

uzimaš osobnu kartu.

nešto novaca.

i, uh, kako krivo!

stvari u svoje ruke.



* * * * * * *

sjeti se barbara

kako je smrdjelo

iz onog kontejnera

dok smo gađali venu.


unutra se raspadao, barbara

leš džankija

kojeg su dileri izbušili škorpionom.

a mi smo pokušavali dokučiti

sreću ljubav boga ili nešto tome slično.


jebiga, barbara

nismo u tome uspjeli.

i ti si se pametno udala za novac.

a ja sam budala igrao do kraja.


iako već umoran od svega

još imam snage reći

jednostavno, jebem ti mater, barbara.

i još: od početka si mi bila sumnjiva.


* * * * * * *



napokon možeš odahnuti :
ona je otišla

i, hvala bogu, ni te jebene mačke nema više.


ne znaš koga si više mrzio:
nju ili tu okatu tupu perzijanku

koja te podsjećala na domaće estradne zvjezdice

političarke u saboru

punicu itsl.


dobro

i ona sad

sigurno govori svojoj mami

da si ti teško đubre

da si lijen

da ne želiš dijete

i da te, na koncu, boli kurac za običan život.


ona sad plače dok ruča sa svojim starcima

i njen otac je odahnuo jer te mrzio

i njena je majka sretna.

(da, ići će zapaliti svijeću na kamenita vrata)


sad sjediš u svom naslonjaču

pušiš jonit

slušaš ramonese.


pomišljaš kako naše veze nisu ljubavne.


samo su udvojen strah od poraza

KRITIKA : Dan Brown - Da Vincijev kod (VBZ, 2004.)

Glasoviti kustos muzeja Louvre Jacques Sauniere nađen je ubijen u muzeju. Prije svoje smrti on je ostavio šifriranu poruku koja, kako policija vjeruje, upućuje na ubojicu – harvardskog profesora religije i simbologije Roberta Langdona s kojim se Sauniere trebao naći dan kasnije. Sophie Neveu, policijska stručnjakinja za dešifriranje tajnih kodova (a koja je ujedno i unuka ubijenog Saunierea) pomaže Langdonu u bijegu od policije te se njih dvoje zajedno upuštaju u potragu za pravim ubojicom njezinog djeda. Ta će ih potraga naposljetku dovesti do Svetog Grala, koji je u ovom romanu nešto sasvim drugo od onoga što se dosad pod tim terminom podrazumijevalo ...

Da Vincijev kod u prvih je 6 mjeseci prodan u više od 4 milijuna primjeraka (što, naravno, nije nikakav jamac kvalitete što će uostalom i ovaj tekst pokazati), a Danu Brownu to je uspjelo isključivo zbog provokacije, karte na koju je planirano igrao. Njegov triler osim napete radnje pune akcije i neočekivanih obrata, nudi i alternativnu verziju priče o Svetom Gralu, nova intrigantna gledanja na mnoga Da Vincijeva slikarska djela, ali i navodno stoljećima od javnosti skrivane kontroverzne pojedinosti iz života Isusa i Marije Magdalene, a koje su uvelike uzburkale crkvene duhove i time romanu priskrbile dodatnu propagandu i porast prodaje.

Dan Brown u romanu niže zanimljivosti kao na tekućoj vrpci – od božanskog broja PHI i legende o Ružinoj liniji (prvotni nulti meridijan) do mnogobrojnih skrivenih simbola na Da Vincijevim slikama (pa čak i objašnjenja tajne Mona Lisinog osmijeha) da bismo pri sredini romana saznali čak i kako je biblijska verzija priče o Isusu neistinita, odnosno, najveća priča u povijesti čovječanstva je naprosto – laž! Dan Brown ruši autoritet katoličke crkve, ali i vjerodostojnost same Biblije a sve u cilju izazivanja kontroverzi i povećanja broja prodanih primjeraka, što mu u potpunosti i uspijeva.

Da Vincijev kod ustvari kompilira mnoge dosad manje poznate i vrlo upitne teze iz povijesti, umjetnosti, religije i iz života Isusa i Marije Magdalene, ali pri tome Dan Brown nije didaktičan i uopće nije razvidno (niti važno) vjeruje li on sam u sve to što baca na papir. Međutim, na žalost ljubitelja kriminalističkog žanra, autor je zato previše didaktičan kad je u pitanju razrješenje mnogobrojnih zagonetki kojima roman napučuje, i koje nadugo-i-naširoko objašnjava ne dopuštajući čitatelju da testira vlastite deduktivne sposobnosti.

Osim što od početka ne postoji ni minimalna dvojba oko sretnog okončanja cijele priče po naše glavne protagoniste zbog čega se postepeno javlja i gubitak recipijentova interesa, također je i čitateljeva identifikacija sa njima onemogućena potpunim izostankom karakterizacije Roberta i Sophie, dok su pak neki drugi likovi na korak od karikature (Silas i Teabing). Da bismo uopće marili za sudbinu glavnih likova mi ih moramo dobro upoznati i simpatizirati, a u Da Vincijevom kodu oni ostaju potpuno plošni i papirnati, depersonalizirani pijuni koje autor voda po fabularnoj šahovskoj ploči, te o njima ne saznajemo ništa osim kratkog fizičkog opisa, starosne dobi i profesije. Zapravo se od samog početka stječe dojam da je autor pisao s nakanom buduće filmske ekranizacije (koja je, vidi vraga, upravo pred realizacijom sa Ron Howardom u redateljskom stolcu i Russellom Croweom u glavnoj ulozi), pa je tako valjda i računao kako su glumci ti koji će udahnuti osobnost njegovim likovima (pa se on oko toga ne mora truditi), ali je usput isto tako zanemario i razliku između gledateljeve percepcije filma i čitateljeve percepcije knjige (nauštrb potonje, nažalost).

Svoj roman Dan Brown temelji na paralelnoj montaži četiriju usporednih i međusobno uvjetovanih i prepletenih narativnih linija koje nam razlaže kroz kratka, ali vrlo brojna poglavlja (njih ukupno 105, na 450 stranica) prelazeći s jednog ogranka fabule na drugi u trenutku kad je prethodni pred kulminacijom, što je inače, u cilju gradiranja napetosti, vrlo učinkovito u filmskom mediju, ali kod književnog teksta postiže kontraproduktivan efekt, razbijajući suspense. Kod Dana Browna “povjetarac miriše na jasmin”, a ”policijski Citroen jezdi kroz prometni kaos autoritativno, a njegova disonantna dvotonska sirena razdvaja promet kao nož” , dok “tamne oči koje izgledaju kao da spaljuju tlo pred sobom isijavaju vatrenu bistrinu i nagovještavaju reputaciju besprijekorne strogosti po pitanju svega”, no njemu ionako cilj nije vrhunska umjetnost, nego visok plasman na bestseller top listama.

No, i unatoč svim spomenutim manjkavostima, osim što je one manje zahtjevne čitatelje uspio zabaviti, Da Vincijev kod je ipak i onima koje ne može zadovoljiti isključivo zaplet, priskrbio priličan broj kontroverznih, ali po vjerodostojnosti ipak veoma upitnih pojedinosti iz povijesti, umjetnosti i religije. Time je zadao posla i povjesničarima i teolozima, kojima ostavljam da o tom aspektu ovog djela sude, dok je presuda nižepotpisanog književnokritičarskog suca: skromna dvojka. (written by : Božidar Alajbegović)

KRITIKA : Tatjana Gromača - Crnac (Durieux, 2004.)

Roman Crnac vrlo prepoznatljivo i logično se nadovezuje na prethodni poetski, ali i novinarski rad Tatjane Gromače. Ta danas 33-godišnja Siščanka (koja već stanovito vrijeme obitava u Istri), 2000. godine veliku je pozornost privukla svojom debitantskom zbirkom poezije Nešto nije u redu? čije je glavno obilježje bilo jednostavan, izravan, jezgrovit i nenacifran, narativni poetski izričaj kojim se bavila vlastitom i urbanom svakodnevicom običnih malih ljudi, e da bi nam kratko nakon toga (a što čini redovito još i danas) na stranicama Ferala počela donositi reportaže o sličnim takvim ljudima, istih običnih skromnih, ili čak i vrlo otužnih sudbina – izbjeglice, prosjaci, pijanci, beskućnici... To su reportaže koje redovito odišu Tatjaninim osjetnim simpatiziranjem nesretnih ljudi s druge strane njezina pera, a time ujedno i svjedoče o iznimnoj socijalnoj osjetljivosti te književnice.

Upravo je to ono što Tatjana Gromača sada još dodatno svojim romanom i potvrđuje, jer u Crncu ona ponovo minuciozno secira jednu vrlo depresivnu životnu svakodnevicu, ali ovoga puta - svoju, i svoje obitelji. Međutim, dok su njezine novinske reportaže redovito obilježene i ponekom joie-de-vivre iskricom koja bi frcnula iz pokoje duhovite replike ljudi s ruba kojima se bave (a kojima su i posvećene), ozračje je Crnca neprekidno krajnje pesimistično i depresivno.

Roman je to sastavljen od 138 kratkih poglavlja (od desetak redaka do stranice i pol) koji donose statične fragmente i izdvojene slike iz života junakinje (iskazi u Ja formi), dok tek poneke rijetke, ulančane tvore zaokruženi fabularni niz (pa možda nisu niti trebale biti razdvojene u samostalne cjeline nego su mogle tvoriti jedno poglavlje).

Prvom je polovicom knjige obuhvaćen period junakinjinog odrastanja i te stranice karakterizira autoričin infantilni, naivni pogled na mikrosvijet vlastitog djetinjstva, kao i na osobe koje je okružuju. No, zanimljivo je da Gromača takvo dječje očište zadržava i poslije, pri prikazu svojih studentskih i zrelijih dana, a time opisane događaje osjetno očuđuje te oni poprimaju i apsurdistička obilježja. Pri tome autorica izbjegava subjektivna emotivna uplitanja i piše vrlo distancirano; kratkim, jednostavnim i jezgrovitim rečeničnim sklopovima, događaje kao i svoje okružje Gromača opisuje dokumentarističkim postupkom, vrlo dojmljive autentičnosti (koja čak na momente zaziva i talijanski filmski neorealizam).

Kao što ni likove ne imenuje nego se ograničava na njihove primarne, uvjetno rečeno, uloge (otac, majka, nana, deda, mladić, ravnatelj ...) tako i opisane događaje autorica ni prostorno niti vremenski ne pozicionira, pa oni - iako vrlo prepoznatljivo naši (posebice oni ratni), i u rasponu od kasnih ‘70-ih do sredine ’90.-ih - na taj način poprimaju i univerzalna obilježja (te bi se lako mogli odnositi i na neke druge prostore i neka ranija (po)ratna vremena).

Određene bi paralele (npr. sumorni i pesimistični ugođaj, fragmentarna naracija) moguće bilo povući sa prozom Daše Drndić, ili pak reminiscencijskom prozom još jednog Siščanina - Miroslava Kirina (u njegovom Albumu), ali Gromači ipak nedostaje nježnosti i nostalgije potonjeg, kao i fajterskog stava i buntovništva Drndićeve. Međutim, jedno je svakako neupitno - dok je Tatjanina već spomenuta debitantska poetska zbirka u naslovu ipak još uvijek sadržavala i znak pitanja, da “nešto nije u redu” Gromača sada više uopće ne dvoji, jer ovim romanom sumornost, tegobnost i ispraznost života ona naprosto – rezignirano konstatira. (written by Božidar Alajbegović)

Što je KNJIŠKI MOLJAC?

Knjiški moljac je blog namijenjen svim knjigoljupcima i onima koji će to tek postati! Na ovom ćete blogu imati prilike čitati književne kritike koje su moje autrosko djelo, a iz drugih medija ću vas snabdijevati vijestima vezanim uz književnost, najavama književnih susreta, promocija knjiga i festivala, a prenositi ću i intervjue s piscima, urednicima, nakladnicima i prevoditeljima. Većina vijesti i sve književne kritike osim na Knjiškom moljcu objavljivane će biti i na internet portalu Lupiga kojega sam već duže vrijeme suradnik. Za početak donosim vam književne kritike romana Crnac Tatjane Gromače i Da Vincijev kod Dana Browna

O nesposobnosti

Otprilike u isto vrijeme kada je Naklada MD objavila na ovom mjestu već predstavljenu antologiju litavske kratke priče Via Baltica (vidi pod ...) riječki ogranak DHK-a objavio je dvije knjige različitih litavskih književnika. Radi se o knjizi humoreski Što se dogodilo? litavske spisateljice Vytaute Žilinskaite i romanu Vytautasa Bubnysa pod nazivom U lepetu goluba.

U nastavku vam predstavljam oba naslova, i to kroz riječi urednika izdanja Žarka Milenića, a ekskluzivno ćete biti u prilici pročitati i još nigdje neobjavljeni razgovor Žarka Milenića s Vytautasom Bubnysom.