Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Pasivni svjedoci
 Jadranka Bukovica: "Dug put prema gore", roman, Dušević i Kršovnik, Rijeka, 2012. Dug je put prema gore, a istovremeno i dug pad prema dole, poduzeo glavni junak ovog romana, Luka, čiji život i sudbinu pratimo od djetinjstva do pozne dobi. Transformirao se pritom, taj Luka, od stidljivog dječačića duboko odanog obitelji i tradicijama svoga kraja, preko obećavajućeg mladića koji je usprkos uznemirujućim mijenama u svijetu oko njega odrastao hranjen uzornim moralnim vrijednostima, u besprizornog i ideološki zatucanog karijerista. Zreli je Luka krajnja suprotnost mladome Luki, pa će zato potkraj romana nakon visokog leta odjednom nisko pasti, te time dobiti i zasluženu kaznu, i još jednu šansu. Lovranska spisateljica Jadranka Bukovica se ovim romanom na neki način vratila svojim književnim korijenima, začetima u njenoj prvoj knjizi, zbirci novela "Ma koga se tiče". Poslije te izvrsne prve knjige, okušala se u znanstvenoj fantastici nizom priča i jednim romanom, zatim u romanima za mlade - za koje je dobila i nekoliko nagrada. "Dug put prema gore" je povratak realizmu kao stilu, i socijalnoj tematici, koju kad je lokalizirana u blisko i poznato okruženje, neminovno prati i politička scenografija i ikonografija. Roman prati sudbinu već spomenutog glavnog junaka Luke i četiriju generacija njegove obitelji, u vremenskom rasponu od kraja Drugog svjetskog rata do političkih previranja u osvit Domovinskog rata. Lukina je obitelj podijeljena i označena: otac i stric borili su se na različitim stranama, otac se vratio ali stric nije. Taj će sudbinski dualizam utjecati na sudbinu, stavove i raskole sljedećih generacija, jer ispada da nije dovoljno biti na pobjedničkoj strani da bi se bilo pobjednikom u mnogim srazovima kojima se svatko tko je bio vidljiv morao podvrgnuti sredinom prošlog stoljeća. Lukin otac zato postaje još tvrđih ideoloških uvjerenja nadajući se privilegijama koje nikad neće dobiti, ali svoju djecu, Luku i njegovu sestru Mariju, nakon što se zapošljava i dobiva stan u Rijeci, ostavlja u Lici kod svoje majke, u zabačenoj ruralnoj sredini gdje se lakše može ostati nevidljiv. Što zbog te nevidljivosti, što zbog naprosto drugačije naravi, lički dio obitelji živi sasvim drukčije nego riječki. U seoskoj idili, uz blagodati prirode i rada na zemlji, baka svoje unuke odgaja u tradicijskom i vjerskom duhu, na užas i zgražanje, ali bezuspješno protivljenje svoga sina. Ta ideološka podijeljenost prenosi se i na narednu generaciju: kad Luka, željan emancipacije, odlazi k ocu u grad, a kasnije i na studij u Zagreb, sestra mu Marija zapostavlja školovanje, uskoro se udaje, rađa djecu, živi dalje kao što je desetljećima živjela i njena baka. Odvojen od svojih korijena, Luka napreduje, ali se i mijenja, i njega opija moć ideologije, a uz direktorski položaj do koga se uspeo ne biva mu mrsko ni nasilništvo, manipulacija podređenima, okorištavanje dobrima koje firma pod njegovom kontrolom neopazice može i malko rasuti. Kad u priču uđe i četvrta, najmlađa generacija, relativnost vrijednosti do kojih drže oni stariji sve je očitija, ali oslonac ipak ostaje na onim ličkim, tradicionalnijim vrijednostima, ove gradske i ideološke se rasipaju naočigled, završavajući raspadom jedne i stvaranjem druge države. "Dug put prema gore" je primarno socijalni roman. Iako je smješten u precizno omeđenom povijesnom vremenu sa znanim događajima kao prekretnicama, likovima ovog romana, članovima Lukine obitelji, nije dano da sudjeluju u njima, već da kao pasivni svjedoci osjete kako mijene u državama i društvima utječu na sve, ne samo na one koji su se okitili ordenjem ili završili u zatvorima. No, još zanimljivija dimenzija ovog romana je u osobnim psihološkim mijenama likova, u skladu ili u prkos sa društvenim mijenama. Time se naposljetku objavljuje trpka istina da u svakom sudbinskom procesu za društvo pojedinac sudjeluje i sebe određuje - vlastitim izborom, mnogo slobodnijim nego što se na prvi pogled čini. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. prosinca 2012.) |
