Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Pospremanje svijeta
 Darija Žilić: "Omara", zbirka priča i eseja, Biakova, Zagreb, 2012. Velik je svijet oko nas, sastoji se i od voća i od gmazova, i od knjiga koje smo čitali i od prijatelja koji te knjige pišu. I od mnogo toga između. Kako što u tom svijetu funkcionira, osjećamo i doživljavamo unutrašnjim mjerilima za red, sklad, pravdu, ljepotu i ljubav. A to su promjenjive kategorije, danas jesu, sutra nisu, nastaju i odlaze s onima koji te kategorije kreiraju da bi prema njima ravnali sebe i druge, ali i s onima koji su njihovom i našom percepcijom u te kategorije posloženi, svrstani. Ali, ne radi se tu o nekom oktroiranom, strogo propisanom redu. Radi se više o težnji, o optimističkom osobnom uvjerenju da svijet teži ka vrlinama reda, ljubavi, pravde i ljepote. Radi se i o dobronamjernoj želji pisca i pripovjedača, pa čak i kritičara, da u svojim tekstovima malko pospremi svijet oko sebe, razvrsta ga po detaljima i značenjima. Da ponosno pokaže dobro i lijepo, dobrodušno pokudi što još popraviti bi se moglo, skrušeno prizna nesavršenosti u sebi i oko sebe. Autor tako bilježi svijet jer ga pokušava razumjeti. Stekao je već neko životno iskustvo, djelovao je u želji da pukotine svijeta zaliječi kako se ne bi proširile, poučavao druge sklone i željne baš takvog učenja, pa da i oni prenose spoznaje i znanje. Nesebično, srdačno, nježno, neposredno i pošteno. Tako sam nekako doživio ovu knjigu, zbirku kratkih priča, eseja, pisama, putopisa, i svakojakih drugih tekstova koje je ponekad teško definirati po vrsti i žanru, ali nije to ni nužno. Savršeno naliježu jedan na drugoga, iako živahno skaču s teme na temu, kao što se i koncentracija ikoga sklonijeg detaljnijem promatranju svijeta oko sebe nužno mora premještati s fokusa na fokus. Ipak, pažnja ne skreće s odabrane teme prije zaključka, koji slijedi iza pomnog razmatranja iz svih kutova, ne radi ocjenjivanja ili ikakvog drugog kriterijskog vrednovanja, već radi potpunijeg doživljaja. Naime, čini mi se da ova autorica osjeća obavezu ne pogriješiti. Čak i kad se o vrlo osobnom mišljenju i dojmu radi, vidno motiviranom da ne bude poput većine, u glavnom toku, potpunost i cjelovitost interpretacije vrlina je ovih tekstova. Ne mislim tu, naravno, na enciklopedijsku faktografsku pokrivenost, već na sasvim vjerodostojnu interpretaciju vlastitoga stava. Neka mi se dopusti malo prekoračenje "pjesničke slobode": na osnovu ovako iznijetih stavova biraju se ili ostavljaju prijatelji. A autorica ovih tekstova, to se i iz samih tekstova vidi, prijatelja ima jako mnogo. Iako dakle tekstovi o odabranim temama, bez obzira je li im forma fikcionalna ili dokumentarna, daju cjeloviti autorski pogled i stav, nimalo im ne nedostaje poetičnosti i literarne ljepote. I u tome je draž zapisa sakupljenih u zbirci Omara: autorica nas, dok vrlo uživamo u poetici upravo čitanog teksta, istodobno i poučava, često temeljem vlastitih iskustava i odranije formiranih stavova, o humanizmu, o demokraciji, o građanskim pravima, o umjetnosti, o građanskom aktivizmu, o međugeneracijskim ili provincijsko-metropolskim razlikama. Neki su me se tekstovi u ovoj zbirci posebno jako dojmili. Primjerice, u eseju-putopisu Grad, za kojeg je podnaslovom naznačeno da je nastao nakon ubojstva Ivane Hodak, iznosi se fragmentirana povijest Zagreba kao grada rastuće urbane kulture, koji se u današnjici nasiljem pretvara u grad straha. S druge strane, jako mi se svidjela metoda recenziranja umjetničkih i spisateljskih osobnosti kroz formu pisama autoricama o čijem se djelu piše, tako je tekst ispao mnogo intimniji, vjerodostojniji, i, što nije paradoks - točniji. Mnogo se još osobnih favorita može naći u Omari, zbirci čiji sadržaj njen naslov ne odražava gotovo nikako. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. studenog 2012.) |
