Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Daleki odskok
 Nedim Sejdinović: "San svakog upaljača", zbirka priča, Cenzura, Novi Sad, 2012. Prosječna priča u ovoj zbirci počinje otprilike ovako: bio jednom jedan dječak, mladić, muškarac, ili djevojčica, djevojka, žena, otvara se atmosfera poput neke urbane bajke, s ponešto ugođaja prirode ili doba dana ili svakodnevne gradske ili seoske vreve. Skicira se život glavnog junaka ili junakinje priče, radnja kreće u nekom naizgled banalnom pravcu, ali onda se dogodi nešto strašno, jezivo, gnjusno. Glavni junak ili junakinja priče to što su strašno, jezivo ili gnjusno učinili, sebi ili drugima, ili su to drugi učinili njima, ne doživljava tako. Strašna, jeziva ili gnjusna epizoda nekako je obična, logična stepenica u njihovim životima. Ponekad ona biva naznačena ili najavljena prijašnjim zbivanjima, ponekad je pak sasvim neočekivana, ali preko nje se prelazi lako, kao preko kućnog praga ili preko sjene na putu za koju nismo sigurni je li sjena ili jaruga neka, pa za svaki slučaj povisimo i produžimo korak. I ne osvrćemo se više. Iza takvih epizoda ili poanti u Sejdinovićevim pričama zatim ne slijedi pouka, kazna ili strašni božji sud. Ne, život se nastavlja kao da se skoro ništa nije dogodilo, ili se nastavlja još jezivijim putem koji se međutim ne doima devijantnim. Više nalikuje na ispunjenje životnog smisla baš tog i takvog junaka. Nadrealne su priče Nedima Sejdinovića u ovoj zbirci. U njima krv, rat, fizičko i seksualno nasilje, pedofilija, sakaćenje, ubojstvo, laž, pohlepa i druge manifestacije ljudskog ponašanja koje institucionalizirani sustavi uvjerenja ističu na popisima smrtnih grijeha ili po zakonu kažnjivih djela, prolaze nekažnjivo, ali ne i nekažnjeno: sudbina se već pobrine da se stvari postave na svoje mjesto, pa i tada kada krivac toga uopće nije svjestan. Malo je neobično što likovi ovih priča nisu onih profila i zanimanja za kakve se u novijoj književnosti češće lijepe grješne karakterizacije: političari, tajkuni, bogataši, osobe iz bilo kakvih vrhuški ili društvenih elita, već su to obični mali ljudi, bezimeni i beznačajni za bilo koji odsječak ustrojstva u kojem žive. Više ili manje istaknutu ulogu kod karakterizacija skoro svih likova imaju obiteljski odnosi, također jako često devijantni, i često očigledno presudni za kasnija zastranjenja glavnih junaka pojedinih priča. No, unutarobiteljsko maltretiranje nije pravilo ove knjige, nenormalan se može postati i u normalnijim obiteljskim okolnostima, ponekad su devijaciji pogodovale sitnice, krivo protumačeni signali, nedostatak pravovremenog otpora u dobi kada samopouzdanje često biva nadjačano povodljivošću. Ponekad su likovi Sejdinovićevih priča nasilnici, bilo koje vrste, ponekad žrtve, također bilo koje vrste, ponekad su jedno i drugo, evoluiravši od žrtve u nasilnika, pa se ponekad to nizanje vrlo kratkih priča (svaka ima tek po dvije-tri, najviše četiri stranice) ne čini kao kaleidoskop različitih karaktera, već kao sustavno variranje jedne te iste poruke. Te se poruke mogu svesti na zaziv uobičajenog humanističkog prava da se bude drugačiji, i možda je zato ta "drugačijost" pojedinih likova ovako groteskno protegnuta do nezamislivih krajnosti. U kulturi u kojoj je svako odskakanje od stereotipa nepoželjno, često zbog nametnutih ideoloških, vjerskih ili sličnih razloga, ta se netolerantnost može naglasiti jedino ako se "odskače" iznimno daleko, do druge neprihvatljive krajnosti, one koja "ograničava slobodu drugoga". Ali to je, osjećam, previše stereotipno tumačenje Sejdinovićeve zbirke. Između redaka, pogotovo u drugom dijelu knjige, naslućuje se prizvuk protesta, na granici očaja zbog spoznaje o neminovnosti života u baš ovoj i baš ovakvoj zatucanoj društvenoj sredini. Kad plemenita duša osjeća da je žrtva grubog okruženja, tješi se smišljanjem (ili naprosto prepoznavanjem) likova kojima je mnogo gore. (Objavljeno u Glasu Istre, 20. listopada 2012.) |
