Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Slon u staklarni tranzicije
 Ivica Đikić: "Sanjao sam slonove", roman, Naklada Ljevak, 2011. Za ovaj roman, hrvatski tranzicijski krimić, jedan od mnogih u posljednje dvije-tri-četiri godine, najprije mogu reći da je velika šteta što nije objavljen dvadeset godina ranije. Tada bi naime ova teška priča o tijesnoj sprezi svih struktura koje javno ili tajno vladaju državom i koje u suglasju gospodare životima i smrtima imala idealan tajming, tada bi mogla imati prosvjetljujući, upozoravajući, pročišćujući, pa možda čak i preventivni učinak. Sada i ovako, kada su nam država i društvo duboko ogrezli u zlo, za ovaj se roman ne čini da upozorava i rasvjetljava, već naprosto da - dokumentira. Glavna, ali labava i jako meandridajuća fabularna nit ovog romana pripovijeda o istrazi hrvatskih tajnih službi te tužilaštva i policije o vrhu hrvatskog organiziranog kriminala te o njegovoj sprezi s ratnim zločinima i njihovim institucionalnim zataškavanjem. U priču postupno ulazi sve više i više likova, shodno njihovim ulogama u priči mijenjaju se i pripovjedačka očišta, pa ta "kadrovska križaljka" uz mijene vremenskih odrednica pojedinih poglavlja cijelom romanu daje zanimljivu i napetu strukturu. Kroz roman se mijenja i prioritet pojedinih tajni: ona na kojoj "svi rade", neki da se otkrije, a neki da se ne otkrije, lagano pluta od početka do kraja romana i naposljetku biva razlogom pomalo tugaljivom završetku; no često iskrsavaju nove "sporedne" tajne za koje se na trenutak čini da bi mogle postati "glavne". Jedan od glavnih likova, agent hrvatske tajne službe, krije svoju rodbinsku vezu s upravo ubijenim pripadnikom hrvatskog podzemlja; isti taj agent i njegova kolegica iz tužiteljstva kriju i svoju ljubavnu vezu, ali ona još i od njega krije svoju vezu s jednim od najvažnijih ljudi hrvatske mafije. Osobno i opće, privatno i javno, te se dimenzije često isprepliću ne samo u interpretaciji, nego i u čitateljskom razumijevanju motivacije pojedinih likova. Na trenutke se čini da neke likove vode ideali, neke osveta, neke čisto i puko koristoljublje, neke naravno i patologija, no povremeno se to i mijenja, ne zato da nas zbuni već da, zapravo, uputi na realnost. Radnja romana smještena je u vrijeme dok je "Predsjednik" (kad je tako napisano, jasno je o kome je riječ) bio na samrti, pa se istovremeno raspadao tajni mehanizam koji je dotad sve držao na uzdi. Nije se, međutim, raspadao u panici i rasulu, već kroz preraspodjelu uloga i učvršćivanje pozicija onih koji računaju da će i u "svijetu poslije" za njih biti mjesta i uhljebljenja. I zbog toga neke tajne trebaju ostati tajne, dok se neke, zajedno s ljudima koji ih nose, mogu i žrtvovati. Nekoga će taj žrvanj samljeti, a nekoga ipak ispljunuti neozlijeđenog, s poukom više o tome kako barem fingirati poslušništvo i nemiješanje gdje ne treba. Kroz cijeli roman, kao nadrealni dodatak, blješti želja jednog od likova (koji inače sudjeluje, kao akter ili kao svjedok, u skoro svim epizodama na koje referira glavna fabularna nit) da zbrine preživjelu brijunsku slonicu. To je neka vrsta novele u nastavcima unutar romana, i iako ima vrišteće poveznice s ostalim dijelovima, drukčija je i ugođajem i značenjima, čak bih rekao da bolje ilustrira bolan doživljaj povijesti posljednjih desetljeća ovih prostora nego preostali dijelovi romana. Naravno da je glavno pitanje romana "Sanjao sam slonove" kako ostati čovjek u nečovječnim vremenima, koliko drastične okolnosti mogu drastično promijeniti čovjeka ili ga na to prisiliti, sve do jednog od mogućih ekstremnih tumačenja da počinitelji zločina, njegovi naručitelji ili zataškivači, nisu takvima postali zbog okolnosti, već su takvi po svojoj prirodi odnosno bili bi takvi i na nekom drugom mjestu u nekom drugom vremenu. Danas znamo da nam se crno piše bez drastične smjene generacije u kojoj naprosto nema nekompromitiranih, ali ponovit ću, vrijedilo bi više da je to tako rečeno, napisano i objavljeno - prije dvadeset godina. (Objavljeno u Glasu Istre, 18. kolovoza 2012.) |
