Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
 Neven Ušumović: "Rajske ptice", zbirka priča, Profil, Zagreb, 2012. Kaže mi jedan moj književni prijatelj da troje po njegovu mišljenju trenutačno ponajboljih hrvatskih pisaca živi u Istri; nisam ga, da izbjegnem moguće nezgodne konfrontacije, pitao na kojih to troje misli, no siguran sam da bi jedan od njih svakako trebao biti Neven Ušumović, ovom posljednjom svojom knjigom zaslužujući, po mom mišljenju, i atribut jednog od ponajboljih istarskih pisaca. Prethodna Ušumovićeva knjiga, zbirka priča Makovo zrno (2009.), bila je neka vrst oproštaja sa subotičkim i vojvođanskim rodnim zavičajem, ali i s jednim životnim dobom, s vremenom prijelomnih promjena u kome su promijenjeni ljudi činili štošta što je vrednije zaborava nego praštanja. Ova je zbirka, Rajske ptice, konačni Ušumovićev književni ulazak u svoj novi zavičaj, Istru, kao temu, kao podneblje i kao motiv, iako i u ovoj zbirci ima i starog zavičaja, ali rekonstruiranog na sasvim drugačiji način, s drukčijim fabularnim ciljevima nego u prethodnoj knjizi. Zemljopis, porijeklo, identitet, granica s razlozima i mogućnostima njezina prelaska, prošlost sa smjelošću ili neusuđivanjem njena prizivanja i podsjećanja, bitne su odrednice za mnogošta što se u ovoj knjizi događa s likovima, no nad svim se motivacijama njihova djelovanja natkriljuje njihova dob, ili dobna razlika kao presudni dramaturški čimbenik, ili naprosto kao pojačivač drugih razlika koje stvaraju napetost među likovima (nacionalnost, jezik, obrazovanost, socijalna pripadnost, svjetonazor). Na trenutke se čini da je generacijski identitet nositelj različitosti, "drugačijosti" među likovima, no dođe li do bliskog kontakta, pruži li se prilika za pobliže razjašnjavanje, pogledi se proširuju, starost postaje samo izgovor, zaštitna aura, za razlike koje su mnogo dublje, najčešće kulturološke, čak štoviše - i subkulturne. U osam priča, zapravo novela, Ušumović majstorski gradi odnose između likova, usmjerava njihove sudbine, gradi njihova sazrijevanja od patnji i žudnji, dovodi ih u opasnost i zatim ih spašava suludo hrabrim raspletima, ostavlja njihove po svim pojavnostima izjalovljene nade da vise o tankim nitima veza s prijašnjim životima i iz njih odavno iščezlim ljudima. Usprkos grotesknosti mnogih detalja i epizoda, unatoč poetike odvratnosti koja maskira duševna stanja i raspoloženja likova ili naznačuje moguće nepovoljne tijekove daljih zbivanja, u osnovi ovih priča ipak je potka romantike, nostalgije, nade, dobre vjere, izglednog spasa i ljudske dobrote. Mnogim kontrastima koji pritajenije ili otvorenije izviru u mnogim trenucima ove zbirke naznačeni su baš takvi, optimistični i humanistički zaključci, iako se doimaju protuslovno, kao nekakve tamne kapi vedrine. I još nešto. Nije, čini mi se, slučajno u većini priča pažnja čitatelja skrenuta na dob protagonista, na više načina, jer naime čak i kad oni, u manjem broju priča, nisu stari, vremenska linija njihova sazrijevanja zahvaća bitne promjene koje se nekome dogode i kroz mnogo duži život. Čini mi se da je bit u fokusiranju. U eliminiranju nebitnog i nevažnog, u pročišćavanju životnih prioriteta, u koncentraciji životne energije na sve manji broj i opseg ciljeva kako je dob vremešnija. Možemo to čitati i iz aspekta biološke opravdanosti i neminovnosti, ali možemo, iz takvih portreta Ušumovićevih likova, iščitati i savjet da je bolje fokusirati se što ranije. Na bilo što: na ljubav, ljepotu, umjetnost, vino, zdravlje, preživljavanje, doista na bilo što, ali uz proces svjesnog eliminiranja nebitnog, suvišnog, opterećujućeg. Taj proces ćemo mi, čitatelji, preći lakše nego likovi iz ovih priča, jer nama ne stoje na putu, kao njima, nepovjerenje okoline, huligani, policija, birokracija, bolesti, tajne službe, investitori u golf-terene, pa čak i zombiji. (Objavljeno u Glasu Istre, 11. kolovoza 2012.) |
