Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Režim kao sudbina
 Mirjana Novaković: "Tito je umro", roman, Laguna, Beograd, 2011. Ovo je roman koji vas s prve dvije stranice osvaja, a s prvim pročitanim poglavljem očara. Ovaj roman moglo bi se opisati kao politički triler ili tranzicijski krimić, a iako pozamašan opsegom toliko će obuzeti vašu pažnju da ga nećete ispuštati dok do kraja ne razotkrijete "što će zapravo biti". Glavna junakinja je novinarka u zrelim godinama, već dulje vrijeme u nemilosti aktualnih režima, ali vrlo ugledna i među kolegama i među "objektima" svoga posla, a to su najčešće političari. Ako ju ne cijene, onda je se barem boje. Živi sama, alkoholičarka je, obožava jazz, i u njenim pronicljivim usporedbama sadašnje države u kojoj živi i one bivše, sadašnjeg režima i onog bivšeg, osjećaji su joj često na strani onog bivšeg, onog što je nepovratno prošlo, pogotovo kada se radi o međuljudskim odnosima, komunikaciji, poštenju, i humanosti uopće. Te usporedbe sadašnjeg i bivšeg potencirat će se kad se glavna junakinja profesionalno pozabavi dvjema sličnim slučajevima, jednim iz sadašnjeg i jednim iz onog bivšeg vremena. Slučaj iz sadašnjosti ima ovakav zaplet: nakon što je na tajanstveni način dobila akreditaciju za skupštinu vodeće srbijanske političke stranke (kod čijeg je vrha inače kao novinarka - nepoželjna), jedina je kojoj biva sumnjivo što se mlada stranačka nada, novo i nepoznato ime na političkoj sceni, večer prije izbora za potpredsjednika stranke predozirala heroinom. Uz sumnju da njegova smrt nije slučajna već da se radi o ubojstvu, ona nalazi i niz koincidencija s drugim, pola stoljeća starijim slučajem kojeg gotovo istovremeno istražuje. Naime, 1968. godine mladi novinar kulturne rubrike Politike u jednom običnom kazališnom izvještaju akrostihom - porukom koja se čita iz početnih slova svih pasusa u tekstu - objavio rečenicu "Tito je umro", a u samom izvještaju naznačio je čak i datum, sat i minutu Titove smrti koja se baš tako dogodila dvanaest godina kasnije; a zbog tog je teksta taj mladi novinar uhapšen i ubijen u zatvoru. Dvije paralelne istrage vode kroz vrlo slične sustave i hijerarhije moći i vlasti u razmaku od pola stoljeća, a relativnost i (ne)relevantnost istine pokazuju se u dva različita režima gotovo sukladnima. Osvetničke strasti i koristoljublje u tom istom paralelizmu daleko nadjačavaju bilo kakvu ideologiju, a egzekutorima i njihovim žrtvama aktualni se režim pokazuje kao sudbina ne zato što bi bio takav i takav sam po sebi, već zato što je to režim, koji bez obzira na tlapnje o demokraciji ima kotačiće na svakom mjestu, i vidljivom ali pogotovo nevidljivom, potrebne da mehanizam režima funkcionira kao cjelina. A roman Tito je umro je kao cjelina upravo takav mehanizam koji savršeno funkcionira, plasiranjem glavne priče i njezinim rukavcima, vrlo detaljnom i uvjerljivom karakterizacijom najvažnijih likova, o kojima ne prestajemo saznavati nove stvari i kad ih već dobro upoznamo; odličnom distribucijom napetosti i smirivanja; vrlo širokim presjekom aktualne socijalne, ekonomske, političke, kulturne i medijske slike suvremenog srbijanskog društva. Novinari i političari, mafijaši i sponzoruše, tajkuni i djelatnici tajnih službi, ostarjeli idealisti i siromašni penzioneri, tradicionalna urbana kultura i ruralni mentalitet, od svih ovih kategorija, tipičnih za svaku balkansku tranzicijsku državu, ne samo za Srbiju, gradi se poprište radnje ovog romana s velikim brojem statista i sporednih likova i čestim izmjenama lokacija. Kako napreduje razotkrivanje dvaju misterija tako raste napetost, a raste i strah čitatelja za život i zdravlje glavne junakinje, a rasplet je režiran gotovo u maniri romana Agathe Christie, samo što je kod nje odgovor jedan, a konačna istina apsolutna, dočim u romanu Tito je umro sve što se zaključuje i što ishodi iz njegovog kraja - može biti samo relativno. (Objavljeno u Glasu Istre, 28. srpnja 2012.) |
