Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Na psihijatrijskom kauču
 Jelena Lengold: "Baltimor", roman, Arhipelag, Beograd, 2011. Svakog dana pri kraju radnog vremena junakinja ovog romana krade trenutak za vlastitu, neobičnu voajersku strast: priključivši se preko interneta na prometnu nadzornu kameru u američkom gradu Baltimoreu, ona gleda čovjeka kako svakoga dana u isto vrijeme izlazi iz svoje kuće, čeka autobus, penje se u autobus i odlazi, vjerojatno na posao, pretpostavlja ona. Dala mu je ime, zabavlja se razmišljanjima o njegovu privatnom i ljubavnom životu, čak mašta o tome kako će otići do tog Baltimora, grada na drugom kraju planeta u kojemu skoro uvijek pada kiša, i uživo sresti čovjeka koji joj ispunjava svakodnevicu. Ali ne odlazi. Međutim, odlazi kod psihijatrice. Tu se događa gotovo obrnut proces od njenog virtualnog voajerizma: iako razgovori s terapeutom imaju očigledno iscjeliteljsku svrhu, ona im u početku pruža jak otpor, ne da se, krije svoje traume, sama ih sebi lažno interpretira. Terapeutkinja je međutim iskusna: što se ne može izvući ozbiljnim razgovorom po shemi pitanje-odgovor, izlazi na vidjelo kroz igru, crtanje, glumu; a nakon lapidarnih odgovora izranjaju sve ozbiljnija pitanja. Usporedno, teče život glavne junakinje i izvan psihoterapeutske ordinacije. U njemu je mnogo toga još mutnije nego što proizlazi iz slike što se oblikuje na kauču kod psihijatrice. "Tu negdje" je maglovit lik muža, sveden na inventar stana ili životne svakodnevice, zajednički život odnosno brak tek su kulisa, puki podatak, ljubav je vjerojatno tek daleko sjećanje. Zanimljivo, junakinja romana skoro ništa ne otkriva o svojim osjećajima prema mužu, čak ni tijekom preljuba, skoro nikakve uzročno-posljedičnosti tu nema, tek dekadentno su-postojanje i sasvim autonomno činjenje ili ne-činjenje. Iako u romanu gotovo da i nema "prizora iz bračnog života", ipak je ovo roman o braku, obitelji, identitetu, zadovoljstvu, samoispunjenju - ili izostanku svega toga ispod puke fasade svih ovih pojmova. Gotovo paralelna priča razotkriva odnose glavne junakinje s njenom majkom, osobom koja se "fizički" gotovo ne pojavljuje, ali je neprestano tu, u telefonskim pozivima, a ponajviše u psihijatrijskoj ordinaciji gdje se glavna junakinja kao pacijentica govoreći o odnosima s majkom najviše i razotkriva. Zamjena uloga i razmjena osjećaja krivnje, emocionalna regresija od preobzirnosti do neobzirnosti, pitanje kakav se čovjek može postati i zbog čega, zbog kakvih naizgled minornih stvari i utjecaja, postupno prerastaju u dominantne motive romana, i naposljetku ga oblikuju kao urbanu psihološku dramu, studiju o otuđenju u uvjetima i okolnostima kakve, u "školskoj" literaturi, nipošto za takvo što nisu presudne. Rasterećen bilo kakvih aktualno-povijesnih, političkih, socijalnih i sličnih predznaka, ovaj se roman uspješno primakao globalnoj univerzalnosti, tako da mu tranzicijski ugođaj (a to je danas vrlo popularna marketinška oznaka za regionalnu književnost!) nije ukras zamaskiran u kulise ili fabularnu pozadinu, već psihološka suština. Relacija Beograd-Baltimor možda je prenaglašena zamjena za relaciju između bilo kojeg sela i velikog grada, ili između bilo koje provincije i metropole, na Balkanu ili širom kugle zemaljske, možda je simbolika za bilo koji pogled u nedostižno mjesto gdje je život ljepši i bolji, iako tamo stalno pada kiša, ali autobusi barem redovito stižu. Ali možda i nije. Možda je sve samo u glavi, zatomljeno, (stara je filmska fraza da je "provincija samo u glavama ljudi") i tek na psihijatrijskom kauču, kroz igru prije nego kroz povjerljiv razgovor ili ispovijed, može izaći na vidjelo i biti prvo uočeno, pa zatim objašnjeno, uz preporuku o najboljem načinu izlječenja. Samo, za što bi metafora bio psihijatrijski kauč? (Objavljeno u Glasu Istre, 14. srpnja 2012.) |
