Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Ostavljeni ostavljač
 Aleksandra Orlić: "Bio jednom kraj", roman, VBZ, Zagreb, 2012. Osvrt unatrag negdje u trećem desetljeću života jedne emotivne i strastvene žene može biti svakakav samo ne pravolinijski i uredno kronološki. Glavna junakinja ovog romana, Tamara, na dvjestotinjak stranica gusto nabijenih sjećanjima, emocijama, seksom, oduševljenjima i razočaranjima, otkrićima i ponavljanjima, racionalnošću i patologijom, iznosi rezime svog dotadašnjeg ljubavnog života. Iz poglavlja u poglavlje nižu se njeni dečki, ljubavnici, partneri, prolazne ili dugotrajnije veze, nije ih bilo puno, nisu svi bili ni jednako vješti ni jednako karizmatični, ali svaki joj je ponešto dao, a ponešto i oduzeo. Ili, bolje rečeno, ona je svakome od njih nešto dala, nešto uzela, a ponajviše se tu radi o gradivnome tkivu za štitove vlastitoga krhkoga bića od surovoga vanjskog svijeta. Gledano izvana, Tamara je gotovo nestvarno autonomna, kroz život kroči pobjedničkim stilom, naizgled joj nitko i ništa ne treba, svijet je kreiran po njenoj mjeri a ne obrnuto. Muškarac s kojim je do maloprije ronila od samoga dna putenosti do svemirskih bezvremenih prostranstava ili raja za dvije isprepletene energetske duše, može biti otprhnut zbog jedne jedine izgovorene rečenice, suštinski pogrešne i negatorske prema svim dotadašnjim zajedničkim postignućima. Tako su koncipirana skoro sva poglavlja u knjizi: veza počinje ili već traje (ponavljanja i sličnosti su naracijski vrlo vješto izbjegnuti), ali neminovno završava izgovaranjem presudne pogrešne rečenice, kiselim šlagom na kraju slatke priče. Usprkos svojevrsnoj "šemi", Tamarina životna priča nije dosadna, jer ni njezine veze nisu jednolične, ima ih od jednodnevnih do višegodišnjih, od mladenačkih studentskih do preljubničkih, ima čak i samo potencijalnih, zamišljenih ali nerealiziranih. Među svima njima dominira jedna koja je u Tamarinom životu imala i više nastavaka, burno bi počela, pa tiho završila, drugi put obrnuto, treći put je buran i početak i završetak, a njen drugi protagonist, Alex, arhetip je izvitoperenog pojma o princu na bijelom konju koji u dvadeset i prvom stoljeću ne može postojati, pa se onda uzima ono što je najbliže toj slici. Iako su Tamarine veze a Alexom najstrastvenije, one su za nju ujedno i najmučnije, vode ju od ekstaze do sloma, gotovo da potpuno poništavaju njen u drugim dijelovima i aspektima života primjerno i precizno izgrađen karakter. Njihova su ostavljanja uzajamna, naizmjenična, sve dok ostavljač na kraju ne bude definitivno ostavljen u žestokoj sceni koja naizgled vodi sasvim drukčijem svršetku, a glavna se junakinja odjednom, nenadano iako je sama tome uzrok, nađe i u stanju najgoreg od svih svojih slomova i pred mogućnošću najperspektivnijeg od svih svojih početaka. Roman Bio jednom kraj nipošto nije kronološko junačenje jedne žderačice muškaraca, nizanje recki na drški revolvera za ljubavne i seksualne avanture. Sasvim drukčijem i puno pozitivnijem dojmu doprinosi i izmiješana kronologija: Tamarine veze ispričane su obrnutim redom, od zrelih godina k mladenaštvu i djetinjstvu, s ponekim odstupanjima kad je, recimo, Alex u pitanju. Svojevrsni katalizatori i korektori, kako priče tako i Tamarine karakterizacije, su izvrsno osmišljeni sporedni likovi, među kojima odskače njena najbolja prijateljica Jana. U svakoj se epizodi na vrlo zgodnim mjestima pojavljuju i flešbekovi koji nam šire obzore o Tamarinom odrastanju i sazrijevanju, poglavito o vremenu i "društvenim okolnostima" u kojima se to zbivalo, ali sadašnje se vrijeme, aktualno vrijeme pripovijedanja odnosno Tamarinog zagledanja unatrag, gotovo i ne osjeća, što je, osobno smatram, za roman vrlo dobro. Naprosto, Tamara nam je toliko toga zanimljivoga i dojmljivoga imala za ispričati o sebi, da bi "širenje perspektive" bilo samo smetnja. (Objavljeno u Glasu Istre, 30. lipnja 2012.) |
