Knjiga za plažu
30.12.2011., petak
Rakopratno osoblje
 Tea Tulić: "Kosa posvuda", roman, Algoritam, Zagreb, 2011. Kaže izreka da zdrav čovjek ima puno problema, a kad je bolestan da ima samo jedan. Bolest međutim nije problem samo onoga tko je bolestan, već uvelike utječe i na živote njegovih bližnjih. Remeti se ritam njihovih svakodnevnih navika, prioriteti postaju drukčiji, stječu se nove vještine, odnos prema bolesnom je drukčiji nego prema istoj osobi kad bi bila zdrava, ali i odnos prema drugim ukućanima postaje opterećen sviješću o bolesniku u obitelji. Drugi val promjena više je osjećajne naravi: pred prijetnjom mogućeg gubitka bližnjeg iz sjećanja naviru uglavnom ljepše uspomene, raste strah od gubitka, od ostavljenosti, neminovno se u svakodnevnu komunikaciju prizivaju i druge smrti u obitelji, susjedstvu ili krugu poznanika; a iz prikrajka izvire i strah od moguće vlastite bolesti i moguće vlastite smrti. O tome govori ova knjiga, prvijenac Riječanke Tee Tulić, knjiga koju možemo smatrati zbirkom priča ili kratkih crtica, ali istovremeno i romanom. Zadnja rečenica u knjizi opominje nas da nema "nimalo mekoće u riječi satkanoj samo od suglasnika", misli se naravno na izrijekom nespomenutu, ali u knjizi svugdje prisutnu riječ "smrt", no treba reći da je Kosa posvuda prije topla emotivna ljudska priča koju ćemo čitati s naklonošću i simpatijom, čak i s ponekim smiješkom, puno prije i puno više nego patetično-depresivna lamentacija o mukama, patnjama, boli i strahu. Pripovjedačica je na početku knjige djevojčica koja tek upoznaje i spoznaje svijet oko sebe, a na kraju već djevojka koja se osamostaljuje i odlazi iz roditeljskog doma. Kroz cijelo to razdoblje prati se razvoj zloćudne bolesti njene majke, od prvih bolova i mučnina, pregleda i postavljanja dijagnoza, preko bolničkih dana na kemoterapiji, traženja "alternativne" mogućnosti izlječenja, i konačnog doktorskog "dizanja ruku". Taj proces pretapanja "mnogo problema" u "samo jedan", zato što je bio višegodišnji, ostavio je dovoljno vremena i prostora i za mnoštvo toplih ljudskih detalja, za uzgredne skice portreta njenog oca, brata, sestre, dviju tetki, a pogotovo bake, odnosno none (obitelj iz romana živi u Rijeci), koja je svaku dosadašnju smrt u obitelji komentirala riječima "a sada sam ostala sama", ali vlastitu smrt nastoji držati "pod kontrolom". Uz polagano napredovanje majčine bolesti pripovjedačica nastoji živjeti normalan dječji život, proveden u igrama, školi, druženju, brizi o kućnim ljubimcima, ali sva ta naoko obična djetinja proživljavanja simbolično se gotovo svugdje provlači "ona ružna riječ od samo četiri suglasnika". Zaigrano dijete će se tako po povratku u kuću začuditi susjedu koji nepomično sjedi na stepenicama, i tek od drugih saznati da je susjed mrtav; u nekoliko će epizoda morati proživjeti ugibanje kućnih ljubimaca; a akcijska čarolija atraktivne vatrogasne intervencije rasplinut će se pitanjem slučajne prolaznice ima li u toj nesreći mrtvih. Češći posjeti bolnici s oboljelom majkom uvest će u raspon djetinjih poznanstava nove kategorije ljudi, bolničko osoblje, liječnike, medicinske sestre (u prvom dijelu knjige, dok je pripovjedačica mlađa, simpatično nazivane "sestre medicine"), spremačice, druge pacijente; mnogi će uzgredni likovi popuniti sastav ovog "rakopratnog osoblja", pa i oni koji će se pojaviti u nekoliko jetkih crtica što slijede nakon majčine smrti. I svi će oni malo-pomalo upotpunjavati spoznaju koju s pripovjedačicom dijelimo od samog početka: koliko god da je sveprisutna, kolikogod se za nju pripremali, bili poučavani ili upozoravani, smrt će uvijek biti neshvatljiva i neprihvatljiva, nevjerojatna i nedobrodošla. (Objavljeno u Glasu Istre, 08. srpnja 2011.) |
