Knjiga za plažu
30.12.2011., petak
Vježbanje brutalnosti
 Radovan Domagoj Devlić: "Sindrom vlasti", zbirka SF priča, Ogranak Matice hrvatske Bizovac i Mentor, Zagreb, 2010. Iako je široj publici poznat prvenstveno kao autor stripova, među kojima su najpoznatiji postapokaliptični Macchu Picchu i groteskne Huljice, Radovan Domagoj Devlić (1950.-2000.) žanrovskim je znalcima znan i kao vrstan autor SF priča, objavljivanih uglavnom u negdašnjem časopisu Sirius. Više od desetljeća nakon autorove smrti, sve su njegove objavljene, a i neke neobjavljene priče, nedavno okupljene u zbirci Sindrom vlasti. Vrijedilo bi da se i mlađi naraštaji ljubitelja fantastične književnosti ovom zbirkom upoznaju s ovim osebujnim autorom, i njegovom vrlo osebujnom literaturom. Naime, sve priče u zbirci Sindrom vlasti pripadaju istom "univerzumu", smještene su u postapokaliptični svijet daleke budućnosti, koji se čitavo tisućljeće nakon opće kataklizme izazvane nuklearnim ratom, a oblikovao kao žanru sasvim primjerni distopijski totalitarizam. Teritorijalnim područjem koje se u vrijeme radnje ovih priča smatra "civiliziranim", a koje njegovi pripadnici nazivaju Ustrojstvo, upravljaju vojničke kaste, koje svoje siromašne podanike drže u pokornosti na dva načina. Prvi je način, rječnikom Devlićevih priča, temeljen na "načelu racionalnosti": svaki podanik dobiva dnevna minorna sljedovanja hrane, čime se kod tih istih podanika želi motivirati zahvalnost prema režimu koji brine o njima, jer "tamo vani", izvan granica Ustrojstva, još uvijek je sve kontaminirano i čovjek sam ne može preživjeti. Drugi je način klasičnim SF-totalitarizmima svojstveno ispiranje mozga, koje se u ovim pričama međutim provodi na originalan način: u objektu nazvanom Glazbeni studio svi su podanici obvezni periodično dolaziti na "mentalnu terapiju" koja se zapravo sastoji od kljukanja narkoticima, elektrošokova i s njima uvjetovanog puštanja glazbe, tako da nakon nekog vremena podanici od same glazbe osjećaju posljedice kao od elektrošokova. Omiljeni režimski song za mučenje podanika je, nećete vjerovati, Ravelov Bolero. Fizičko-tehnička načela opstanka totalitarnog režima koji vlada Ustrojstvom potkrijepljena su i odgovarajućom ideologijom, ali dogma je više uperena na vojnike i službenike režima nego na obične podanike (za njih je dovoljna motivacija strah). Mnoge vrlo uspjele epizode Devlićevih priča temeljene su na dijalozima nižih službenika Ustrojstva upravo na temu smislenosti načela kojima režim vlada; ishod tih dijaloga u pravilu je naređenje da se ne misli, već da se vjeruje i sluša naređenja. Zvuči poznato, zar ne? No, zaplet ne dolazi unutar Ustrojstva, ono bi nedirnuto moglo potrajati i još koju tisuću godina. Opasnost dolazi izvana: iako se podanicima govori da je "tamo vani" život nemoguć, tamo ipak žive primitivne skupine ljudi okupljene u međusobno zaraćene klanove. Te otpadnike režim Ustrojstva tolerira zato jer na njima vježba brutalnost svojih vojnika, ionako superiornih oružjem i tehnikom. Do velikog preokreta, međutim, dolazi kada karizmatični otpadnik Kor počne ujedinjavati otpadničke klanove i postizati prve uspjehe u borbama protiv vojnika Ustrojstva, otimati im oružje i tehniku, formirati otpadničku vojsku i prvi put u tisuću godina doista ugroziti taj nedodirljivi totalitarni režim. Nameću se usporedbe s klasno motiviranim pobunama i revolucijama poznatima iz povijesti, o vječitim sukobima demokracija i totalitarizama i o cikličkom pretapanju jednoga u drugo, s vrlo klizećim granicama čovječnosti koje je nemoguće vezati ni uz jednu od zaraćenih strana. Naposljetku, sve te dvojbenosti ilustrira posljednja od priča u nizu, vremenski odmaknuta od svih prethodnih: nema više ni Ustrojstva ni otpadnika, ali život i ratovanje još su suroviji i primitivniji nego u njihovo vrijeme. (Objavljeno u Glasu Istre, 04. lipnja 2011.) |
