Franjo Janeš: "Formula za kaos", roman, Algoritam, Zagreb, 2011.
Devet dana travnja 2012. godine. Zagreb. Preciznije: psihijatrijska bolnica Vrapče, pa zatim Nadbiskupski dvor na Kaptolu, pa zatim neki od tisuća istih stanova u novozagrebačkim novogradnjama, pa naposljetku luksuzna vila okružena povećim imanjem u elitnom dijelu medvedničkog prigorja, i naravno, ulice, trgovi, parkovi, pretežno noću.
Ovo je bilo o tome kada i gdje, a sada slijedi tko. Najprije, mladi doktor Jan, specijalizant na psihijatriji, koji u glavi nosi tajnovitog prijatelja Frenkija. Zatim, mlada vidovnjakinja Vida koju iz frustrirajuće svakodnevne kolotečine izbacuje duh Ignaca Fuchsa, u vrijeme dok je bio živ poznatijeg pod imenom Vatroslav Lisinski. Pa dvije časne sestre, Mihaela i Agata, koje su zapravo nindže, a šef im je biskup za kojeg se ispostavi da nije baš uzorit.
Pa još jedan mladić, Jerko, s gostom u glavi, ali taj gost je ovaj put moćni gospodar svjetova i dimenzija, a odaziva se na ime od milja Gabi. Zatim, naravno, mafijaši, više njih, no među njima dominiraju dvojica markantnih tipova s nadimcima Kmica i Vincek. Tu su i policajci, i oni obični i oni supertajni, posebno majstor u prerušavanju, tajni agent Blond i njegova šefica Ž. Pa još agenti Švicarske garde iz Vatikana, plejada pacijenata i drugih doktora iz Vrapča, i naposljetku glavni negativac, najmoćniji tajkun kojeg su ovi prostori i ova vremena ikada vidjeli.
Zaplet: jedan od pacijenata u Vrapču otkrio je tajne formule po kojima se nepogrešivo može izračunati trenutak vlastite smrti. Kulminacija: za tim formulama tragaju, otimaju se, jure, te kroz krv, znoj i suze do njih nastoje doći svi u prethodnom odlomku navedeni likovi, ali iz različitih pobuda; jedni da bi sebi priskrbili još veću moć, drugi da bi spasili svijet od prijeteće mu propasti, treći da bi anarhistički otkrili tu tajnu svijetu i tako poništili moć koju bi imali ekskluzivni posjednici tog umijeća, četvrti bi tajnu uništili, peti ne bi ali bi ju spremili na sigurno?
Rasplet: naravno da vam ga neću reći. Prođite sami kroz 370 stranica urnebesne zabave, adrenalinskog i detekcijskog užitka, mržnje i strepnje, simpatije i pohlepe, ljubavi i nasilja, vjere i politike, korupcije i lojalnosti, prošlosti i sadašnjosti. Sve nam to nudi drugi roman Franje Janeša, ova osebujna mješavina urbanog fantasyja i detektivskog trilera, naravno još i uz obilje društvene satire, i neposredne i alegorične, na račun političkog, nacionalno-držatvornog, kulturno-domoljubnog i još svakojakog nam narodnog bića.
Zanimljivo je promotriti žanrovsko određenje ovog romana, što je među publikom već izazvalo stanovite kontroverze i rasprave. Osobno mislim da ovaj roman možemo svrstati u fantastični žanr, iako ga ni autor ni nakladnik nisu tako odredili nit su takvo što na knjizi naznačili. Osnovno pitanje kojim se otkriva je li neko djelo fantastičnog žanra ili nije, glasi: ako iz njega uklonimo fantastični element, da li priča i dalje "drži vodu"? U ovom slučaju upliv nadnaravnoga je preznačajan u pokretanju različitih okidača i ključnih elemenata radnje, a pogotovo u njenom samom završnom raspletu, i ako te "pokretače" maknemo, priča se ne može ni dogoditi.
Dakle, imamo nakon dugog vremena jedan izvrstan i duhovit, dinamičan i zanimljiv fantastični roman, vrlo složene radnje ali vrlo jednostavnog i preglednog pripovijedanja, naprosto idealan da se s kauča, s knjigom u ruci, premjestimo na plažu. Cjepidlačenje o tome koliko u "Formuli za kaos" ima SF-a, koliko fantasyja, koliko trilera a koliko parodije ostavimo za drugi put.
(Objavljeno u Glasu Istre, 28. svibnja 2011.)
|