Knjiga za plažu
30.12.2011., petak
Zaslužena kazna
 Grupa autora: […], zbirka SF&F priča, Sferakon 2011, Mentor i Sfera, Zagreb, 2011. Nova godišnja zbirka zagrebačke SF&F konvencije Sferakon ima dosad najoriginalniji naslov, tri točkice unutar uglatih zagrada, odnosno ovako: […], a oni koji to žele izgovoriti mogu se poslužiti riječju lakuna, kojom se označava taj grafički znak, ali se tim izrazom označava i neka praznina, šupljina, pauza, prekid. Možda su tim naslovom i njegovim značenjem priređivači htjeli opravdati činjenicu da je ovogodišnja sferakonska zbirka nešto tanja nego inače, da je domaća produkcija priča malo zastala, no trinaest je priča ipak tu, i po tradiciji predstavlja niz dobro poznatih, ali i nekoliko sasvim novih domaćih autora spekulativne fikcije. Također po tradiciji, tih trinaest priča daje sasvim razgovijetne obrise o tome kuda smjera domaći SF, što trenutačno zanima pisce, što ih ne zanima, što ih zabavlja i što ih brine. Ako po tom ključu krenemo iščitavati zbirku s tri točkice u naslovu, razotkrit ćemo dvije krajnosti u njihovom odnosu spram aktualne stvarnosti. Jedna je krajnost opredmećena u konačnom oslobođenju od predrasude da moralna obveza pisca mora biti upozoravanje: nema se više na što upozoravati, svi su razumski argumenti potrošeni, svijet i čovječanstvo sada dobivaju zasluženu kaznu. Evo za to nekoliko primjera. U priči Aleksandra Žiljka Mrtvi kapitalističko-izrabljivački ustroj možda i ne tako daleke budućnosti počiva na eksploataciji ljudi pretvorenih u zombije i zbijenih u koncentracijske logore. Ivana Delač u priči Zmija i ja negira iskonski karakter dobra i vjere u ljude, čak i kad ljude simboliziraju zmije. Ta je nevjerica još potenciranija u priči Matije Ružđaka Samit, koji je ljudsku vrstu postavio na pijedestal najmoćnije vrste u svemiru, no tu grandioznost (sasvim proizlazeću iz današnje ljudske samoperspektive) nagriza osjećaj krivnje što se uništiti moraju čitavi svjetovi čije vladajuće vrste pokazuju simptome negdašnjih tipičnih ljudskih mana: pohlepe, prevrtljivosti, agresivnosti i podmuklosti. Recimo da se u taj trend uklapaju i Danijel Bogdanović s pričom Oporavak, u kojoj se postupno oblikuje sveprisutna i svemoćna režimska mašinerija prema kojoj i onaj Veliki Brat ispada kao mala beba, i Ed Barol s pričom Hladno nebo u kojoj se vrlo relativiziraju strategije spašavanja čovječanstva pred globalnim katastrofama, i još neki autori. Drugu krajnost u ovoj zbirci predstavljaju priče u kojima je likovima sasvim svejedno što će biti s planetom i čovječanstvom, jer njihove akcije proizlaze iz njihovih osobnih afiniteta, pa bili oni naposljetku i humani, a ne iz osjećaja pripadnosti i djelovanja u ime vrste, zajednice, države ili društva; a nije nevažna ni činjenica da se pritom dobro zabavljaju ili da to što rade proizlazi iz čistog hira ili prkosa. Uz niz kraćih, jedna je od takvih priča, iako smještena u fantasy okruženje, Vlasništvo mrtve djevojke, Zorana Janjanina. Iako je napisana ozbiljno, ne možemo bez ciničnog smiješka čitati ni priču Robija Selana Mozaik o Aecijevoj potrazi za kćeri Klaudijom. Potonji je autor, jedini istarski predstavnik u ovogodišnjoj sferakonskoj zbirci, u podžanru alternativne povijesti znamenite događaje od 11. rujna transponirao u vrijeme opstalog Rimskog carstva, koje je u današnje vrijeme najutjecajnija svjetska sila, a kršćani su teroristička sekta koja se avionima obrušava na Koloseum. Draž Selanove priče je i u latiniziranju brojnih sitnica iz nama, a ne starim Rimljanima poznatog svakodnevnog života, ali kad se bolje zagleda vrlo su vješto zabilježeni društveni, politički i međukulturni odnosi kakvi bi mogli postojati da je stari Rim potrajao do današnje tehnološke civilizacije. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. svibnja 2011.) |
