Knjiga za plažu
25.12.2010., subota
Svemirski Cigani
 Radmilo Anđelković: »Tabor na Kidisu«, zbirka SF priča, Tardis, Beograd, 2010. Apsolutno je genijalna ideja napraviti SF serijal o svemirskim Ciganima! Radmilo Anđelković, beogradski SF pisac, autor već desetak žanrovskih knjiga, priče o svojim svemirskim Ciganima piše i objavljuje u časopisima i fanzinima već desetljećima; u ovoj je knjizi njih šest sabrano na jednom mjestu, a kome se priče svide, zasigurno će potražiti i roman Legija Ida, drugu knjigu o istim junacima; ali o romanu - drugom prilikom. Anđelkovićevi svemirski Cigani nisu rasa nego esnaf, udruženje, ceh vezan vezama puno jačima od čisto poslovnih, iako su zbog posla ponekad spremni i zažmiriti na uzajamne obzire. Oni su svemirski najamnici, specijalizirani za nalaženje rijetkih, neobičnih ili izgubljenih stvari (ovo »stvari« shvatimo vrlo široko). Rijetke, neobične ili izgubljene stvari obično žele naći naručitelji kojima je do tih stvari jako mnogo stalo, pa su svemirski Cigani stekli intergalaktički ugled činjenicom da će svaki naručeni posao vrlo pouzdano i obaviti, ali da će ga jednako tako jako dobro, a ponekad i višestruko - naplatiti. No, iako je njihov profesionalizam neupitan, među njima vlada i vrlo snažan osjećaj časti, tako da će nemoralni naručitelji često i sami nadrapati, već prema zaslugama. Više od svega, više od novca, užitaka, pića (naravno, svemirski Cigani piju, štoviše, piju k'o smukovi, i to pića egzotičnih a opet vrlo asocijativnih naziva kao što su prepekan ili žutak); njima je, međutim, stalo da jedan drugoga nadmaše pričama o svojim podvizima prigodom godišnjeg tabora svemirskih Cigana na planetu Kidisu. Čija je priča najbolja (u tom svemiru sve se zna, pa se lagati na taboru naprosto ne može), taj za tu godinu osvaja titulu Velikog Ciganina Galaksije, prestižnu ne zato što bi se njome obogatio već zato što će se cijelu godinu moći rugati gubitnicima. Da bi avanture svemirskih Cigana funkcionirale, bilo je potrebno osmisliti svijet odnosno svemir kojemu se može »skakati« s kraja na kraj, ali i u kome se štošta može zagubiti; svemir u kojemu postoje zakon i red, ali u kojemu postoji i dovoljno skrovitih kutaka do kojih sile zakona i reda ne dopiru. Naposljetku, trebalo je osmisliti i dovoljno uvjerljive tehnološke i egzobiološke pretpostavke s kojima se junaci mogu nositi kao s neizbježnim fizikalno-tehničkim datostima, ali koje kad im zatreba mogu i malo zaobići. Stoga su ove priče o svemirskim Ciganima mješavina space-opere i cyberpunka, a prostor i vrijeme svladavaju se ne samo naslijeđenim znanjem i tehnologijom, već i osobnim vještinama ili moćima. I naravno, a što bismo drugo očekivali kad je o svemirskim Ciganima riječ, sve ovo dosta složeno scenografsko i fabularno ustrojstvo začinjeno je i vrhunskim humorom. Glavni lik većine priča je Grej Svaruk Hening, nositelj najviše titule Velikog Ciganina Galaksije, ali ne i svih; tu i tamo on mudro prepušta eksponiranost nekome od svojih ciganskih drugova i suparnika. Svaka je od potraga (osim zadnje priče, kada na godišnji tabor dolazi najpoznatiji galaktički novinar s nakanom da o svemirskim Ciganima napravi reportažu) u koju se Hening uključuje slojevita i ispremiješana sa zavjerama, izdajama, prikrivanjima, pronevjerama, ponekad i s vojnom ili industrijskom špijunažom, a zalomi se i pokoja ljubavna zgoda. U jednoj od najopasnijih misija Hening nakratko gubi čak i vlastito tijelo, ali ipak će izvršiti zadatak i spasiti prijatelja i još djevu u nevolji i povrh svega raskrinkati negativce. U praćenju žanrovskih pravila zbirka Tabor na Kidisu istovremeno je i stroga i anarhična, a možda baš zbog toga i - jako zabavna. (Objavljeno u Glasu Istre, 6. studenog 2010.) |
