Knjiga za plažu
14.12.2010., utorak
Virtualna sapunica
 Marina Vujčić: »Tuđi život«, roman, Profil, Zagreb, 2010. Bilo je doista pitanje dana kada će hrvatska književnost dobiti prozu koja likove smješta u virtualnu stvarnost i komplicira im život zbog raskoraka između njihovih stvarnih i virtualnih odnosno mrežnih života i identiteta. Ovdje, naravno, ne računam žanrovsku znanstveno-fantastičnu književnost, koja je virtualne svjetove anticipirala puno prije nego što su se u stvarnom životu uopće stvorile pretpostavke za koliko-toliko upotrebljivo puko mrežno komuniciranje, a kamoli za naseljavanje mrežnoga svijeta jedinkama koje su u virtualu preselile svoje, u stvarnome svijetu krhke ili bezizražajne identitete. Mislim na »običnu«, tzv. mainstream književnost, u kojoj će likovi napokon biti osposobljeni za korištenje mobitela, računala, interneta, a da ta komunikacijska pomagala imaju i dramaturšku funkciju. Iako vjerojatno više i ne pamtimo kako je izgledao svijet bez mobitela i interneta, ta su oruđa u domaću književnost ulazila nevjerojatno sporo, pa nevjerojatno zvuči da je dosad domaćih romana u kojima virtualni život ima iole bitniju funkciju objavljeno ne više od pet-šest. Zaplet romana Marine Vujčić Tuđi život nikako ne bi mogao postojati u svijetu u kojemu nema mobitela, računala i interneta. U središtu je radnje spisateljica koja razrađuje scenarij za TV-seriju o internetskom preljubu, no kako nedovoljno poznaje »materiju«, upušta se u istraživanja koja ju malo preduboko uvuku, što dovodi do ispreplitanja, miješanja i uzajamnog kompenziranja njenog stvarnog i njenog virtualnog života, pogotovo ljubavnog. Dalje vam ne bih otkrivao, jer ovo je izuzetno lepršav i zabavan roman, izuzetno ga je lako čitati i zaintrigirati se kako će završiti ova ili ona epizoda. Važno je, međutim, naglasiti: iako je Marini Vujčić ovo prvi roman, Tuđi život posve je nalik djelu kakvo bi napisao iskusni profesionalac. Čitajući ga, naime, lako ćemo uočiti zamke u koje bi brzopleto upao manje savjestan pisac a koje je ova autorica vješto izbjegla, bivajući nevjerojatno suverena i u rečenici, i u dijalozima, i u gradaciji napetosti i u ukupnoj kompoziciji romana, a pogotovo u umješnom tkanju lakoknjiževnih motiva i formi na način kako se to čini u ozbiljnijoj literaturi. Glavna junakinja ove u biti ljubavne priče okružena je tipičnom lepezom neizbježnih likova, prisutnih u pojedinim epizodama tijelom, glasom ili uz pomoć modernih telekomunikacijskih sredstava: prijateljicama i prijateljima, šefovima i kolegama s posla, susjedima, roditeljima; neki su od tih likova čak i usiljeno stereotipni, poput brižnog susjeda homoseksualca. Ti tipični elementi chick-lita ili čak sapunice navest će nas na krivi trag, kao i pojam »telenovela« naveden u podnaslovu romana - ali ja ću taj izraz shvatiti kao marketinški trik a ne kao izraz autoričine samokritike. Ovaj je roman daleko iznad banalnosti kakva karakterizira spomenute lakoknjiževne žanrove, naći će se u ovome tekstu i angažiranijih pasaža, društvenog komentara, socijalne poruke, a poglavito - kroz glavni motiv virtualnih veza kao lažnih kompenzacija za emocionalne podbačaje u stvarnome životu - kritike otuđenja u primarnim međuljudskim i međuspolnim odnosima, dakle u ljubavi, seksu, razumijevanju, uzajamnom nadopunjavanju i ispunjavanju. Tvrdnji da se zaplet ovoga romana ne bi mogao dogoditi u svijetu u kojem ne postoje mobiteli, računala i internet, dodat ću još jednu: prilično je važna potka zbivanja i današnja hrvatska društvena stvarnost, čiji odjeci i uvjetovanosti ne mogu biti nezamijećeni čak ni u sapunicama, makar i virtualnim. (Objavljeno u Glasu Istre, 30. srpnja 2010.) |
