Viktoria Faust: »Solarne mačke«, SF roman, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2009.
Pravo je osvježenje nakon niza vampirskih i drugorodnih horor-romana i priča iz pera Viktorije Faust pročitati nešto sasvim drugačije. Solarne mačke su znanstveno-fantastični roman u najklasičnijem smislu, fabule smještene u daleku budućnost svijeta ustrojenog s odmakom (ali ipak ne jako velikim) od poznatih nam političkih, ekonomskih, socijalnih i etičkih normi. Čovječanstvo je unekoliko napredovalo, tehnološki pogotovo; nalaze se novi planeti pogodni za život i u tijeku su procesi njihova teraformiranja odnosno prilagođavanja planiranom naseljavanju, izvanzemaljski inteligentni život još uvijek, nažalost ali eto, nije pronađen.
Dakle, futuristički svijet koji kako-tako funkcionira postavljen je kao scenografija za događanja najčešće vrste u klasičnoj znanstvenoj fantastici: tom i takvom svijetu događa se ozbiljna prijetnja, ultimativna ugroza koja ga može sasvim promijeniti, pa i potpuno mu uništiti temelje. Spisateljičina maštovitost do pravog izražaja dolazi u smišljanju oblika pojavnosti i krajnjeg cilja takve prijetnje te u građenju inventivnih likova koji se toj prijetnji suprotstavljaju i spašavajući sebe zapravo spašavaju čovječanstvo. Pravi će SF-majstori napetost graditi ne na uspjesima, već na neuspjesima glavnih likova u takvoj borbi.
Upravo od takvih gradivnih elemenata sačinjene su Solarne mačke. Prijetnja čovječanstvu dolazi od bića iz naslova romana. Solarne mačke su zapravo sasvim obične zemaljske mačke, koje su se međutim pod utjecajem ekosustava jednog od planeta gdje teraformiranje još traje, promijenile. U početku su solarne mačke s dalekog planeta trgovački hit, lanci prodavaonica kućnih ljubimaca obogaćuju se prodajom ovih simpatičnih bića koje svi Zemljani žele imati. I glavni junak nabavlja jednu, pa doživljava šok kada shvati da je, dok se u svome stanu nekoliko sati igrao s novom četveronožnom mazom, vani prošlo nekoliko dana. No novi, puno teži šokovi vezani uz solarne mačke tek slijede…
Pripovijedanje u glavnim tokovima radnje dinamično je i napeto, no na mnogim stranicama usporava se dojmljivim opisivanjem začaranosti likova slatkošću, dražesnošću i nestašlucima njihovih mačaka, ljepotom njihove fizionomije i mističnom profinjenošću njihova karaktera. U takvim čudesnim epizodicama moći ćemo iščitati i prikrivene komentare o opčinjenosti nekih dijelova čovječanstva bilo čime izvan osnovnih egzistencijalnih i reproduktivnih potreba: religijom, umjetnošću, zabavom, popularnom kulturom, trendovima, nastranostima; kao i o ljudskoj težnji da institucionalno štiti svoje parcijalne sklonosti. Ovo potonje će, u nastavku romana, dovesti do podjele čovječanstva, s kobnim posljedicama, na one koji vole i na one koji ne vole mačke; tada će se napokon razotkriti i prava priroda odnosno misija solarnih mačaka na Zemlji.
Nažalost, u drugoj polovici roman se lomi uvođenjem dvoje novih pripovjedača. Ne bi bio problem da različiti pripovjedači (ima ih troje) iz različitih aspekata jedni drugima popunjavaju rupe u cijeloj priči o solarnim mačkama. Ovdje se, međutim, pripovjedači uzajamno potiru, negiraju neke činjenične i fabularne dijelove prethodnih priča, tako da umjesto efektnog raspleta roman završava popriličnom spoznajnom zbrkom. U jednu ruku, to kreativno pridonosi mistificiranju epiloga cijele priče, ali u drugu ruku dovodi u sumnju sve što je od početka romana napisano, budući da pripovjedač sam priznaje da je u iznošenju događaja te svog viđenja njihova uzroka i posljedica lagao i zavodio na krivi trag. Zavele su ga, naravno, solarne mačke.
(Objavljeno u Glasu Istre, 30. travnja 2010.)
|