Knjiga za plažu
22.05.2010., subota
Nedokučivi pjevač
 Nenad Rizvanović: »Sat pjevanja«, roman, Profil, Zagreb, 2009. Već odavno me neki domaći roman nije tako usisao, tako upio od prve stranice, kao Rizvanovićev Sat pjevanja. Već samim otvaranjem roman nudi nekoliko izazova: glavni junak je dječak na pragu mladenaštva; slute se i naznačene su njegovim slučajnim otkrićima neke potencijalno intrigantne obiteljske tajne; ozračje vremena u koje je smješten početak romana prepoznatljivo je, dio je jučerašnjice svakoga od nas, a istodobno je dovoljno daleko da se iz njega sjećamo tek nekih mitova i ikona; dječakova obitelj tajanstvena je i sve zanimljivija svakim novopodastrtim podatkom, a okružje njegova odrastanja - škola, grad, prijatelji, djevojčice, ali nadasve glazba - gradi dobar temelj za njegovu karakterizaciju. Uljuljkani u valove dječačkog poimanja svijeta i njegovih vrijednosti, snalaženja glavnog lika između obiteljskom tradicijom nametnutih obveza i puno privlačnijih mu zanimacija, dovedeni smo do začetka onakve ljubavne iskre kakva se pamti cijeli život, i - tu sve prestaje. Naglim rezom priča se mijenja, pripovjedačka je perspektiva drukčija, u fabulu ulaze drugi, u prvom dijelu tek marginalno nazočni likovi, i tako do kraja romana još nekoliko puta. Ne bi se moglo reći da se priča na kraju zaokružuje i logično svršava, da su nam sva očekivanja namirena, da nam je, naposljetku, sve jasno - ali svijet se razotkrio, odškrinuo nam vrata spoznaje o tome kako se i za što živjelo u urbanoj slavonskoj provinciji između Drugog svjetskog i Domovinskog rata, a nekoliko sudbina, koje još uvijek putuju k svojim vrhuncima, ispreplelo se, nestalo pa vratilo i ponovno nastavilo vlastitim putovima u moguću, još složeniju i riskantniju budućnost. Dječak Oto iz pabiraka obiteljskih uspomena rekonstruira život davno iščezlog obiteljskog prijatelja, koji je s vremenom postao poznati pjevač. Ta fascinantna ali nedokučiva figura u njegovoj mu mašti zamjenjuje oca, također nedohvatnog, kojeg je slična ali manje uspješna karijera vodala od Bliskog istoka do Ljubljane. Majka, zakopana u rutinu birokratskog zanimanja sasvim nespojivog s mladenačkim joj snovima i avanturama, pokušava biti stroga i usmjeriti sina na obiteljsko-tradicionalne putove bavljenja klasičnom glazbom, ali mali je Oto već stručnjak za popularnu glazbu osamdesetih, donekle frustriran što među vršnjacima ogrezlima u supkulturnu isključivost ne nalazi kompetentnih sugovornika. Kraj djetinjstva za Ota dolazi u zajedničkom nastupu s davno nestalim lažnim stricem, koji je doista svjetski poznati pjevač, i koji se prvi put nakon davnog odlaska ili nestanka vraća u zavičaj, tek da bi otpjevao koncert i opet se vratio u svoju vilu na jezeru Como i povremenom pjevanju u Las Vegasu kojim se uzdržava. Dileme, tajne i fantazije raspršuju se, Otova se obitelj, napokon spojena, seli u Ljubljanu, a prva ljubav ostaje zabetonirana u vječnoj uspomeni. Svaki je od likova iz prvog plana sad drugačija osoba, osim bezbrojne rodbine koja na obiteljskim okupljanjima desetljećima vrti istu priču: to je onaj zavičajni i obiteljski folklor koji ide na živce kad je svaki dan oko tebe, a nedostaje ti kad si daleko. No, Oto će to shvatiti tek za neko vrijeme. Ljepota je Rizvanovićevog teksta u baratanju detaljima, poglavito u opisima likova, njihovih mijena u izgledu i raspoloženju ocrtanih tek s nekoliko riječi. Ništa u ovom romanu nije detaljno opisano, a opet gotovo svaku sitnicu možemo zamisliti, opipati, omirisati, pogotovo čuti. Čitatelju ni na trenutak nije dosadno, jer se sve odvija u brzim skokovima, koji tako lijepo i dugo traju, kao na usporenoj snimci fragmenata nekog poznatog života. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. ožujka 2010.) |
