Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
U vremenima bez ljubavi
 Ana Đokić: »Recepti za sreću«, roman, Knjiga u centru, Zagreb, 2008. Tanja je rođena Beograđanka koja živi u Zagrebu, i u trenutku kada je kap očaja zbog bračne i ljubavne besperspektivnosti prelila čašu, napušta muža i vraća se majci u Beograd. Sandra je televizijska voditeljica izuzetno popularne emisije Recepti za sreću (odatle i naslov romana) kojoj u privatnom životu itekako nedostaje toga o čemu razgovara sa svojim televizijskim gostima. Sonja je fotografkinja, frustrirana kako osobnim umjetničkim i poslovnim neuspjesima, tako i osjećajem manje vrijednosti pred svojim partnerom (mužem? ljubavnikom?) koji je također fotograf, ali zarađuje, makar i fotkama, za hot-line oglase. Dragana je veterinarka, trenutno zaposlena na farmi krava, razvedena nakon što je razotkrila muževu nevjeru. Marina je Draganina kćerka, tinejdžerka koja tek počinje provirivati kroz prozore života, zaljubljena u zgodnog Ciganina, svog vršnjaka, naravno nepoželjnog za cijelu obitelj. Naposljetku, tu je još i Ada, Tanjina majka, udovica i penzionerka, relikt građanske žene iz prohujalih vremena gospodskog dostojanstva. Sudbine svih njih ispreplest će se u Beogradu, tijekom šest dana uoči savezničkog bombardiranja, 1999. godine. Tanja, Sandra, Sonja i Dragana prijateljice su iz djetinjstva, iz školskih i studentskih dana, i Tanjin povratak iz Zagreba prigoda je da obnove svoja okupljanja. Međugeneracijska veza uspostavlja se preko Ade u prošlost i preko Marine u budućnost, u prošlost onakvu kakva je zapamćena i u budućnost kakve se ima zašto i pribojavati, ali i u nju se nadati. Ovih šest junakinja upoznajemo postupno, svaka je epizoda posvećena jednoj od njih, njenim trenutačnim proživljavanjima i osjećajima, i kad se njihovi portreti malo-pomalo upotpune, postaje jasno da ih ne vezuje samo mjesto i vrijeme radnje, kao ni tek u nijansama drugačiji osjećaj nemoći i nemogućnosti upravljanja vlastitim životom i sudbinom. Beograd u slutnji skorašnje teške kiše, nasljeđe nedavnih ratova, hrvatsko-srpski odnosi na razini običnih, obiteljskim i prijateljskim vezama povezanih ljudi s obje strane, unutarnjepolitički kontekst zbivanja i tada aktualnih prilika u Srbiji i Beogradu (bedževi s natpisom »target« više se puta pojavljuju, gotovo kao lajtmotiv), sva ta scenografija i ozračje u kojima se događa radnja ovoga romana samo je pozadina za nešto sasvim drugo. Osobne drame koje se događaju glavnim junakinjama univerzalne su, općeljudske ili bolje rečeno - općeženske, a sumorni i turobni okoliš, nametnuti dojam vremena ili doba u kojima nema mjesta za ljubav, samo ih dodatno podcrtava. Sada treba stati i istaknuti, po meni, najveću vrijednost ovoga romana, a to je stil pripovijedanja, i ono što se tim stilom kaže i što tako kazano biva baš zato što je tim i takvim stilom rečeno. Drukčije - to ne bi bilo to. Kroz naizmjenično smjenjivanje epizoda svake od šest junakinja naizmjenično se mijenja i pripovjedački rakurs, iz prvog u treće lice, i natrag, no nema većih mijena u osjećajnosti tih kazivanja. Kada boli - boli, kada fali - fali, kada nešto želi izaći - bogami i izlazi, i to snažno, dojmljivo, iz dubine tjelesnih organa i sumraka podsvijesti. Rijetko ćemo u domaćem ženskom pismu (osim možda kod Andree Pisac) naići na tako dosljedne i tako vjerodostojne utjecaje tjelesnosti na ukupnost psihe književnog lika, na tako realističke uplive seksualnosti ili fiziologije u mozaike kako fabularnih, tako i introspektivnih scena. U načinu na koji piše Ana Đokić nema ničeg lascivnog, ničeg pornografskog, nijedan dio tijela ili njegova uporaba nisu tu radi dekoracije, već su tu da prizovu najiskonskije osjete i osjećaje žudnje, potrebe i boli što dolaze duboko ispod srca, dublje i od ošita, dolaze sve od, da zloupotrijebimo metaforu poznatog pisca, vrata od utrobe, i odatle grade poziciju junakinje u njezinom duševnom i fizičkom svijetu. Na kraju jedino najmlađa protagonistica svjedoči eksplozijama nad beogradskim nebom, i tako doživljava simbolično razdjevičenje, prijelaz iz svijeta djetinjstva u nesiguran i sumoran stvarni svijet odraslih. Ostalih pet junakinja svoje je eksplozije, i intimne i javne, već proživjelo, a što je s njima dalje bilo? Isto što i s nama… (Objavljeno u Glasu Istre, 14. ožujka 2009.) |
