Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Inventura uspomena
 Rade Jarak: »Pustinje«, roman, Litteris, Zagreb, 2008. Još od vremena Proustovih madeleine kolačića pisati o uspomenama iz djetinjstva gotovo da se i ne može bez jednog, ili nekoliko, ili čak mnoštva okidača koji prizivaju najintenzivnije doživljaje što su nas oblikovali dok toga još nismo bili ni svjesni. Predmeti, oblici, mirisi, neponovljiva atmosfera krajobraza, Sunca, zraka, mora, pijeska i vjetra, oblici ili sjene drveća ili način njihova povijanja na vjetru, naposljetku, kretnje i žamor živih ljudi i njihov raspored u prostoru, ali prije svega ono što je najdraže i najbliže - ljudi stariji od nas, o kojima ovisimo, koji nas čuvaju i usmjeravaju, koje volimo - to su uspomene kojima je gusto protkan ovaj roman. Dubrovnik, drevni grad pripovjedačeva djetinjstva, i Lokrum, oaza za ladanjski bijeg u novi koloplet ljetnih uspomena, s turizmom i turistima kao neuobičajenom dekoracijom djetinjih promatranja svijeta oko sebe, more i njegovi pogledi: na njega, s njega i preko njega; to su, pak, lokacije što ih pripovjedač prolazi dvaput. Prvi put to čini kao dječak, pripovijedajući kao da kroz primorske i otočke dogodovštine upravo prolazi; i drugi put, kada se kao odrastao čovjek vraća u zavičaj iz svog djetinjstva, i prisjeća se, rekonstruira, prepoznaje i iznova pronalazi negdanje djetinje fascinacije. Negdje između redaka nazire se i treća mentalna inspekcija istih krajolika, vizura i ljudi što su ih ispunjavali, nešto kao međuigra, fragmenti iz mladenačkog boravljenja u istim prostorima, no s te su razine doživljaji puno rahliji, interesi toga životnoga doba bili su drugi, i u ovu priču ulaze samo radi usporedbe ili ilustracije. Slično se zbiva i s urbanom toponimijom staroga Dubrovnika, ali i s njegovim negdašnjim elitnim i proleterskim predgrađima, koja su danas, u vrijeme povratka odrasloga pripovjedača na lice mjesta, stopljena u urbanu cjelinu i stoga teže prepoznatljiva, na tim lokacijama uspomene imaju poteškoća s naviranjem. Zato u ponovnim proživljavanjima djetinjstva, u kamenom tkivu grada i njegovim plažama, ima puno više ljudi: djeca su to prijateljski ili neprijateljski nastrojena, pripadnici dječjih uličnih bandi, naravno i djevojčice, pa čak i američki mornari što su nakratko udahnuli živost (i dobru zaradu) pripovjedačevu omiljenom, mirnom kafiću. S nama kao čitateljima najdojmljivije korespondiraju te dvije pripovjedačke razine: djetinja i nostalgična, iako pisac pokatkad zastranjuje u (pseudo)dokumentarnost, šetka nas između misli čitamo li roman ili dnevnik. Ako je o dnevniku riječ, lijepe su to uspomene, gotovo idilične, iako obiluju i trpkijim pamćenjima, i nećemo pogriješiti ako njegovu eventualnu poruku generaliziramo u pojmu neumitne prolaznosti, nepovratnosti djetinjstva, ali i neprepoznavanjima mjesta što su u davno vrijeme odigrala neku ulogu u životu (ipak! - jer kolikogod se povratnik u zavičaj iz svoga djetinjstva napreže oživjeti dojam iz prošlosti, istodobno ga i muči jesu li mu sjećanja vjerodostojna). K ovome potonjemu dovest će nas i promišljanje po čemu su Pustinje više roman nego dnevnik ili putopis. Jer, kaže odrasli pripovjedač-povratnik na jednom mjestu: »Moje sjećanje je opasno savršeno u nekim pojedinostima, da često u njega sumnjam«. Na drugom mjestu, označujući selidbe (u drugi stan, kuću, kvart) kao prekretne točke djetinjstva, prijelomnice grupiranih uspomena, pripovjedač će nam otvoreno priznati da miješa »sjećanja, dojmove i snove«. Treći put, prisjetivši se jednog među-povratka u rodni grad, proglasit će se opsesivnim zapisivačem »stanja stvari točno onako kako jest«. I, kako onda naposljetku »jest«, je li to roman ili dnevnik ili roman-dnevnik ili »kartografija grada s cjelovitom klasifikacijom malih fokusa«? Shvatit ćemo to na posljednjih nekoliko stranica, kada nam se napokon naznačuje i smisao naslova knjige. Shvatit ćemo (i tu će prevagnuti uvjerenje da je ovo ipak roman, dapače romančina) da sve te uspomene, dojmovi, ponavljanja i prepoznavanja ne služe glavnome junaku da se »napuni«, da »napuni baterije«. Naprotiv, u zavičaj se vratio da bi se od svega toga - ispraznio. (Objavljeno u Glasu Istre, 7. ožujka 2009.) |
