Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Priče o velikoj nuždi
 Veselin Gatalo: »Polja čemerike«, zbirka priča, Samizdat B52, Beograd, 2008. Koliko je meni poznato, pokojni Simo Mraović jedan je od rijetkih pisaca u novijoj književnosti ovih prostora koji je, u svome romanu Konstantin bogobojazni, posvetio dužnu dramaturšku i fabularnu pažnju velikoj nuždi. Junaci desetaka književnih djela tzv. stvarnosne proze prolaze kroz raznorazne egzistencijalne muke, zima im je, vruće im je, jedu, piju, oblokavaju se, drogiraju, bljuju, tuku se i pucaju, o seksu u raznoraznim kombinacijama da i ne govorimo, ali nekako im nikad nije sila na WC. Eto, tu dokumentarističku i estetičku nepravdu uvelike ispravlja Veselin Gatalo u zbirci priča Polja čemerike, budući da na sudbine junaka svih osamnaest priča ključan utjecaj ima upravo vršenje nužde, uglavnom velike, tek u rijetkim slučajevima male. Veselina Gatala znamo već pet-šest godina, kao pobjednika pazinskog Istrakonovog natječaja, kao dobitnika nagrade Sfera za SF roman Geto, kao laureata bosanskohercegovačkih književnih nagrada za romane, zbirke priča i poetske zbirke s gorkohumornom ratnom ili postratnom tematikom, naposljetku i kao jednog od inicijatora postavljanja spomenika Bruceu Leeju u Gatalovom rodnom Mostaru. Objavljivao je dosad i u Pazinu, i u Zagrebu, i u Sarajevu, i u Italiji, a ovu zbirku objavio mu je beogradski Samizdat B52, nakladnik izuzetno naklonjen književnostima s područja uzajamno razumljivih jezika. No, vratimo se velikoj nuždi, odnosno ovim izuzetno duhovitim, a često jetkim i crnohumornim Gatalovim pričama. Velika nužda je, to je već i Oprah ustvrdila pred milijunskim auditorijem, duboko intiman čin, u običnoj svakodnevici rezerviran za posvećeni prostor vlastitoga doma, prostor koji najbolje poznaju njegovi najčešći korisnici. Stoga je, itekako, razumljiv problem koji se javlja pred junakom koji je silom životnih okolnosti izmješten iz posvećenog prostora u kome se osjeća najbolje, i kad ga u nepoznatoj sredini uhvati sila. Takve su situacije idealna prilika za razvijanje kulturoloških i civilizacijskih nesporazuma što su ih potjerani silom prisiljeni doživljavati likovi Gatalovih priča. Osjećaj nostalgije u njihovim sudbinama dobiva sasvim novu dimenziju: kad pomisle kako im nedostaje dom, sasvim je bjelodano da im najviše nedostaje njihov udobni i dobro poznati zahod, ako ga doma uopće imaju. Naravno, nisu ove priče zahodska proza, nije velika nužda u njima glavni motiv, ali je u najviše slučajeva glavni katalizator ili trenutak kulminacije tih osamnaest malih fabula. Likovi su najčešće mali ljudi, s domicilom u Bosni, ili češće Hercegovini, ponekad, pak, i u susjednim regijama i državama, a izbjeglička, gastarbajterska ili ratna sudbina znade ih odvesti i prilično daleko od njihova doma. Tako će jedna bosanska studentica, sretnim slučajem upavši u međunarodnu razmjenu što njenoj obitelji rađa toplu nadu da bi se ona tamo mogla i dulje zadržati, ostati potpuno raspršenih snova kada u kući svojih londonskih domaćina, izrazivši želju da se osvježi, biva upućena u kupaonicu bez WC školjke. Bosanskom seljaku, pak, što se uputio u Zagreb kupiti cipele, ali i pokušati utopiti prsten što ga je za drugoga rata pronašao, pa ga je u nezgodan čas stislo i morao se olakšati na neprimjerenom mjestu, taj će izlet zagorčati osramoćeni Udbin razbijač. Gastarbajteru-povratniku sva mukom zarađena imovina ispada kroz otvor WC-a u vlaku. Dvojica ratnih drugova zamalo se zakrve kad se jedan pokušava poslužiti stranicama knjige, što ju je drugi čitao, kao toaletnim papirom. I tako, kroz osamnaest maštovitih pripovijetki saznajemo kakvu sve društvenu, povijesnu pa i političku ulogu mogu odigrati velika i mala nužda, probavni problemi, kupaonice i zahodi i njihova sofisticirana oprema, i kako sve te sitnice iz svakodnevice mogu utjecati na živote, karijere, ugled, društveni položaj pa i ukupnu sudbinu junaka ovih priča. Valja naglasiti i da je Gatalo izvrstan pripovjedač, vrlo umješno gradi i usmjerava priču, skreće pozornost čitatelja i iznenađuje ga nenadanim obratima, tako da se obrazac po kome je sastavljena ova zbirka ne rasvjetljuje odmah. Ali ono čega se svi žele riješiti, ali neki ne mogu ili, pak, nemaju gdje, uvijek je tu negdje. I želi van. (Objavljeno u Glasu Istre, 3. siječnja 2009.) |
