Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Noć između oca i sina
 Kruno Čudina: »Bdjenje«, roman, Aora, Zagreb, 2008. U jednoj jedinoj noći mnogo toga se može zbiti i u samo jednoj glavi, a kamoli dvije. Otac i sin, uslijed očeve bolesti i slutnje skore smrti, zajedno provode jednu jedinu besanu noć, bdiju do svanuća, i u tome se sastoji cjelokupna radnja ovog romana. Sin je već odrastao, iako možda nije u potpunosti sazrio, otac nije jako star, ali je bolestan, ne može spavati noću pa bdije svake noći; odspava tek malo danju. Sin je u romanu pripovjedač, otac je pasivan, tek na trenutke lucidan, ostatak noćnog vremena prolazi u mehaničkom ponavljanju radnji: u hodanju stanom, odmaranju za kuhinjskim stolom, ispijanju vode, pušenju. Na prvi pogled sin bdije s ocem iz nenadano probuđenog osjećaja solidarnosti, suosjećanja; na drugi je pogled sin obuzet grižnjom savjesti što je premalo svoga vremena posvetio ocu, pa to sada želi nadoknaditi; na treći je pogled ovo zajedničko bdjenje svojevrsni posljednji ispraćaj, intimna obiteljska karmina s još živim skorim pokojnikom - no sva tri dojma o ovome romanu mogu ispasti i pogrešna. Glavnome liku, sinu, bdjenje je možda i samo izlika, dobrodošla prilika za prisilnu introspekciju, za rezimiranje kratkog, ali nesadržajnog i neispunjenog života, za razliku od očevog, koji je u sinovim očima i proživio, i doživio, i shvatio i pomirio se s mnogo čime što on još nije te možda nikad niti neće. Čudesan je, samosvojan, bez uzora i sasvim originalan ovaj roman u kaleidoskopu novije domaće proze. Ova sasvim intimna ispovijest glavnoga lika kroz tiho noćno supostojanje sa svojim krvnim stvoriteljem topla je i trpka, nježna i zbunjujuća istodobno. Supostojanje je možda ključna riječ jer interakcije između oca i sina tijekom noćnog druženja gotovo da i nema. Riječi koje otac izgovara, gotovo u bunilu, i nisu pokušaj razgovora, tek su pojmovi koji u sinovljevo sjećanje prizivaju slike, obnavljaju detalje zajedničkih doživljaja, najčešće vezanih uz nogomet, glazbu, obiteljske izlete, oblikuju sliku čovjeka koji je sada, u toj noći, tek sjena što blijedi. Sinu te noći kroz misli prolaze i drugi likovi značajni za njegov i očev, posljednjih godina ne baš dinamičan život: djevojka, prijatelji, rodbina, susjedi. Čulna su to sjećanja, ispunjena tjelesnošću i detaljno zapamćenim fizičkim manifestacijama bića svakoga od njih, svakoga od tih gostiju kuće blizu željezničkog nadvožnjaka u kojoj mirno, siromašno i beznadno žive vegetirajući otac i besperspektivni sin. Iako u tim sjećanjima - u pauzama između mučnih šetnji kroz skoro sve prostorije maloga stana - sin najprije priziva čulnu ostavštinu svih gostiju, seks s djevojkom, opijanje s prijateljima, zadimljenost prostorija, zanesenost glazbom ili plesom, na kraju se ona okrenu na oca. Svaki se od tih gostiju prema ocu odnosio lijepo, sin je zapamtio njihove srdačne pozdrave, uzgredne komplimente, riječi utjehe i pohvale koje on, tada, u tom životu koji se nakon ove noći čini kao da je bio prijašnji, nije bio u stanju dati. U tim razočaravajućim spoznajama obuzima ga gnjev, želja za agresijom, ali samo u mislima, na razini duhovnog; u fizičkoj stvarnosti on i dalje, u toj sparnoj noći, slijedi oca od dnevne sobe kroz hodnik do kuhinje i natrag, i nastoji da mu ne promakne nijedan trenutak očeve svjesnosti. Bdjenje je nedvojbeno najemotivniji domaći roman posljednjih godina, a njegov najveći uspjeh bit će, mnijem, ako se svaki čitatelj upita zašto je uopće napisan, naravno iz perspektive lika, odnosno pripovjedača, ne pisca, njemu treba samo skinuti kapu. Jer, ta duga probdjevena noć na kraju ne donosi odgovore, ne donosi katarzu, rasplet, ne razotkrivaju se nikakve mračne tajne niti se čovjek pred čovjekom iskupljuje - u toj noći ipak nitko ne umire, ali ne postaje ni bolji čovjek. Zašto je onda sin bdio uz oca? Možda je utješan odgovor već i u svjesnosti treba li uopće postaviti takvo pitanje. (Objavljeno u Glasu Istre, 27. prosinca 2008.) |
