Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Pita na prozoru
 Predrag Crnković: »Beograd za pokojnike«, V.B.Z., Zagreb, 2008. Već zadnjih nekoliko godina kao po pravilu nitko nije zadovoljan ishodom najizdašnijeg književnog natječaja u državi, onog što ga zagrebačka nakladnička kuća V.B.Z. (s partnerima koje svako toliko mijenja, ove je godine to Tisak) raspisuje za najbolji neobjavljeni roman. Za razliku od prethodnih godina, ove ni ja nisam baš najsretniji što je pobjedu i nagradu od 100.000 kuna odnio roman Beograd za pokojnike beogradskog pisca Predraga Crnkovića. Nema to veze s granicom, s istok-zapad dnevnopolitičkim pričama; Crnković je posljednjih godina prilično prisutan na hrvatskoj književnoj sceni, a i roman Čarapanke sa Zvezdare mu je nedavno objavljen u Zagrebu… Ima veze s mojim poimanjem hit-romana, rukopisa koji bi zasluživao toliku lovu, a i promociju koja uz takvu nagradu obično ide. Naime, može taj pobjednički roman biti o čemu god autor želi pisati, ali bi za djelo takvoga statusa podrazumijevajuće osobine trebale biti njegova čitkost, kao i mogućnost čitateljske afirmativne podrške (ili, u suprotnom, vrijednosne polemike) stavovima, stanju i postupcima glavnog (ili glavnih) junaka. Samo je bitno da taj roman, koji nakon proglašenja pobjednika natječaja ide u prodaju po kioscima, bude o nečemu. Po mogućnosti zanimljivom. Nažalost, Beograd za pokojnike je više roman ni o čemu, a ako ćemo biti malo zločesti, čak i ni o kome. Doduše, u središtu je radnje (radnje, hm, uvjetno rečeno) izvjesni Peđa, lik neodređenog zanimanja (razumijemo da se bavi raznorodnim poslovima koji imaju veze s pisanjem i kompjutorima) i neodređene dobi, još neodređenije s obzirom na to da vrijeme radnje pojedinih epizoda skače čas naprijed, čas natrag. Ajde, recimo da kroz sva ta razdoblja ima između dvadeset i četrdeset. Peđa živi u Beogradu, u vremenima koja su po mnogočemu prijelomna, ali ništa od tih prijelomnih zbivanja njega se ne dotiče, on u njima ne sudjeluje, čak im ni ne svjedoči, recimo, komentirajući ih ili se nečemu, zdravorazumski ili u prostoj želji da se sačuva čisti obraz, suprotstavljajući. Epizoda u kojoj Peđa gleda film u Kinoteci nesvjestan žestokih protumiloševićevskih demonstracija tamo napolju, i vraća se kući sretan što je izbjegao maltretiranje policije, čak je i simpatična, no ni u njoj, kao ni u ostalima, nema ni trunke stava. Roman pokušava stvoriti socijalni naboj, gradiranjem Peđinih materijalnih i financijskih teškoća, od povremenih oskudica pa sve do istinske i sustavne gladi, pa se i tu nađe izvrsnih epizoda, od vještog otimanja torbe noćniku za kojeg Peđa krivo pretpostavlja da pljačka restoran u susjedstvu, do mažnjavanja pite koja se hladi na prozoru puste ulice, no ostaje dojam da su Peđine patnje narcisoidne, da ga boli samo vlastiti prazan želudac. Kroz Peđine životne flešbekove pojavi se i poneka zgodna erotska epizoda, no zgodne epizode s puno praznog hoda između ne čine i dobar roman. Prizvane slike iz djetinjstva povremeno oživljavaju i bolje strane onoga doba, one bivše države i sustava, ali samo zato jer su prije bili živi i zdravi neki koji sada nisu, i što je tada bilo nečega za pojesti. Peđini književni, filmski i glazbeni ukusi na refule služe da bi se prokomentirale neke pojavnosti u zbilji beogradskih devedesetih i dvijetisućitih, no objekti tih komentara najčešće su neodređeni oni neki, junak je jako daleko od svjesnog i angažiranog razmišljanja, a pogotovo djelovanja. Mogli bismo kao lajtmotiv romana i prihvatiti sintagmu iz blurba na zadnjim koricama, o »godinama koje su nas usporile, deprimirale, umorile«, mogli bismo Peđu smatrati pokojnikom iz naslova romana, zombijem kome je kroz cijeli roman provučeno ponašanje i razmišljanje zapravo prirođeno i jedino moguće, pa mu naći opravdanje u društvenoj uvjetovanosti, ali to je nešto što znamo izvan romana, ne nešto o čemu ćemo potkrepu pronaći u tekstu. Peđa nema posla, nema novca i nema što jesti zbog sankcija, ali nit' se brine nit' se pita zbog čega su sankcije, što se to vani uopće događa, i ne znamo ni mi ni on bi li njegov karakter bio drukčiji da mu je kojim slučajem sjekira pala u med umjesto u trnje. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. studenog 2008.) |
