Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Pogrešna skretanja i propuštene prilike
 Nataša Skazlić: »Oni - humani bestijarij«, zbirka priča, Aora, Zagreb, 2008. Nataša Skazlić je rođenjem Puljanka, živi u Zagrebu, piše već nekoliko godina, objavljivala je u zbornicima i časopisima, nalazila put do publike kroz književne natječaje za kratke priče, i sada je, eto, objavila prvu knjigu. Sličan kurikulum prolaze deseci mladih pisaca, i nije to ništa neobično… za njih. Za Natašu Skazlić je međutim vrlo neobično, zaprepašćujuće čak, što njen prozni uknjiženi prvijenac daje sliku sasvim drugačijeg autora. Ili autorice. Nipošto ne početnice, odnosno debitantice. Kad bismo morali pogađati, ne vidjevši ime autorice na naslovnici, ali pročitavši zbirku, tko je zapravo napisao kratke priče sabrane pod zajedničkim naslovom Oni - humani bestijarij, u prvih desetak odgovora vjerojatno bismo vrludali sjećanjima pitajući se koji bi to pisac mogao biti, ali ne bismo nimalo dvojili da je riječ o jako, jako iskusnom i zrelom piscu, o izuzetno dubokom misliocu, o dobrom poznavatelju ljudske prirode, ali i o osobi koja je u životu oćutjela mnoge slojeve ljudske naravi što leže zakopani duboko ispod vizualne pojavnosti, iza namještenog javnog karaktera, onkraj zidova intimnih prostora. Posumnjat ćemo, također, da je autor (ili autorica) iskusio i najdublju ljubav i najtamniju samoću, i vrhunsku sreću i očajnu tugu, i da se s tim osjećajima nikad nije naučio nositi manirom otvrdnule duše, već neprestance po proživljenom kopa; i u sebi, i na papiru. Dozvolit ću si jednu pretjeranost: pisac nobelovac koji potkraj života u svojoj zadnjoj knjizi želi izravnati račune sa sobom i svijetom napisao bi, mnijem, baš takvu knjigu kakvu je napisala Nataša Skazlić, ili barem sličnu. Nisu to baš priče za zabavu, ali jesu priče (a ponekad dostaju i samo pojedini odlomci!) za traženje odgovora o sebi; umjesto samoispitivanja. Nižu se u ovim pričama likovi i sasvim mladih i već ostarjelih, i ljubavnika i supružnika i osamljenika, muškaraca i žena pogrešno spojenih ili prekasno pronađenih, onih koji su dugo zajedno i onih koji nikad neće biti; slažu se u ovim prozama piramide generacija jedne te iste krvi, ali i žudnji koje iz tih krvnih linija žele pobjeći, izaći. Ljubav je, naravno, temeljni motiv i svrha događanja i proživljavanja svih ovih likova, ali tanana gradacija osjećaja i stanja, obaveza i moranja, napora i htijenja, užitaka i strasti, čekanja i nedočekanosti, darivanja i otimanja, i mnoštva drugih trenutaka što ljubav čine i prekrasnom i prestrašnom, ovim pričama daje izuzetnu dramatiku. Gdjegod se likovi njenih priča nađu, u urbanoj sredini ili u krajoliku pretežito ocrtanom kao pustoš, u vrevi s drugim ljudima ili u ukradenom trenutku izdvojenosti od drugih, atmosfera postignuta sa svega dvije-tri rečenice duševnom stanju likova daje upečatljiv vizualni okvir. Meni su te brze skice pred očima rastvarale prizore iz starih crno-bijelih filmova, s dosta škrcavih zvukova u pozadini, s prilično bitnom ulogom vjetra kao oblikovatelja kadra, bilo da jak zapuh nešto povija, bilo da razbacuje sitne rekvizite. Pripomažu prilično te vizualizacije da se uljuljkamo u dinamičnost autoričina stila, da s brzih skica oblaka efektnije uđemo u duševno stanje lika, i da umetnute djeliće konkretne radnje razumijemo i prihvatimo ne kao fizičke pojavnosti u prostoru i vremenu, već kao djeliće ukupnog postojanja. Emotivnijim će čitateljima neki detalji, neke epizode ovih priča djelovati čak i potresno, iako se u ovoj knjizi ne radi o životu i smrti, ne brine se o sudbini čovječanstva i planeta. Brine se, doduše, zbog propuštenih prilika, zbog pogrešnih skretanja, zbog pretjeranih žurbi ili oklijevanja, zbog tih i takvih ključnih događanja (ili nedogađanja) u svačijem životu, ali se s posljedicama takvih životnih zaokreta i neminovno miri, iako negdje duboko plamen još bukti, a gorive tvari sve je manje. (Objavljeno u Glasu Istre, 11. listopada 2008.) |
