Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Virtualni podstanar
 Tamoya Sanshal (Robert Vrbnjak): »Dobitnik«, roman, Slovo, Zagreb, 2008. Tjeskoba današnjice već je, čini se, ofucana književna tema; egzistencijalisti su taj književni motiv nametnuli piscima iz nekoliko narednih generacija, a kod rijetkih se autora takvo polazište prometne čak i u vrlo zanimljivu i originalnu prozu, kao primjerice kod Igora Rajkija. Znade takva proza biti i poprilično hermetična, teško razumljiva jer se tjeskoba postavlja kao totalitarni princip, ona natkriljuje čitav svijet, a ne samo zamračeni um glavnoga junaka. Bilo kakva konzistentna fabula u takvom je pisanju prebanalna, stoga se proze o tjeskobi obilato služe apsurdom, crnim humorom, parafrazom, igrama riječi, izvitoperuju jezik i rugaju se logici. Nije lako tako pisati, a da bude zanimljivo i dobro, no takvim književnim vodama doista je izvrsno zaplivao mladi pisac Robert Vrbnjak u svojoj prvoj knjizi, romanu Dobitnik. Na koricama doduše stoji da je autor romana izvjesni Tamoya Sanshal, no ako to »ime i prezime« čitate u duhu primorske čakavice, a ne japanskog ili svahilija, sve će vam biti jasnije. Pojednostavljeno rečeno, Dobitnik je egzistencijalistički roman s primjesama crnohumorne znanstvenofantastične distopije. Paralelno u dva vremenska razdoblja, današnjici i bliskoj budućnosti, pratimo tjeskobu dva glavna lika. U današnjici junak se zove Mario Palamudi, a njega muče susreti s čudacima koji vjeruju u vanzemaljce, to što ga je ostavila žena, što je dobio otkaz, a ponajviše imaginarni podstanar u njegovoj kući o kome je, u inat čitavome svijetu, odlučio napisati knjigu. Mario, naime, redovito odlazi psihijatru koji mu savjetuje autoterapiju pisanjem, no s vremenom on postaje potpuno opsjednut likom o kojemu piše. Zato se zabarikadirao u kuću i time privukao opravdanu pozornost policije koja misli da unutra drži taoca, ali i prosvjednika, koji ga podržavaju u suprotstavljanju otuđenom i dehumaniziranom svijetu. A taj njegov lik, Cillit zvani Autogol, žitelj je jednog drugog svijeta, iako je Mario uvjeren da mu je Cillit bez njegove suglasnosti zaposjeo tavan. Cillit živi u svijetu materijalnog blagostanja neke neodređene budućnosti, u kome su sve fizičke poslove preuzeli roboti, vanzemaljci pomalo naseljavaju Zemlju i preuzimaju sav biznis, a ljudi su svedeni na ulogu poslušnih potrošača. Tehnologija je sva u službi hiperpotrošačkog društva: reklame i nagradne igre u svakoj su pori prostora i vremena, stanovi su ispunjeni inteligentnim kućanskim aparatima koji čak i podsjećaju svoje vlasnike na njihove potrošačke obaveze. Cillitu se takav život i takav svijet međutim nimalo ne sviđaju, štoviše, on je u trajnom stanju stresa i paranoje, slično kao i Mario Palamudi u svome svijetu. Iako nitko ne mora raditi, Cillit dobrovoljno radi u tvornici kutijica (za koje nitko ne zna čemu služe), a osim njega u toj tvornici uz mnoštvo robota radi još samo jedan jedini čovjek, sumnjiv Cillitu jer stalno nešto zapisuje u bilježnicu. Izbjegavajući susret na ulici s tim mogućim špijunom, Cillit sasvim slučajno ulazi u birtiju, i tu se njegov svijet preokreće. Osim što susreće prave ljude i prave, a ne robotske, konobare, pa i buduću ljubav svog života (koja se, naravno, zove Anitra), Cillit se susreće sa svojevrsnim pokretom otpora tom futuro-tehno-potrošačkom totalitarnom društvu. Njima je glavni cilj pobjeći u Angolu, posljednju oazu individualaca i prirodnog načina života koji tamo uživaju u anarhističkoj komuni. Ovako ispričano, čak izgleda kao da roman ima neku skoro akcijsku fabulu, ali na papiru stvari su puno zabavnije. Ni jedan doživljaj dvojice glavnih junaka, ni jedno njihovo promišljanje ili odluka, ni jedna interakcija s vanjskim svijetom, kolikogod banalna bila, ne prolazi glatko i rutinski; svaki je detalj njihova svakodnevna života mučan, tegoban i tragikomičan, skoro da je riječ o dvije jednake sudbine na dvije paralelne razine postojanja. Iako je Cillit lik o kome Mario piše, i kojega zamišlja u svojoj kući, u romanu Cillit vodi potpuno samostalan život, on ne ovisi o Mariju koliko Mario ovisi o njemu, što je možda, za ovaj roman, i šteta: ako Cillita sagledavamo samo kao Marijevog virtualnog prijatelja, roman gubi znanstvenofantastičnu premisu. No ako se damo uvjeriti da Cillit doista postoji i da je Mario njegov »glasnogovornik« u sadašnjici koji će ljude upozoriti na ono što ih čeka, onda ćemo se lako složiti da je Dobitnik (i) SF roman. (Objavljeno u Glasu Istre, 27. rujna 2008.) |
