Knjiga za plažu
10.05.2008., subota
Ni Irak nije dovoljno daleko
 Robert Perišić: »Naš čovjek na terenu«, roman, Profil i Ghetaldus, Zagreb, 2007. Treća prozna knjiga a prvi roman Roberta Perišića Naš čovjek na terenu pojavio se s velikim publicitetom na prijelazu iz stare u novu godinu, mnogi su ga kritičari požurili pohvaliti, a već je počeo dobivati i nagrade. Je li bila u pitanju žurba zbog datuma, pa se zanemarilo neke druge naslove i zato ziheraški pošlo za ovim unaprijed proglašenim favoritom, ili je roman doista mrak? Dobar je, reći ću odmah na početku, ali nije baš mrak. Naime, dosta dugo treba, cirka stotinjak stranica, dok se nešto konkretno ne počne zbivati, a još šezdesetak stranica prođe dok se ne shvati o čemu je zapravo ovaj roman. Netko će možda reći da je Perišić napisao tranzicijski roman, da je u njemu pisao o svemoći medija i umijeću vrhunske manipulacije, o propadanju intelektualca u iskvarenom svijetu prvobitne kapitalističke akumulacije, o moralnom srozavanju društva i o koječemu još. Ja sam, međutim, pravo značenje romana Naš čovjek na terenu pronašao u dijelovima sljedećeg ulomka, što se ugnijezdio na stranicama 161 i 162: »Mobitel se tresao, a ja sam osjećao kako me dostiže sve ono od čega desetljećima bježim. U glavi mi se pojavljuju slike… Milka se pretvara u izaslanika jednog bivšeg života… Vidio sam kako me proganja provincija, sve to… Prošlost, duhovi predmodernog života, magma od koje sam se želio emancipirati. (…) Odakle odjednom sve ovo?! Ta pobjegao sam u Zagreb, postao urban, bio na tisuću koncerata, živim s glumicom koja igra avangardne komade, držao sam se kul, sve sam napravio po propisu… Možda sam čak i pretjerivao… Jer: strah od toga da netko ne pomisli da sam seljak – tjerao me da čitam posve nerazumljive postmodernističke knjige, da gledam nepodnošljive avangardne predstave (…) Mrzio sam sve površno, sve populističko! Ako bi nešto postalo previše popularno, više to nisam mogao podnijeti. (…) Ali održavao sam disciplinu! RADIO sam na tome! Ali uzalud… Odjednom, oni mi opet dišu za vrat«. Da, dragi moji, Naš čovjek na terenu je roman o provincijskom kompleksu, o kulturnom i civilizacijskom srazu onoga što bismo htjeli da nam bude »nacionalno biće«, i onoga što ono doista jest. Ovo je roman o sramu zbog vlastita porijekla, o ruralnom kompleksu, o precjenjivanju jednog identiteta na račun drugog, naposljetku: o onome što nas već desetljeće i pol drži, a i dalje će nas držati, na sigurnoj udaljenosti od Europe. I prilično je usputno to što je glavni junak novinar, koji je u dobroj volji da pomogne »rodijaku«, poslavši ga za dopisnika svojih novina u Irak, stvorio jednu od najvećih medijskih afera novijeg doba; a tek malo je bitnije što junak u sve institucije sustava, i legalne i one podzemne, dogovorne, kroz tristotinjak stranica romana sve više sumnja i umjesto njihovim akterom počinje se osjećati njihovom žrtvom. Uzgred, pritom Perišićev junak, novinar Tin, i malo previše afektira, nesrazmjerno intonaciji ostalih dijelova romana, no i takva se karakterizacija uklapa u njegov neželjeni ruralni background, i karakterom taj jadnik postaje nešto od čega bezuspješno pokušava pobjeći. U tekst romana umetnuti su mailovi koje Tinov rođo šalje iz Iraka, no umjesto očekivanih ratnih reportaža to su mali pacifistički traktati, pogledi na svijet sasvim drukčiji nego što bi se očekivalo s obzirom na (to je Tinova kategorija razmišljanja) porijeklo. U tim se mailovima, zbog kojih Tin svoga rođaka smatra ludim, tako fino vidi razlika među dvojicom ljudi istih korijena, razlika među mentalitetima izraslima iz istih predispozicija, razlika između prikrivanja i prirodnosti: navodni luđak doima se istinitije i samobitnije od rođaka šminkera koji gradi karijeru u velikom gradu. Tim rođakom-luđakom se zapravo i ruši Tinova teza, koja zbog rođakove majke Milke postaje i njegova noćna mora, da se od porijekla ne može pobjeći. Da može, pokazao je upravo rođak. Pitanje je samo je li Irak dovoljno daleko… (Objavljeno U Glasu Istre, 3. svibnja 2008.) |
