Knjiga za plažu
21.04.2008., ponedjeljak
Pametni ženski roman
 Željana Giljanović: »Banana Split«, roman, V.B.Z., Zagreb, 2007. Uslijed poplave knjižica koje objavljuju televizijske zvjezdice ili supruge i cure nogometaša i sličnih »celebrityja«, usiljeno se u nas u posljednje vrijeme razvio pojam chick-lit, za prozu koju pišu »komadi« (da ne kažem »koke«, što bi bio doslovan prijevod dijela te engleske fraze). U prenesenom značenju tim se nazivom u našem književnokritičarskom »govoru između redaka« međutim ne imenuje »lagana« literatura o ležernoj svakodnevici ispunjenoj djevojačkim ili ženskim druženjima, lovom na muškarce, seksom, pohodima na luksuzne restorane i dijetama koje nužno slijede iza toga, već naprosto – loša, petparačka literatura. Strani uzor za domaći chick-lit je Seks i grad, i kad god se neka takva laka proza pojavi u nas, utješno joj se komplimentira da je to domaća inačica Seksa i grada. I zato s romanom Banana Split Željane Giljanović imamo »problem«: ova proza sadržajem savršeno odgovara definiciji chick-lita, ali je kvalitetom daleko, daleko iznad uobičajenih takvih tiskovina. Chick-lit etiketa mogla bi tržišno proslaviti ovaj roman, ali bi mogla i naškoditi percepciji njegovih neprijepornih književnih vrijednosti. Muškim jezikom rečeno, Banana Split je zajebantski roman. Doživljaji i avanture tri zrele žene nesređenog života te nedovršenog ljubavnog i bračnog statusa doista jesu njegova fabularna osnova, no s jedne strane u tim zgodama čitamo savršeno pametnu i duhovitu parodiju na ljubavne laganice, a s druge strane nevjerojatno pronicljivu društvenu analizu ne samo muško-ženskih odnosa («pravi« chick-lit bi na tome stao), već i raznih socijalnih, političkih i ekonomskih pitanja, te vječitog sraza tradicije i suvremenosti, provincije i metropole, intelekta i kretenizma. Junakinje ovog romana su tri prijateljice u ranim tridesetima: Lola, Karla i Sara. U početku ih je malo teško razlikovati, odnosno uhvatiti niti u pripovijedanju koje ih razlikuju: jedna je od njih sretno razvedena, druga je prekinula dugu ali neperspektivnu vezu, dok je treća »gutačica« oženjenih ljubavnika. Jedna je od njih Splićanka, druge dvije su Zagrepčanke, pa se i radnja romana seli između ta dva »velegrada«, ili pak zalijeće do raznih drugih mjesta, već prema ljetovanjima ili poslovnim putovanjima triju protagonistica. Karla, Splićanka, malo je »glavnija« junakinja od druge dvije, njoj se posvećuje nešto više pažnje, a i kraj romana pripada upravo njoj. Kakve su to junakinje? Pa, pretpostavljam zgodne, ali iz njihovih dijaloga i karakterizacija proizlazi i da su pametne, uspješne, duhovite, načitane (da, one čitaju knjige i u romanu razgovaraju o knjigama!), tek manje ili više razočarane u druge ljude, napose muškarce, ali spremne za traženje novih izlaza, pa i za drastične rezove u svojim životima. Miljama daleko od stereotipnog lika sponzoruše ili cure tipa Štefice Cvek. Tipično (ili pak sasvim netipično?), za najboljeg muškog prijatelja imaju homoseksualca (odlično ocrtan epizodni lik!), čak mu pukim slučajem nabace i »partnera«, svog kolegu s posla. Karla u jednom trenutku veli prijateljicama: »Oni kojima fali seksa u spavaćoj sobi, iznose ga na ulicu ka glomazni otpad, da ne bi neko, nedajbože, pomislija da im ga slučajno fali«. Seks ili nedostatak seksa bitni su generatori radnje odnosno doživljaja ove samosvjesne ženske trojke, no te njihove seksualne priče u nastavcima samo su pozadina potrage za ljudskošću u debelo otuđenom, nemarnom i primitivnom svijetu. Dotaknut će se tri prijateljice u svojim razgovorima i mnogih suštinskih životnih pitanja, pretresat će i vjeru i politiku, i zavičaj i domovinu, Europu i kapitalizam, ovakve ili onakve muškarce dijagnosticirat će i više puta, a sve u bravurozno rječitim, vrckavim i prštavim dijalozima. Da se ovaj roman »pretvori« u domaću TV-seriju, naši znani glumci taj tekst ziher ne bi umjeli izgovoriti! Izuzetno je zabavno čitati Banana Split; i nakon zaklopljene zadnje stranice ostaje osjećaj zadovoljstva i užitka što je sve ispalo puno pametnije, duhovitije i dublje nego što bi se na prvu loptu moglo činiti. Željani Giljanović je ovo prvi roman, no zrelošću, umješnošću, stilom i kvalitetama kojima ga je nadjenula, kod čitatelja će nedvojbeno potaknuti željno iščekivanje njenog sljedećeg uratka. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. travnja 2008.) |
07.04.2008., ponedjeljak
Vidi golupčiće!
 Krešimir Pintarić: »U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo«, roman, Profil, Zagreb, 2008. Ljubavni roman muškog autora više nije neobična pojava na domaćoj književnoj sceni. U vrijeme kad je Pintarić objavio svoj prvi, uvjetno rečeno, ljubavni roman »Ljubav je sve«, bila je to itekakva novost i odreda, i od publike i od kritike i na javnim predstavljanjima, s radošću i razdraganošću prihvaćena novost. To je publika tražila. Pa kad je prvi put uspjelo, ajmo još jednom, možda im se opet svidi, moguće je da su pomislili autor i nakladnik, i, eto, u novom Pintarićevom romanu novih doživljaja i dogodovština simpatičnog mladog para, koji se probija kroz životne i egzistencijalne probleme tranzicijskog društva, boreći se za svoju malenu ulogu u velikom svijetu i održavajući vječni plamen svoje ljubavi, zalelujan tek tu i tamo ponekom iskricom trenutačnog nerazumijevanja ili tvrdoglavosti ili obostranih djetinjastih ispada. Nadam se da niste promašili roman »Ljubav je sve«, a ako vam je promakao, preporučujem uzeti ga kao uvodnu dozu za čitanje ovog sljedećeg. I sad, ako ste apsolvirali prvi, pitat ćete me kakav je ovaj drugi? Dobar, reći ću vam odmah, iskreno i otvoreno, dobar je, isto kao i prvi. Čak možda i previše isto kao i prvi. Zapravo, ova su dva romana toliko slična da bi komotno mogla zajedno egzistirati unutar istih korica, kao jedan te isti, samo malo dulji roman. Mladi par zaposlenih i zaljubljenih ljudi u ovom romanu, dakle, naprosto nastavlja živjeti život naznačen u onom prvom. Na poslu im je ponekad naporno i teško, ponekad dosadno i isprazno pa ponovni susreti u toplini i sigurnoj izolaciji doma raskriljuju vrata svim onim simpatičnim izražavanjima ljubavi i zaljubljenosti koje vanjski svijet ne vidi, ili ako ih slučajno vidi, kada par izađe na danje svjetlo, komentira ih tek dobrodušnim primjedbama tipa vidi golupčiće. U prvom romanu bilo je nekih napetih mjesta, kontrapunktirala su se mišljenja i istupi nevjenčanih zaljubljenika glede životnih stavova i svjetonazora o, recimo, pitanju vjernosti, nekih higijenskih navika, sklonosti šopingu ili gledanju utakmica, odnosu prema alkoholu ili drogi kao relikata ranijeg razuzdanijeg života, ljubavna zajednica lagano se uhodavala, partneri se usklađivali, nalazeći u neupitnoj ljubavi katalizator za bilo kakav poremećaj. Slično se, ali s drugačijim epizodama, nastavlja razvoj mladog para i u ovome romanu. Neke su teme, poput stava rodbine prema njihovoj još neozakonjenoj vezi, prevladane u prvom romanu i ovdje se više ne ponavljaju. Nadomjestili su ih, lagano i gotovo neprimjetno, neki novi motivi, primjerice, pitanje pravih trenutaka za seks u svoj onoj složenoj korelaciji s psihofizičkim i energetskim stanjima koja se donose kući s posla ili općenito vanjskog svijeta, zajedno s poslom koji treba hitno obaviti ili dovršiti navečer ili preko vikenda pa za drugo nema ni vremena ni snage, a posao treba obaviti jer će donijeti dobrobit… jednom… valjda. Također potiho, dok odjednom ne primijetimo da je postao standard, u roman se uvukao i jedan stalni sporedni lik, prijateljica Marina, kojoj je glavna junakinja rame za plakanje, a glavni junak cinični rušitelj predodžbi o idealu idealne ljubavi. Uvođenje te epizodistice bitan je pomak u odnosu na prvi roman (gdje epizodista ima više, ali su vrlo brzo prolazni), no Marinini problemi, prije svega u ljubavi, tu su i da podcrtaju razmjere životne sreće koju je dvoje glavnih likova imalo privilegij spoznati i dobiti na životnoj lutriji kao izuzetnu rijetkost. Na jednom od predstavljanja prvog romana, Krešimir je Pintarić javno razotkrio svoje spisateljsko lukavstvo, koje djelomice objašnjava i uspjeh romana »Ljubav je sve«. Da bi se svidio ženama, glavni muški lik mora ispasti malo bedast, veli ovaj pisac, i doista: u verbalnim bitkama sa ženom (oni nisu vjenčani, ali on nju u pripovijedanju ipak naziva ženom), ili, pak, u grupnim nadmudrivanjima, kada će žena u muževljevim riječima potražiti potporu za svoje tvrdnje, glavni junak ovog romana uvijek će nastojati ispasti naivan, prostodušan, čak i kad se naoko suprotstavlja. Takvi izuzetno duhoviti dijalozi velik su dio ukupnog zadovoljstva u čitanju ove knjige. Priča o napredovanju ljubavi, sreće životnih snalaženja ovog mladog para nakon prva dva, sigurno ima potencijala i za nove nastavke, no nekako sam još nakon prvog romana poželio, a sada mi se to čini još potrebnije, da u sljedećem nastavku čitamo da su ti divni, dragi i nama toliko slični ljudi - dobili dijete. (objavljeno u Glasu Istre, 5. travnja 2008.) |
