Knjiga za plažu
24.03.2008., ponedjeljak
Puca, udara, razvaljuje vrata…
 Zoran Vlahović: »Strijelac 2«, roman, Centrum, Zagreb, 2007. U mnoštvu likova i svjetova što ih u zadnjih 10-15 godina u svojim znanstvenofantastičnim pričama stvara Zoran Vlahović, najintrigantniji je postapokaliptični cyberpunk svijet kroz koji se kao glavni lik probija detektiv, istražitelj i lovac na odmetnute androide Nernst Kokran. Taj je svijet začet u dvjema Vlahovićevim novelama, Strijelac i Karta za nebo, najprije objavljenima u domaćoj SF periodici, zatim u Vlahovićevoj prvoj knjizi, kompilacijskoj zbirci SF i fantasy priča Frulaš iz 2004., te ponovo u knjizi Strijelac iz 2006., gdje te dvije novele funkcioniraju kao dva dijela jednog romana. Knjiga Strijelac 2, ovaj put isprve pisana i koncipirana kao roman, donosi nove avanture Nernsta Kokrana, za koje je zapravo bilo malo vjerojatno da će se dogoditi, jer je junak na kraju novele Karta za nebo dobio dozvolu za putovanje na vanjske planete, gdje je živjeti puno lakše, sigurnije i bezbrižnije nego na ofucanoj i upropaštenoj Zemlji. Međutim, upravo ta ofucana, prenapučena i zagađenjem upropaštena Zemlja, kojom vladaju mafijaške korporacije i militarizirani režimi, poprište je u kojem Kokran funkcionira kao junak. Ako ode u neki daleki, bolji svijet – neće to više biti isti junak kojeg je domaća SF publika čak i zavoljela. Zato se Vlahović vrlo domišljato snašao i smislio način kako da svome junaku ne uskrati putovanje k čistim i slobodnim zvijezdama, a da čitateljima ipak priušti dovoljno adrenalina provlačeći Kokrana kroz nove doživljaje i opasnosti, suočavajući ga s novim protivnicima, koje će naravno uspješno svladati, iako s povelikim žrtvama po vlastiti tjelesni integritet. Kokran, naime, svoj let sa Zemlje, na početku romana Strijelac 2, čeka u bolničkoj sobi, u odjelu za regeneraciju kože, oporavljajući se od posljedica posljednje akcije. I onda, kroz njegovu priču, saznajemo o kakvoj je to akciji riječ. Zapravo, o dvije akcije, koje su počele na sličan način, dolaskom nenadanih posjetitelja u njegovu bolničku sobu. Strijelac 2 je mješavina cyberpunka i krimića, u kojoj je cyberpunk-komponenta nedvojbena posveta vječno inspirativnom Blade Runneru, i to jedna od ponajboljih između svih domaćih autora koji su se u tome pod-podžanru okušali. Mjesto radnje je, naravno, New York, velikim branama zaštićen od podivljalih sila oceana, njegovo se građanstvo metalnim zidinama štiti od milijuna siromašnih koji žive u plutajućim slamovima, a azijatska se rasa iz svojih uništenih i potopljenih zavičaja preselila na oceansko dno. Nernst Kokran je u svom poslu vješt, okretan i učinkovit, a u poslovima gdje treba više mozga, primjerice za hakiranje, pomaže mu prelijepa androidkinja Igri. Lik Nernsta Kokrana nadahnut je detektivima iz crnih američkih krimića iz 50-ih i 60-ih godina: takvim ljudima čast znači više nego novac, a posao će prihvatiti više iz emotivnih nego iz materijalnih pobuda. Tako se i Kokran prihvatio, iako nije morao, rješavanja slučaja otmice lijepe mlade kćeri debele i ružne vladarice plutajućeg slama. U rješavanju slučaja Kokran prolazi kroz svijet podmorja, kroz zaštićeni luksuzni rezervat njujorške kaste bogataša, i kroz prljavi svijet najnižih slojeva društva u kojima opasnosti, jedna veća od druge, dolaze i od dvonožnih suparnika, i od umjetnih inteligencija, i od otrovnoga zraka i od kiselih kiša. Iznenađujuće uvjerljivo Vlahović je riješio niz tehničkih problema: od disanja pod vodom, preko zaštite od otrovne kiše i zraka, pa sve do razmijene informacija između podvodnog i nadzemnog svijeta. Sofisticirana tehnologija u tome nadomješta izgubljene ili nedostatne funkcije ljudskog organizma, te pojačava njegove komunikacijske i borbene sposobnosti, ali nije dostupna svakome, barem ne isti model. Vlahović je ipak najvještiji u dočaravanju slike i zvuka bladerunnerovske atmosfere. Prateći junake u njihovim vožnjama, pješačenjima i bjegovima njujorškim ulicama, pred oči nam naprosto izviru hrpe metalnog otpada, sve oko nas magleno je i vlažno, struganje metalnih krhotina koje zanosi vjetar nadglasava se s kapanjem, sveprisutnim kapanjem, a Nernst Kokran (koga bi na filmu Humphrey Bogart bolje otjelovio nego Harrison Ford) puca, udara, razvaljuje vrata, prima udarce, metke i energetske izboje, pred njim padaju i na njega skaču ulični razbojnici, mutanti, mafijaši, nindže, specijalci, a Kokran puca, udara, razvaljuje vrata… sve do zadnje stranice. (Objavljeno u Glasu Istre, 23. ožujka 2008.) |
10.03.2008., ponedjeljak
Nezdravi duhovi prošlosti
 Boris Perić: »D'Annunziev kod«, roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007. Gabriele D'Annunzio povijesna je ličnost, talijanski pjesnik, avanturist, protofašist, samozvani ratnik, bonvivan i erotoman, mistik i sotonist, karizmatik i anarhist. Za bližu povijest naših krajeva ovaj je poet, koji je zahtijevao da ga zovu Il Commandante bitan jer je bio akter jedne od najbesprizornijih avantura evropske povijesti 20. stoljeća: u mjesecima neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata na čelu paravojne skupine takozvanih ardita okupirao je Rijeku, i njome vladao onako kako je mislio da treba - strahovladom prema nenaklonima, milostivošću prema obožavateljima. Svoju »državu« promicao je kao državu užitka, poezije i glazbe, pružajući utočište mnoštvu tadašnjih europskih alternativaca, od talijanskih marinista do okultističkih sljedbenika Aleistera Crowleyja. D'Annunzijeva Rijeka bila je i država razvrata, naravno samo za odabrane, a ti isti odabrani bili su i posvećivani u razne paraokultne rituale, uobičajene u takvim praksama, ili one koje je Il Commandante sam izmišljao. Manje je bitna, ali ne manje zanimljiva činjenica da je D'Annunzio prva osoba u povijesti čovječanstva koja je platila novčanu kaznu za prebrzu vožnju automobilom. Talijanska je vojska silom (ponešto i odglumljenom, jer je D'Annunzio poslužio i kao svojevrsna priprema za kasniju legalnu fašističku okupaciju Rijeke) istjerala pjesnika-avanturista iz najvećeg kvarnerskog grada, kasnija desetljeća uglavnom su pripomogla da se taj neobičan lik i njegovo djelo više-manje zaborave, ali neobičnost i originalnost te avanture zauvijek je ostala visjeti u zraku… Dakako, u Perićevu romanu D'Annunziev kod sam pjesnik nije protagonist. Radnja romana smještena je u današnje, suvremeno, tranzicijsko vrijeme. Glavni lik Ivan Biškup (kasnije se ispostavi da je imenjak lika iz D'Annunzijeva romana Giovanni Episcopo), naprasno napušta posao, ženu, ljubavnicu i sve što ga je dotad vezivalo za Zagreb, zapošljava se u riječkoj ispostavi neke evropske agencije (u kojoj dobiva prekrasan posao - ne mora raditi apsolutno ništa) i pukim slučajem s nekoliko strana počinje saznavati razne detalje o liku i djelu Gabriellea D'Annunzija. Tajanstveni znakovi koje zbunjenom Biškupu razotkriva grad Rijeka i nizom asocijacija vraćaju ga u vrijeme D'Annunzijeve avanture, koincidiraju s čudnim ponašanjima njegovih šefova i kolega na novom poslu. Paralelno s moralnom degradacijom i psihološkim potonućem glavnoga lika, kroz napetu trilersku atmosferu tijekom romana izranjaju spoznaje o okultističkoj zavjeri u kojoj je Biškup ispao tek izmanipulirani zamorac, naposljetku čak otjeran u ludilo. U nekoliko detalja, D'Annunziev kod može se čitati kao nastavak prethodnoga Perićevog romana Vampir. Motiv psihološkog vampirizma koji je u tom djelu postavljen na razinu osobnih, međuljudskih odnosa, dakako uvjetovanih društveno-moralnim i političko-socijalnim čimbenicima, u Kodu je izdignut na institucionalnu razinu, a politička mu je dimenzija proširena na odnose privlačnosti i straha između »stare i »nove« Evrope. U oba romana glavni lik trpi - ne nastojeći joj se suprotstaviti - diktaturu pokvarenog duha neizbježnog životnog okruženja, a bježi (kroz snove, snoviđenja, more i halucinacije) u osobnu fiksaciju, koja se u prvom romanu ugnijezdila u istarskom vampiru Juri Grandu, a u drugom, rekli smo već, u talijanskom avanturistu D'Annunziju. Još je jedna veza između dva romana - glavni lik iz Vampira, Zlatko Wagner, u Kodu se pojavljuje kao epizodist, kao objekt okultističkih obreda koje Biškupovi šefovi obavljaju u mračnim podrumima tisućljetnoga pazinskog Kaštela. Intrigantnim hodom kroz političke ekshibicije 20. stoljeća i njihove duhovne zasade - rušeći zablude o zapadnoeuropskoj poslovnoj, moralnoj, kulturnoj i humanističkoj superiornosti, šireći obzore opravdanog straha pred »Evropom koja dolazi« i zazivajući individualizam kao jedino sredstvo otpora globalizacijskim procesima, uz opasnost gubitka identiteta i samosvijesti pod teretom koji se psihološki ne može podnijeti - Boris Perić s D'Annunzievim kodom nudi roman koji uzbuđuje i uznemiruje, koji ništa ne obećava, a puno prijeti, koji neće reći da se povijest neminovno ponavlja, ali hoće upozoriti da prizivanje duhova prošlosti može biti vrlo, vrlo nezdravo. (Objavljeno u Glasu Istre, 8. ožujka 2008.) |
