Knjiga za plažu
10.02.2008., nedjelja
Suvremene bajke, ali i pseudo priče
 Simo Mraović: »Bajke za plažu«, Durieux, Zagreb, 2007. Dvije stvari obožavam kod Sime Mraovića: to što piše odličnu prozu, i što odlično govori svoju poeziju; njegova čitanja pravi su performansi, prepuni radosti. Slušanje Mraovićeve poezije društveni je događaj (čitanje meni ne predstavlja jednak užitak, a drugima kako im drago) i u tome sam uživao nekoliko puta. Za čitanje njegove proze prilika je, pak, bila samo jedna s njegovim izvrsnim romanom Konstantin bogobojazni kao objektom. Zato sam se jako radovao novom susretu s Mraovićevom prozom preko zbirke priča Bajke za plažu, do koje sam čak i teško došao: trebalo je neko vrijeme čekati na listi rezervacija u pazinskoj gradskoj knjižnici. I napokon, dođu Bajke za plažu u ruke, a kad ono – ćorak. Nije to kao što je nekoć bilo. Ostao sam zakinut. Ima u ovoj zbirci izvrsnih priča. Kada piše priče, Mraović piše jednostavno, lagano, dopadljivo, vrckavo, duhovito i zabavno. Zafrkava se shemama; recimo, mnogi tekstovi u ovoj knjizi počinju parafrazom tipične invokacije u bajkama: »Jednom davno, prije nekoliko dana…«. Iako su njegove »bajke« mahom suvremene, događaju se u »kraljevstvima«, »prijestolnicama«, kroz njih prolazi poneki kralj ili princ, pa i dvorska luda. Najčešći glavni lik u tim pričama je bezimeni »čovječuljak«, koji doživljava brojne zgode i nezgode urbanog života, svakodnevicu, ljubav i seks, alkohol i nogomet. Rijetko je usamljen, mnogo češće ima mogućnosti izbora na pretek. Taj lik često ima sreće: ne muče ga one znane urbane tjeskobe, ne baulja ulicama bježeći od besmisla, već jasno kroči ili se vozi u limuzini znanome cilju, mjestima gdje ima »komada«, a mnogi mu i sami dolaze. Zbirka se otvara prekrasno, s nekoliko sjajnih priča, recimo, već prva, Ah taj džez, duhovito premošćuje kulturne razlike i spaja srodne duše u željenoj sreći do kraja vremena. I druga, Beba pred mojim vratima, prkosi vremenu kako ga poimaju junaci koji žive brzo i kratko: veliki preokret, u vremenu neprimjetan kao trenutak, u čas mijenja život, opredjeljenja i sustave vrijednosti. Zatim priča Bigfoot i njegova: moderna je to ljubavna bajka, koja kroz nekoliko laganih zapleta i sasvim blagih preokreta postupno gradi vjeru u ljubav koju je svatko zaslužio po svojoj mjeri, koja će stići u pravi čas kad osjećaji prevladaju predrasude. U sličnu pripovijest o ljubavi, koja spremna i nezaobilazna čeka na nekome uglu izrodit će se nakon raspleta i Bijeli anđeli, na prvi pogled tek kroki bezazlene navijačko-kladioničarske svakodnevice društva s ulice, narušene, ali ne previše, razbojničkim prepadom. I Duh u mom krevetu odlična je priča (neke naslove, jer ih ima puno, ležerno preskačem), u kojoj se pod krinkom paranormalnog glavnom liku u život useli njegova materijalizirana podsvijest (ili savjest?). Bez puno filozofiranja njih dvoje prepiru se oko životnih nevažnosti, a ugođaj priče podcrtava neobičan zaključak, koji nas navodi čak i na sažaljenje. Negdje u prvoj četvrtini knjige počinju se pojavljivati, a kasnije sve češće, tekstovi koji uopće nisu priče, prije bismo ih mogli nazvati kolumnama ili satiričkim esejima. Mraović je svoje novinske kolumne već okupio u posebnoj knjizi, pa mi u Bajkama za plažu takvim tekstovima naprosto nije mjesto; doživljavam ih kao balast i puno su isprazniji od tekstova za koje ću i na sudu potvrditi da ih smatram pričama, i to dobrim pričama. U tim pseudo pričama Mraović je i dalje duhovit, ponekad čak i razularen, ali kad od relativno dobrog početka skrene u nabrajanje i ocjenjivanje svega i svačega (osobine žena prema boji kose; sličnosti i razlike između muškaraca i žena prema tome kakva pića piju), bliži je razbibrižnim laganicama iz ženskih časopisa; kad od uspjele alegorije skrene u nemušto komentiranje dnevne politike, sporta, estrade, onda mi to jako narušava imidž Sime Mraovića kao beskompromisnog, drskog i stoga izuzetno simpatičnog književnika. Recimo, pripovijetka Evina kosa bila bi sasvim dobra da je ostala samo priča o njenoj kosi (riječ je o Adamovoj Evi), a da se nije izrodila u klasifikaciju ženskih tipova, koji ovisno o boji kose različito reagiraju na različite metode upucavanja. A kap koja prelijeva čašu jest utrpavanje usiljenih, ali doista usiljenih rima u pojedine tekstove, što je potpuno suvišno jer lepršavošću svojih rečenica Mraović ionako počesto postiže poetski zvučni efekt. (Objavljeno u Glasu Istre, 2. veljače 2008.) |
