Knjiga za plažu
02.09.2007., nedjelja
Rupa u slivniku
 Aleksandra Kardum: »Spavaš li?«, roman, Disput, Zagreb, 2007. Loša vremena nažalost rađaju dobru književnost. Ovo »nažalost« nije zbog književnosti, nego zbog loših vremena, a najlošije moguće vrijeme je ono ratno. Kako se iz godine u godinu, malo pomalo, povećava vremenska distanca prema nedavnom ratu, sve je više dobre literature koja se tim ratom bavi, i koja sve uspješnije, zornije, potresnije, kakogod, pokazuje koliko je taj rat, poput svih drugih ratova, bio besmislen, okrutan, zvjerski, i na kraju svega – uzaludan. Dok u politici i službenim povijestima iza ratova ostaju pobjednici, u dobroj književnosti jedina priznata posljedica rata, sa stanovišta neprijepornog humanizma, jesu žrtve. I one poginule, i one preživjele. Roman Spavaš li? Aleksandre Kardum, Splićanke, pedagoginje koja glazbom pomaže autističnoj djeci, govori o žrtvama rata u Bosni. Štoviše, ovaj roman vrišti u ime žrtava rata (i ratova) u Bosni, i široj okolici. Upit iz naslova romana, »spavaš li?«, često ponavljaju različiti likovi, obraćajući se ubijenima s nadom da nisu mrtvi, ili sebi bliskima s nadom da su i upitani i pitaoci još uvijek s ove razumne strane života. No, pitanje »spavaš li?« ovim romanom kao da je u ime svih ratnih žrtava upućeno i »bijelome svijetu«, koji je premirno ili u najboljem slučaju nemirno, ali preneodlučno promatrao kako ratni užas raste i buja. Iako rat pritišće svaku stranicu romana, njegovih aktera (krivaca, zločinaca) u fabuli nema. Rat je u svim tim zbivanjima, kako je to dobro u pogovoru primijetio Jurica Pavičić, poput rupe u sredini slivnika; iako je »odsutan«, taj je rat u središtu, sve k njemu uvire i sve je njime uvjetovano. Roman je složen u tri pripovjedne razine. Jedan tok radnje govori o zapadnom mirovnjaku koji nakon udesa završava na liječenju u sarajevskoj bolnici, zajedno sa sinom kojeg je vozio sa sobom u autu. Tu se zbližava s liječnikom kome je rat razorio obitelj, a i cijeli taj mikrokozmos sarajevske bolnice u ozračju tek minulog rata razotkriva nam se kao jedno tegobno oporavilište. Unatoč ljudskoj toplini, ljubaznosti i srdačnosti, u zraku »vise« mnoge nedovršene priče. Upoznajemo i mirovnjakovu suprugu, ona je »odavde«, što među bolničkim osobljem ne prolazi bez sumnjičavog procjenjivanja je li u pitanju bila ljubav ili dobra prilika. Epizode bolničkog oporavka ranjenog mirovnjaka isprepletene su s flashback scenama u kojima iz »prve ruke« pratimo ženu kako s malim djetetom mukotrpno baulja kroz šumu prema svome domu, odakle dopiru pucnjevi i dim. U ta dva narativna toka umetnuti su još i dnevnički zapisi djevojčice iz prvih dana poslije Drugog svjetskog rata. Povrh tipičnih djetinjih memorija, iz tih se zapisa postupno razotkriva da je njen otac vjerojatno u zatvoru jer je pripadao »pogrešnoj vojsci«, a njena majka, nadajući se da će tako izbaviti muža, podaje se lokalnom moćniku. Tri se pripovjedna toka na kraju očekivano stapaju, dobivaju zajedničke nazivnike, što donosi nekoliko novih nenadanih spoznaja. Fabularno, to bismo mogli nazvati obratom, no obrata zapravo nema, jer spoznaja o povezanosti nimalo ne pomaže likovima, tek nama čitateljima potvrđuje ono što smo već naslućivali - da se sudbina prostora i naroda uvijek prelama na sudbini pojedinca i obitelji, da žrtve ne preskaču generacije, i da je u svakoj ratnoj nesreći najveća žrtva i najveći heroj – žena. Treba svemu ovome dodati da je roman nevjerojatno emotivan. Svaka rečenica, svaka gesta, zapažanja stvarnosti oko sebe, svaki odnos među likovima ili njihova introspekcija, obojeni su intenzivnim osjećajima, duboko su intimizirani. Za razliku od »muškog« ratnog ili antiratnog pisma, koje radi predaha često poseže za crnim humorom ili apsurdom, ovdje takvih epizoda nema, a osjećajna skala koja počinje od užasa, u najboljem slučaju završava na ravnodušnosti. Kroz dvjesto stranica likovi se kreću, nešto rade i nešto govore jedni drugima, no naš čitateljski put vodi kroz njihove umove, kroz njihove izmorene, uznemirene, ali sasvim nedužne svijesti. (objavljeno u Glasu Istre, 1. rujna 2007.) |
