Zenitist i kritičari u drhtalici
28.08.2009., petak
SA ŠTITOM ILI NA NJEMU
|
kritika Slađana Bukovac: »Rod avetnjaka«, Fraktura 2008 & Gordan Nuhanović: »Posljednji dani panka«, Profil 2006 »Biti pošten, znači, trenutačno nije prihvatljivo?« (replika lika po imenu Vedran iz «Roda avetnjaka«, str.84) »...obuzeo me očaj i pitao sam se gdje smo u svemu tome mi, djeca kvazindustrijskih gradića proistekla iz malih jednoiposobnih gajbica – iskorijenjeni ateisti bez osjećaja za nacionalni dignitet, lišeni ljubavi prema radu rukama? Je li moguće da su nas previdjeli tvorci ove države – ...« (tijek svijesti pripovijedača u »Posljednjim danima panka«, str.116-7) /***/ Svibnja mjeseca štrapacirao sam Zagrebom, i kupio mnogo knjiga u Bogovićevoj. I tako ...   /***/ U principu, braniteljska proza mi izgleda kao Mirko i Slavko na kokainu. Te sam stoga knjizi Slađane Bukovac prišao s predrasudama. Ali one su nestale već od prve stranice. Jer već od te prve stranice stranice Roda avetnjaka počinjemo saznavati o Hrvatskoj više nego da čitamo sociološke studije o poraću, tranziciji, moralnoj i ekonomskoj podjednako. Odnos prema psihijatriji, dan k(l)inički točno, upoznaje nas s protagonistom Pavelom, »senzibilnim šrinkom«. Pavel, kao i njegov kolega (doduše ne šrink, već »samo« internist u bolnici) Vedran i šef Lisac nisu karikature od liječnika, i nema tu one izlizane metafore kako je pacijent (to jest »društvo«) zdraviji od liječnika, ne, društvo jest bolesno, nema što, ali i psihijatri su samo – ljudi. Pavel pripada rodu bijelih vrana. On živi u idejnoj i etičkoj pronevjeri u koju se survalo hrvatsko društvo nakon 1990. (Drugo je pitanje što pomnija analiza nostalgičarskog SFRJ-raja odmah otkriva druge idejne pronevjere, da spomenem samo jednu: na vlasti je nominalno bila radnička klasa, a djecu su plašili riječima »uči da ne bi morao da radiš lopatom«, ali to je druga priča kojom treba strašiti nostalgičare svih boja.) Unatoč okruženju u kojem se zapravo osjeća kao padobranac na neprijateljskom teritoriju, Pavel zapravo postupa što je ljudskije moguće. Ali, on zna da time čini grijeh razlikovanja od okoline. Zato se za svoje »objektivno gledano« dobrodušno, humano i prinicipijelno postupanje na koje ga uostalom nitko ne tjera, pokušava iskupiti kiničkim stavom prema životu. Tako da ga kolega iz bolnice, internist Vedran, ovako opisuje: »Ti si jedini kojeg znam s upravo groznim stavovima, a vrlo moralnim djelovanjem u praksi.« (str.85) Sličice životinja koje Pavel, bijela vrana, počne nalaziti u svom poštanskom sandučiću, imaju funkciju na najmanje tri ravni tumačenja. Ne samo kao prosta simbolika ljudskog ponašanja. To, da se ponašanje čovjeka može usporediti s ponašanjem životinje na štetu prvoga, nije ništa novo. Od toga je, primjerice, Rene Girard napravio uspješnu sociološku karijeru, trubeći o teoriji kaosa kod primitivaca, i tome kako je čovjek čovjeku – vuk. No to smo znali i bez Girarda, koji je kao i većina francuskih antropologa samo učitao vlastitu intelektualnost u um »prvotna čovjeka, prije monoteističke religije«. Ovo što je Slađana Bukovac uradila sa ubacivanjem životinja i u naslov i opetovanim provlačenjem tog motiva kroz roman, virtuozno je obogaćivanje stvarnosnog sadržaja. To bi se moglo usporediti s uporabom simbola divlje patke u glasovitu Ibsenovu komadu, jer se - kako su tada primijetili priređivači - taj simbol »zrakasto šiti kroz čitavo djelo«. I u Rodu avetnjaka, na više ravni možemo meditirati o simbolici životinja, dapače mogli bismo to predstaviti kao strukturu, za koju predlažem slijedeće odjeljke u nepotpunoj listi: 1) Dugin ratnik koji se se s njima srodio, 2) Bonnars, nizozemski diplomat sam se uspoređuje s jednom živiotinjom, 3) njegova ga supruga uspoređuje s drugom životinjom 4) velika fotka medvjeda koju Pavel dobija od Duginog ratnika na dar 5) i 5a) odnos Pavelove majke i samoubojičinog oca prema mački itd. Ali u ovom ću prikazu pokušati ispuniti Dufrennov zavjet kritičaru – uputiti čitatelja u knjigu. Prve tri četvrtine knjige čitate s guštom, povremeno se (pa i gorko) smijuljeći sarkazmu kojim Bukovčeva rentgenizira poratno društvo. Pavel je šrink koji nastoji pomoći braniteljima, kad već »društvo u cjelini« to ne će. Upravo u želji da pomogne, on jednom ratniku napiše da je sklon suicidu – da bi mu olakšao da konačno riješi svoja potraživanja, ali se taj šutko – ubije. Pogodite tko će biti kriv? Ali tada se na Pavela sve sruči odjednoč: majka mu dobija dijagnozu - rakau terminalnom stadiju, policija ga povezuje sa Srbinom, ubojicom kako serijskim mirnodopskim tako i ratnim zločincem, dok istodobno dobija sve više posla – jer mu je lukavi šef natovario i transrodne pacijente. Ne znam kad sam vidio da spisateljica tako piše i o (ženskoj) pasivnoj agresiji, kao što se može vidjeti na mjestu na kojemu Bonnarsova supruga namjerno tiho govori da bi razljutila muža. (Pravi pisac mora biti majstor i za žensku vizuru, a spisateljica mora biti uvjerljiva kad joj je lik muško. Tu trebaju prestati sve tlapnje o »muškom« i »ženskom« pismu.) Isljednik, muški feminizirani sadist (Nizozemac boje bijele kave), stari kinik na čelu klinike, drug krive nacionalnosti iz rata – sve su to istinito dani muški likovi. Problem je s Pavelom da i on ima jednog »skeletona u plakaru«, kako šaljivo glasi engleski idom – naime on je prešutio »detalj« iz prošlosti, kada mu je na okupiranu teritoriju Srbin spasao život, neregularno da neregularnije nemre biti. Krivi teritorij, krivi spasitelj. Na taj je način Pavel, protiv svoje volje, korumpiran, on zna da ga drže u šaci, ali zar nije tako sa svima koji manje ili više svjesno krše zakon dok preživljavaju u tranziciji, neki varaju s čekovima bez pokrića, neki ne plaćaju pun iznos poreze, neki prijavljuju lažnog nositelja stanarskog prava, većina je otkupila »društvene stanove« za abgetelu ... Kada ovaj Pavelov grijeh – u vrijeme Domovinskog rata spasio ga je čovjek optužen za ratne zločine a zatim je ostao na »njihovom teritoriju« nikom to ne prijavljujući – ispliva na površinu, to na filozofski način devalvira svu humanost koju je tankoćutni šrink pokazivao. Nitko nemre biti tako osramoćen prema sudu palanačkog mentaliteta kao dobar čovjek komu nađu nešto što bi bilo kojoj protuhi u sumi grijehova previdjeli. Od posljednje četvrtine romana tek mi sljeduje (vjerojatno i čitateljima) neki post-čitateljski-traumatski-sindrom. Pavelu umire majka, a istodobno on preslušava snimku sa diktafona: samoubojilina kći se ispovijeda. Ima nekoliko scena u Kišovoj »Grobnici...«, na kojima mi je došlo zlo (riblji vonj, ili obroci haringi u zagušljivom potpalublju, ili možda ona scena s fetusima, ne sjećam se više) i slično mi se dogodilo i čitajući Rod avetnjaka. Naturalizam, ali ne bez razloga. I o onom najtežem pisati sa stilom i razlogom, veli otprilike Nabokov u svojim predavanima na američkom sveučilištu (dok hvali Flaubertovu Gospođu Bovary, doduše, ali princip važi generalno). Nikad ne možemo razumjeti nijednog samoubojicu. Najmanje što možemo uraditi jest ne ismijavati njegove motive. Isto važi i za samoubojice-likove književnog djela. Ako je djelo uspjelo, onda su likovi stvarniji od »javnih osobnosti«. Ne znamo, dakle, zašto se ubio Pavel, a i on samo nagađa zašto mu se ubio pacijent. Je li to zato što je prihvatio odgovornost koja mu ne sljeduje? Ne bih rekao. Možda mu je, sa zakašnjrnjem, postalo jasno da za njega, bijelu vranu, nema pogodnog – rezervata. Velika je knjiga Rod avetnjaka, tu ima svega što treba postojati u velikoj književnosti, tragizma i asocijativnosti, uzvišenosti i točnosti, ironije (točnije, njenog zlog brata sarkazma) i sentimenta, dobre priče i diskursa koji budi na razmišljanje--- i roman potvrđuje kako je prošlogodišnja prozna produkcija bolja od uopćenih potcenjivačkih zbirnih ocjena. Od previše istine se može razboljeti... evo još jednog citata: »U knjizi Power interest and psychology David Smail objašnjava kako terapija uči ljude da su sami izvor svojih nevolja, ne uzimajući u obzir njove socijlalne okolnosti. Autor smatra da se taj mit održava isključivo zbog toga što na njemu terapeuti obrću silnu lovu. Kao najčešći primjer problema koji ne može riješiti nijedan pshoterapeut autor navodi besparicu, spominjući kako je i sam Freud bio iznimno uzrujan kad se nalazio u stisci s novcem, te da u takvu stanju nisu pretjerano pomagale metode kojima je pokušavao psihički uravnotežiti vlastite pacijente.« (Str.47) Posljednji sudani panka lakša knjiga, ali ne u smislu kvalitete. Lakši si ti dani kao što nam je, prirodno, lakše prihvatiti monty pythonovsko jebavanje crkve u Brianovom žitiju, nego sprdanje s nesrećama na »ovim prostorima«. Da, i Nuhanovićeva knjiga se bavi našim prostorima, ali to je slapstick komedija. Gordan Nuhanović je napisao remake Majdakove knjige »Kužiš, stari moj«, što nitko nije zamijetio. (Možda je to stoga što je spomenuti roman već postao klasik, a klasike nitko ne čita.) I struktura i fabula romana, i način nastupanja likova, jesu preuzeti iz tog klasičnog djela proze u trapericama. Likovi se sreću ili ih se pripovjedač »sjeti«, i oni su tu. Kao što se može detektirati da je Glista zapravo drugo ja neimenovanog prvog lica »Kužiš stari moj", lik »Mario« iz Posljednjih dana ima zapravo mnogo fizičkih sličnosti s piscem Nuhanovićem, što je najvjerojatnije više od pukoga zezanja... Stvarni naslov romana jest Posljednji dani Tuđmanove Hrvatske, ali... nisu li se ti dani produljili? Pank je tu samo konvencija, on je mit, jednako opipljiv kao i sveti graal. Mokra kifla je čardak ni na nebu ni na zemlji, a u njemu bi se najbolje osjećala amaterska turbofolk pjevaljka okružena nacvrcanim kamiondžijama. Rod avetnjaka je stvarnosna proza minuciozno protkana simbolikom. Stil se odlikuje sarkazmom. Posljednji dani panka su groteska koja počesto prelazi u kazalište apsurda, a stil se odlikuje finom, barokiziranom ironijom. Ulazak u tridesete godine – predvorje krize srednjih godina – za četvrtu generaciju prozaista u trapericama jest izbor: hoćemo li, ipak, zarađivati kruha u žutom tisku (makar i bez kravate oko vrata), i to nekako racionalizirati, ili ćemo ostati večita djeca, bez prihoda? U slapstick fabuli, emitirajući svo vrijeme razoružavjauću samorioniju, glavni lik Posljednjih dana panka čeka na svoj Azerbejdžan. Novi business-primitivci i grah, inspektori krim-policije a neostvareni pjesnici koji u ladici drže Krležina djela, aktivisti koji banjaju rode umazane u naftu, medijumi koji po pristupačnoj cijeni omogućuju razgovore s pokojnicima, u ovom slučaju čak i sa Sidom Viciousom, vinkovački gubitnici prema kojima čak i Majdakov Glista djeluje kao 2junak s projektom« za koga ima nade, pa onda ironični presjek socijalne slike »post-post...-Hrvatske« kroz dakako nespješnu ljubavnu svezu s djevojkom iz »višeg sloja«, a čime se nadmoćno parodira onaj mizerni kliše iz angažirane proze, povijesne ili današnje svejedno, u kojoj se takvim odnosom predvidljivo »ilustrira« kakav »(nacionalni) raskol«, pa zatim urnebesna parodija sa slikom Pape koju vješaju svuda kao nekoć maršalovu, groteskni novogovor novih biznismena senzacionalističkog tiska, i – naprosto genijalna dosjetka s lokotima Titan i Elzet: eto greenawayevskih scena u Vinkovcima i okolini. Dva romana, Rod avetnjaka i Posljednji dani panka, posve različitim sredstvima i registrima, daju točniju sliku hrvatskog društva nego sva hrpa socioloških studijâ. Kako je to moguće, kad je očito da autori njihovi nisu imali namjeru »odraziti stvarnost«, a koje se neodražavanje često spočitava kao grijeh eskapizma i trula borgesovština »u ovom teškom društvenom i povijesnom trenutku«? /***/ Književnost može odraziti stvarnost tek kada to ne želi. Zvuči kao zen-poslovica, a sve su takve poslovice besmislica, ali postoji dobro objašnjenje, za koje se pobrinuo Italo Calvino. Po legendi, Atena je junaku Perzeju dala štit ne bi li s pomoću njega uspio umlatiti sestre Gorgone i Meduzu. Hermes mu je dao mač, Hiperborejci krilate sandale (i elektronske avionske karte, putno osiguranje kod Kroacija osiguranja i Samsonite kofer najbolje kvalitete), ali bez štita se nije mogao približiti toj opasnici, jer ta Meduza sa zmijama umjesto kose ima moć da svakoga tko ju pogleda pretvori u kamen. Gledajući u štit, u odraz dakle, Perzej je uspio izbjeći okamenjivanje i mogao ju je vidjeti i likvidirati. Prepričavam legendu kako ju je Calvino ispričao u jednom od svojih »Američkih predavanja...« Calvino veli nešto u ovom stilu: »...ima tu neke poruke..razmislite o tomu...« Roman je odraz realnosti, prerada njena, ne prepisivanje iste. Kao žanr koji jest totalitet, on (roman) tako može prenijeti duh vremena, pa i »politički čimbenik« i to ne srozan do nivoa političke povijesti ili zaključaka nekoje »sjednice«. Tek u preradi, u zrcaljenju u romanu, može se sa stvarnošću obračunati, ali ne prije no se bez ostatka ne uđe u literaturu. Kao što nedavno reče Pavličić, tko se želi »angažirati«, neka osnuje političku stranku. Pa ipak, do angžamana ipak dolazi, zahvaljujući totalitetu žanra romana. Uvjet je »samo« jedan, da roman doista bude prava književnost, a ne pamflet. I onda, kao neočekivani i netraženi bonus – veli Hermann Broch (a Milan Kundera se slaže s njim kako u govoru povodom dobijanja Jeruzalemske nagrade tako i u knjizi« Umjetnost romana«) – roman nam pruža znanje, kao nenadani dar. Kundera je primjerice uvjerenja da su Musil i Broch u romanima došli do sinteze koja je izmicala »čistim« filozofima, oni su se bavili danas simijavanim metafizičkim pitanjima i »ljudskom egzistencijom«, a kada danas nekome to spomenete, odmah će vas upitati gdje nabavljate svinske polovice kad imate cajta o tomu tupiti... Svaki roman izražava i piščevo shvaćanje povijesti romana i ideje o tomu što je zapravo roman, a pri tomu daje i duh svoga doba, otprilike veli Kundera. Romanopisac se predao »mudrosti neizvjesnosti« te je (i zato) superioran filozofu. Oboje autora su se iz avanture pisanja romana vratili ne na štitu no s njim. |
