Prosit Neujahr! Najljepši početak Nove Godine
08.01.2020.
Da čujem…tko se još sjeća mamurnog novogodišnjeg buđenja uz zvukove Na lijepom plavom Dunavu ili Radetzkyjevog marša?
Već gotovo osam desetljeća najpoznatiji koncert na svijetu 1. siječnja uvodi svijet u friško poglavlje. Koncert s nostalgičnim ali optimističnim programom pruža nam priliku da se prisjetimo protekle godine i da u novu uđemo s entuzijazmom i nadom.
Novogodišnji koncert Bečke filharmonije tradicionalni je koncert klasične glazbe koji se održava prvog dana nove godine u impozantnoj Zlatnoj dvorani Wiener Musikverein na kojem se sviraju djela obitelji Strauss: Johanna starijeg i mlađeg i Eduarda i Josefa, uz pokoji dodatak nekog skladatelja izvan spomenute dinastije. Izvodi se oko desetak skladbi, a za kraj su predviđena ceremonijalno tri bisa, prvo brza polka po izboru dirigenta, a onda najpoznatiji valcer Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg. Posljednja kompozicija je koračnica Radetzkyjev marš Johanna Straussa starijeg, kod koje se prilikom izvedbe dirigent okreće publici i dirigira prema njima koja uzvraća sinhroniziranim pljeskanjem te se tako stvara sjajna interakcija.
Počeci ove veličanstvene manifestacije datiraju od 1838. godine, no tada još nije bio fokus na glazbi obitelji Strauss. Suvremeni koncept sa Straussovim opusom je osmislio Clemens Krauss 1939. godine. U vrijeme mahnitog jačanja nacizma koncert je predstavljao poruku mira i nade.
Danas se koncert izvodi čak tri puta: 30. prosinca pretpremijerno, 31. prosinca navečer i 1. siječnja.
Karte za sva tri prestižna događaja mogu se nabaviti preko lutrije koja se organizira tijekom veljače, a koštaju između 20 i 1000 eura.
Prvi televizijski prijenos je realiziran davne 1959.
Ove godine dirigent je bio mladi Latvijac Andris Nelsons. Inače za tu respektabilnu poziciju, od 1987. godine, se bira svake godine drugi dirigent. Nakon iznenadne smrti Clemensa Kraussa 1954. godine orkestar je za novog dirigenta izabrao Willi Boskovskog, koji je koncert vodio sve do 1979. godine. Tada je Filharmonija po prvi puta angažirala stranog dirigenta Lorina Maazela.
Kako se 2020. godine slavi 250 godina od rođenja Ludwiga van Beethovena, Filharmonija je dala i svoj doprinos na ovogodišnjem koncertu.
Na koncertu vrhunski glazbenici izvode poletne i energične skladbe, valcere, polke, koračnice, kako bi što bolje prenijeli univerzalnu poruku: enjoy life (uživajte u životu) koja je ove godine bila jedna od odsviranih skladbi i svakako znakovita misao vodilja za 2020.
Oznake: novogodišnji kocert
komentiraj (0) * ispiši * #
Cuando los ángeles duermen
23.12.2019.
Španjolski triler When Angels Sleep (original: Cuando los ángeles duermen) je Netflixov film iz 2018. godine snimljen pod redateljskom palicom Gonzala Bendala. Triler drama sveden na „gore ne može“, odnosno kako se jedna umorna noć može pretvoriti u katastrofu s fatalnim ishodom.
Radoholičan šefić Germán u velikoj osiguravajućoj kući nakon predugog napornog dana na poslu, juri autom 500 km udaljenom domu u kojem ga čekaju supruga i kći kojoj je upravo završila rođendanska zabava. Rastrgan između grižnje savjesti što nije prisustvovao danu svoje djevojčice i kvocanja supruge zbog toga i vidne iscrpljenosti od stresnog izvršavanja direktorovih frenetičnih zahtjeva (čitaj: jedenja govana), unatoč kronične neispavanosti, odluči se na put u noć i nepredviđenu sudbinu koja će ga zadesiti.
Istovremeno, mlada Silvia nakon svađe s roditeljima bježi s pijanim poludrogiranim blesavim prijateljima tinejđerima. U noć i nepredviđenu sudbinu koja će ih zadesiti. Nakon tulumarenja u autu, razočarana Silvia i prijateljica Gloria usred pustopoljine pobjegnu od nasrtljivih muških prijatelja.
Za to vrijeme se German se bori sa snom za volanom, iako su ga u jednom trenutku zaustavili policajci i naredili mu da prespava u obližnjem motelu, što on naravno nije poslušao. Usred mrklog mraka na pustoj cesti Germanov auto udari Gloriu te je krvavu smješta na zadnje sjedište. U panici zove mobitelom pomoć, no gubi se signal. Izgubljen i paničan ugleda Silviu koja stoji sa strane u stanju šoka i zove je auto kako bi zajedno odvezli ranjenu prijateljicu do bolnice. Izbezumljeni, pomiješanih osjećaja, svaki od njih razmišlja što im je činiti. Nakon što Gloria izdahne, prestravljena Silvija bježi iz auta nazvavši Germana bešćutnim ubojicom. I tu počinje igra mačke i miša. German zna da mora smiriti i urazumiti Silviu kojoj objašnjava da je sve nesretni slučaj. German neprestano ponavlja: Ja sam dobar čovjek, imam ženu i dijete, ne želim ti nauditi, nisam htio nauditi tvojoj prijateljici. No, Silvia ga ne sluša i sve je odlučnija da stigne do nekog, negdje i spasi se. Kad je sve otišlo kvragu, jasno je da German zaključuje u tom očaju kako mu ne preostaje drugo nego još kobniji rasplet.
Iako se film odvija na mračnim praznim prostorima šume, ceste, napuštenih kuća i livada s dva lika u fokusu, radnja se odvija vrlo brzo, pa zapravo nema dosadnih momenata, postoji taj suspense efekt.
Mislim da je redatelj htio staviti naglasak na nekoliko loših odluka glavnih aktera koje proizlaze iz bezumlja i nemogućnosti racionalnog promišljanja u momentima kad treba hitro reagirati. Koliko očaj i histerija mogu kontaminirati zdrav razum i navesti na loše odluke, jednu za drugom. Izvrsno je dočarano postupno nestajanja nade za kolko tolko sretan kraj kod Germana i istovremeno gradacije njegovih luđačkih namjera.
Neću spoilat kraj filma, no unatoč prvotnoj svojevrsnoj empatiji i doneklom razumijevanju Germanovih glupih poteza, kraj zapravo donosi zaključak da se ljudi iz viših naizgled sređenih društvenih slojeva uvijek na kraju izvuku nekažnjeno, a u svojim glavama su vjerojatno i dalje sami sebi nedužni pod isprikom se da nisu ništa krivo napravili, nego je sve splet nesretnih okolnosti. Moralno je subjektivno.
Oznake: filmaska kritika
komentiraj (0) * ispiši * #
Utoya, 22. srpnja
22.10.2019.
Nakon 7 godina vjerojatno najveći napad pojedinca vatrenim oružjem po broju žrtava u povijesti, Breivikov zvjerski pokolj na norveškom otočiću dobio je filmski prikaz u obliku dokudrame norveškog redatelja Erika Poppe.
U sat i pol, gotovo pa realnom vremenu koliko je Breivikovo divljanje po otoku trajalo, gledamo događaj iz perspektive mladih ljudi koji su se tamo zatekli, njihovu izgubljenost i borbu za preživljavanje u nenadanoj situaciji u kojoj su se našli.
Film nije opterećen analiziranjem i propitkivanjem mentalnog sklopa i psihe samog počinitelja, zapravo, u filmu ga niti ne vidimo, nego je fokusiran na ni krivu ni dužnu omladinu, njihov smrtni strah, zbunjenost zbog neznanja što se događa i zbog čega i instinkt za bijegom pred prijetećom pogibelji.
22. srpnja, nakon bombaškog napada u Oslu u kojem je poginulo 8 ljudi, na malenom otoku Utoyi pripadnici Socijaldemokratske mladeži, mladi politički aktivisti upravo uživaju na ljetnom kampu. Na idiličnoj lokaciji sa šatorima i drvenom kućicom za druženje, grupicu ljudi u čavrljanju prekine zvuk pucnjeva. Zatečeni, nakon početnog muka i šoka, panično bježe i skrivaju se u kućici. Kako se pucnjevi približavaju, ljudi se razbježe po šumi. Pratimo lik Kaje, djevojke koja pjeva u zboru, želi biti zastupnica u parlamentu i živi baš onako kako bi mlade osobe trebale živjeti, sretno i neopterećeno, koja u cijelom tom kaosu jedino želi pronaći svoju mlađu sestru. Skrivajući se po šumi i šuljajući po kampu, nailazi na druge supatnike, preplašene, ranjene i izgubljene. Većina djece bježi prema obali, tražeći zaklon među klisurama i u spiljama i tako čekaju dolazak spasa-brodova.
U filmu nije tematizirano zakazivanje sustava, odnosno policije o kojem se i danas špekulira. No ima jedna scena u filmu koja prikazuje mladića koji na pitanje ostalih što se odgađa i zašto im policija ne pomaže, kaže, to policija i puca na nas. Ne znam da li je redatelj htio time aludirati upravo na tu zamjerku ili je to samo digresija na činjenicu da se Breivik, došavši na otok, predstavio kao policijski službenik.
Kao što sam i očekivala, kad je u pitanju europski film, Bogu hvala, film je lišen svake hollywoodske klišeizirane melodramatike.
Kamera je stavljena u službu nedužnih pojedinaca, kombinira se tehnika snimanja u prvom licu i „one shot“ tehnika snimanja u jednom neprekinutom kadru.
Likovi u filmu su izmišljeni, ali su priče bazirane na osobnim pričama stvarnih preživjelih sudionika.
U filmu nema eksplicitnog nasilja i prikaza ubojstava. Ali je atmosfera paranoje, vizualni i akustični prikaz toliko realističan, da se film odgleda u jednom dahu.
Oko same ideje filma mišljenja su bila podijeljena, treba li uopće snimiti nešto u odnosu na relativno svježe rane i bolna sjećanja. Ja mislim da je trebalo. Uz dužno poštovanje prema žrtvama, treba pokazati koje posljedice može imati politički ekstremizam i zadojene ideje koje se pri tom rađaju u bolesnom labilnom umu pojedinca.
8 ubijenih i 30 ranjenih u Oslu, 69 ubijenih i 110 ranjenih na Utoyi, više od 300 ljudi s trajnim psihičkim posljedicama - počinitelj Anders Behring Breivik (tada 33-ogodišnjak) 2012. godine osuđen na 21 godinu zatvora. Bez komentara.
I ne, ne treba za to nikakva psihijatrijska evaluacija, niti dijagnoza paranoidne shizofrenije, ni psihoze. To je jednostavno ZLO.
Oznake: Filmska kritika
komentiraj (0) * ispiši * #
Rachel se udaje, a ne Muriel
05.09.2019.Prvo kritika HRT-u: zašto pobogu emitirate dobre filmove tako kasno radnim danom? OK, znam, vrijeme je ljetnih i babljeljetnih repriza, ali ipak...Srećom da je film Rachel getting married u par početnih scena bio dovoljno intrigantan da ga pogledam, taman kad sam grabila daljinski da ugasim TV prije spavanja.
Film Johnathana Demme iz 2008. godine, Anne Hathaway u glavnoj ulozi posrnule sestre od Rachel koja se udaje, nominirana za Oscara za tu ulogu...Dovoljno da prevladam umor i odgledam. Reference u liku kanibala- Hannibala iz trilera Kad jaganjci utihnu, vjerojatno najboljeg redateljevog djela, nisu mi dala naslutiti da se ovdje radi o nečem potpuno drugačijem, svojevrsnoj dramediji.
Dakle, sam naslov govori sve, film se bazira na nekoliko dana priprema prije vjenčanja u velikoj mladenkinoj kući i prikazuje mnoštvo likova koji se tu vrzmaju, i otkriva njihove odnose, tajne i priče.
Otuđena sestra Kym (Hathaway), bivša ovisnica, vraća se nakon nekoliko godina s liječenja na sestrino vjenčanje i zateče hrpu novih i starih ljudi u obiteljskoj kući, koji se pripremaju za nadolazeća slavlja. Uz havajsku obitelj mladoženje tu su Racheline prijateljice iz djetinjstva, tata s novom suprugom, mama s novim mužem, mladoženjin kum i prijatelji. Zanimljivo je promatrati sve te likove iz gledateljeve prespektive, imaš dojam kao da si dio cijele parade. Tome u korist ide i činjenica da je Demme povremeno u filmu koristio tehniku snimanja u prvom licu, pa ponekad izgleda kao da gledaš neki kućni video ili reality.
Kroz film saznajemo priču o klasičnom emotivnom i svakom drugom raspadu sretne srednjoklasne familije nakon teške tragedije koja se desila unatrag par godina, a za koju je krivnju, sasvim opravdano, preuzela Kym. Naime, kao 16-godišnjakinja čuvala je mlađeg brata, no nakon što se predozirala, zbog nepažnje i indolencije, prouzročila je automobilsku nesreću, sletila autom u rijeku, i nažalost, brat se utopio. To je prouzročilo veliku tugu u obitelji, i svaki se borio na svoj način, i naposljetku otuđio od ostatka. A ovo vjenčanje je prilika da se svi sretnu, dožive određeni zatvaranje poglavlja. Iako je članovi nisu izravno okrivili, Kym se i dalje bori u sebi i svojoj autodestruktivnosti i poušava naći odgovor zašto su je uopće pustili da čuva malog brata, ako su znali da je problematična.
Jedna stvar mi je prolazila kroz glavu kad sam gledala film...baš bi bilo super sudjelovati na takvom vjenčanju. Mladenci su se odlučili upriličiti "vjenčanje različitosti" koje obuhvaća običaje raznih kultura, od samog obreda na koje su mladenci i kumovi obučeni u indijske sarije do interaktivnog nastupa brazilskih samba plesačica, rap muzike, jamajkanskih ritmova. I ne radi samo o jednom danu slavlja, tu je i probna večer, obiteljska večer...
Hathaway u skroz drugačijoj ulozi nego sam je navikla gledati, odlična. Spomenut ću i Debru Winger kao Kyminu i Rachelinu majku, poslovično dobra u ulozi hladne još uvijek dobrodržeće žene.
Negdje sam pročitala komentar na film da je iritantan, dosadan, film o ničem, ništa se ne događa. Ja volim takve filmove, o ničemu, radnja ide sama po sebi, ne treba nekih velikih otkrivenja ili kompliciranja. Dovoljno da film završi s idejom optimizma i da sa smješkom odeš na spavanje.
Edit: ne znam dal mi se to činilo zbog umora, ali malo su me živcirale pred kraj predugeeee scene s muzikom, koje traju i traju i traju i traju...
Oznake: Recenzija filma
komentiraj (0) * ispiši * #
Jel bolje biti lažov ili bezobrazan
30.08.2019.Danas me zvala žena iz jedne novinske kuće i pokušala mi prodati dnevnu-mjesečnu-godišnju-bezugovorneobveze pretplatu na njihov tiskani dnevnik. Nakon što sam saslušala njezin 5-minutni prodajni monolog vrlo smireno sam joj se ispričala „sjajno, ali mi smo vam upravo u fazi preseljenja u bolji svijet tako da ništa od toga“. Suosjećajno, ali s dozom optimizma i nade, zaželjela mi je sreću i ispričala da i ona namjerava uskoro napustiti ovo naše „maćehino gnijezdo“, da se nema šta tu više čekati i tražiti, pa se možemo barem pobrinuti da nam djeca odrastaju u zdravijim okruženjima. Malo smo si još pospikale i završile opraštajući se ko stari ratni drugovi pred konačni megdan. Istog momenta kad sam poklopila slušalicu, bez obzira na činjenicu što sam joj vjerojatno bila danas jedan od simpatičnijih klijenata, osjetila sam stezanje u prsima, onak kak se veli, pri srcu. Naime, nisam baš sklona laganju, posebno prema osobama koje to nisu zaslužile. No, da li je ovo ipak opravdano laganje, iako je laganje uvijek nemoralno?! Sigurna sam da je 70% njezinih telefonskih klijenata bezobrazno, osorno, bahato i hladno: „ne trebate se trudit, nemam vremena, nisam zainteresiran, ne gnjavite me..tu-tu-tu-tu-tu (zvuk poklopljene slušalice)“ ili još gore, ovi novovjeki sveznajući sami svoji advokati: „od kud vam moj broj, a što je s GDPR, jel znate da kršite zakon po članku blabla“. Mislim, treba imati stvarno želudac za ovaj posao. Ti ljudi to ne rade zato jer je to supercool job ili zato jer je vrhunski plaćen. I zato nikad, ali nikad, od kad postoji ovakav način teleprodaje il kak se to već zove, nisam bezobrazna niti neugodna prema glasovima s druge strane. A nije da mi ne dosađuju…I zato zadnjih par puta sam otkrila savršen način da ih otpilim na lijepo. Sorry, stari, selim u Kanadu. Na taj način sam sigurna da će me ta firma zauvijek izbrisati iz svoje potencijalne klijent liste i neće me zvati za mjesec dana dal sam se možda predomislila. Uglavnom su mrtvo hladno odgovorili ok i sretno. No, ova gospođa me izbacila iz emocionalne stanice. Kao da sam vlastitu sestru (koju nemam) prevarila. I kolko god imam grižnju savjesti, ipak ću i dalje birati bezazlenu i bezopasnu laž nego grube riječi.
Oznake: dokolica
komentiraj (0) * ispiši * #
The Words/Ukradena priča
19.06.2019.
Čitala sam da kritika nije dobro prihvatila film The Words, iako je film zaradio zaradio novce i očito osvojio publiku. Ja sam publika i meni se film svidio, odgledala sam ga s lakoćom i uživala. Debitantski film meni nepoznatog dvojca Brian Klugman / Lee Sternthal iz 2012 .godine okupio je prije svega odličnu glumačku ekipu, pa mi je to prvotno bio mamac. Višeslojni film koji prati tri povezane priče iz različitog razdoblja ukratko tematizira život pisca i probleme koji ih prate (nedostatak inspiracije, kreativni bum uslijed životnih nedaća, moralne dvojbe…). Osnovna misao vodilja oko koje se razvija priča je očito inspirirana stvarnom pričom iz života velikog Hemingwaya kojem je prva supruga Hadley izgubila torbu s rukopisom na vlaku i koji nikad nije nađen.
Film kreće na predstavljanju novog uratka etabliranog književnika Clayton Hammonda (Dennis Quaid) koji u prepunoj dvorani započinje priču o mladom književniku Rory Jensenu (Bradley Cooper) koji s bori s neostvarenom željom da postane pisac, odbijenicama izdavačkih kuća uz beskrajnu podršku prekrasne djevojke, kasnije supruge Dore (Zoe Saldana) i razumijevanje strpljivih roditelja (oca glumi J.K. Simmons). Na bračnom putovanju u Parizu Dora u antikvarijatu kupuje Rory-u staru aktovku u kojoj Rory nalazi stari štampani rukopis nepoznatog autora. Nakon što ga pročita, prožet razočaranjem što on ne može tako pisati i istovremeno divljenjem, odlučuje ga pod svojim potpisom predati izdavaču. Oduševljen urednik izdaje roman, Rory doživi ekspresni uspjeh u literarnom svijetu i život mu se preokrene. Nakon nekoliko godina uspjeha, slave i osvojene književne nagrade, u parku mu prilazi starac (Jeremy Irons) koji ga traži autogram i započne razgovor aludirajući na ukradenu priču. Isprva zatečen Rory ostane slušati starca koji mu želi objasniti kako je nastala priča. I tako se vraćamo u ratne 40-e godine prošlog stoljeća u život mladog američkog vojnika (Ben Barnes) koji služi u Parizu gdje se zaljubljuje u lijepu Francuskinju (Nora Arnezeder). Priča dalje prati mladi zaljubljeni bezbrižan par, njihovu sreću i želju mladića da postane pisac, njegove pokušaje, razvoj i učenje i napokon napisano TO djelo uslijed životnih nesreća koje su zadesile mladi par. Baš kao Hemingwayu, njemu je supruga zagubila na vlaku rukopis, nakon čega je došlo do konačnog raspada njegovog braka i života uopće. Prožet moralnim dvojbama i doživotnom neprihvaćanju svojeg uspjeha zbog počinjene krađe kao i nemirenju sa svime što je donijela naziremo unutarnji krah Rory-a…
Koliko je izluđujuće biti pisac bez inspiracije s praznim papirom ispred sebe, toliko je teško biti pisac koji živi na lovorikama uspjeha tuđe napisane riječi.
97 minuta zanimljivog filma koji te tjera na promišljanje relatvnosti pojma sreće i zadovoljstva.
Oznake: Recenzija filma
komentiraj (0) * ispiši * #
Darkroom. Fotolaboratorij ili dio seks kluba.
22.10.2018.Zahvaljujem gospođi Rujani Jeger na ovom književnom djelu, jer mi daje nadu da i ja mogu napisati knjigu, bilježeći sve oko sebe i stavljajući to na papir jednostavnim jezikom. Ovaj roman sastavljen je od kratkih crtica iz života u obliku nepovezanih pasusa, doslovno, svaki pasus od par rečenica opisuje neki događaj ili doživljaj glavne protagonistice Morane ili nekog od njezinih prijatelja ili članova obitelji. I da, prvi nema veze s drugim, drugi nema veze s prvim i trećim, i tak. No, štivo je pitko, razumljivo (dok skužiš u prvih par stranica koncepciju) i onak za razbibrigu. Nije da me je prikovalo za fotelju…dok nas 135. stranica iliti kraj priče ne rastavi, al baš zato preporučljivo za kraća čitanja u okolnostima koje traže takvu isprekidanu predanost, u vožnji tramvajem, čekanje kod doktora, reklamni blokovi kod tv premijera i slično.
Ima tu zanimljivih anegdota koje evociraju automatski naše uspomene na vrijeme i mjesto koje su univerzalno obilježili i naše živote, lokanje crnog vina u parkiću pred odlazak u Jabuku il neki sličan klub, te famozne 80-e, 90-e. Rekla bih zanimljivo našim generacijama, ali vjerujem da se svaka generacija bar u nekom dijelu može poistovjetiti s tinejdžerskim i posttinejdžerskim zgodama iz priča. Tak da sam se par puta našla u smijehu, ne nužno zbog napisanog, nego zbog podsjećanja na nešto slično iz mog života.
Ne znam da li se radi o djelomičnoj autobiografskoj knjizi autorici. Ako je, onda je autorica odrasla u totalno nekonvencionalnoj obitelji okružena avangardnim i živopisnim likovima, od kojih me simpatično osvojio najbolji prijatelj Kristijan. Iako su pričice nepovezane, vrlo jednostavno možemo sve povezati preko aktera kojih, bogu fala, nema puno, i lako su pamtljivi zahvaljujući odličnoj karakterizaciji u opisima.
Preporučam.
Oznake: kritički osvrt na knjigu
komentiraj (0) * ispiši * #
Riječ dana
20.03.2018.dihotomija - (grč.) podjela na dvoje, najčešće na dva međusobno isključiva, suprotstavljena ili kontradiktorna dijela, dvojstvo, oprjeka; u logici, vrsta divizije, tj. podjela nekog pojma na dva subordinirana protuslovna pojma
Oznake: riječi riječi riječi
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
Riječ dana
06.03.2018.rašomon - izraz kojim se označuje relativnost i subjektivnost istine (prema filmu Akira Kurosave Rashomon)
Oznake: riječi riječi riječi
komentiraj (0) * ispiši * #
Poezija dana
Albatros
Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.
Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno,
Spuste svoja krila i, pognute glave,
Drže ih kao vesla postiđeno, čedno.
O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.
Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zamaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.
Charles Baudelaire
Oznake: poezija
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
Poezija dana
01.03.2018.Naši su životi – Švicarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!
Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Vječito čuvaju među!
Emily Dickinson
Oznake: poezija
komentiraj (0) * ispiši * #
Riječ dana
pejorativan - (lat. peius gori,lošiji, fr. péjoratif) koji daje loš ili ružan smisao, pogrdan, koji pogoršava
Oznake: riječi riječi riječi
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
Poezija dana
28.02.2018.Još Hrvatska ni propala
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.
Hura! Nek se ori i hrvatski govori!
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.
Hura! Nek se ori i hrvatski govori!
Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!
Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.
Hura! Nek se ori i hrvatski govori!
Ljudevit Gaj
Oznake: poezija
komentiraj (0) * ispiši * #
Riječ dana
klaster - u različitim aspektima života, bilo da se radi o fizici, kemiji, biologiji, medicini, umjetnosti, inženjerstvu, statistici ili nekoj drugoj znanosti klasteri uvijek označavaju određenu vrstu grupe tj. skupine sa zajedničkim obilježjima.
Oznake: riječi riječi riječi
komentiraj (0) * ispiši * #
komentiraj (0) * ispiši * #
Poezija dana
27.02.2018.Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Dobriša Cesarić
Oznake: poezija
komentiraj (0) * ispiši * #
Riječ dana
oprimirati - (lat. opprimere) pritiskivati, ugnjetavati, tlačiti, gušiti
Oznake: riječi riječi riječi
komentiraj (0) * ispiši * #
