Marketing
Utoya, 22. srpnja
Nakon 7 godina vjerojatno najveći napad pojedinca vatrenim oružjem po broju žrtava u povijesti, Breivikov zvjerski pokolj na norveškom otočiću dobio je filmski prikaz u obliku dokudrame norveškog redatelja Erika Poppe.
U sat i pol, gotovo pa realnom vremenu koliko je Breivikovo divljanje po otoku trajalo, gledamo događaj iz perspektive mladih ljudi koji su se tamo zatekli, njihovu izgubljenost i borbu za preživljavanje u nenadanoj situaciji u kojoj su se našli.
Film nije opterećen analiziranjem i propitkivanjem mentalnog sklopa i psihe samog počinitelja, zapravo, u filmu ga niti ne vidimo, nego je fokusiran na ni krivu ni dužnu omladinu, njihov smrtni strah, zbunjenost zbog neznanja što se događa i zbog čega i instinkt za bijegom pred prijetećom pogibelji.
22. srpnja, nakon bombaškog napada u Oslu u kojem je poginulo 8 ljudi, na malenom otoku Utoyi pripadnici Socijaldemokratske mladeži, mladi politički aktivisti upravo uživaju na ljetnom kampu. Na idiličnoj lokaciji sa šatorima i drvenom kućicom za druženje, grupicu ljudi u čavrljanju prekine zvuk pucnjeva. Zatečeni, nakon početnog muka i šoka, panično bježe i skrivaju se u kućici. Kako se pucnjevi približavaju, ljudi se razbježe po šumi. Pratimo lik Kaje, djevojke koja pjeva u zboru, želi biti zastupnica u parlamentu i živi baš onako kako bi mlade osobe trebale živjeti, sretno i neopterećeno, koja u cijelom tom kaosu jedino želi pronaći svoju mlađu sestru. Skrivajući se po šumi i šuljajući po kampu, nailazi na druge supatnike, preplašene, ranjene i izgubljene. Većina djece bježi prema obali, tražeći zaklon među klisurama i u spiljama i tako čekaju dolazak spasa-brodova.
U filmu nije tematizirano zakazivanje sustava, odnosno policije o kojem se i danas špekulira. No ima jedna scena u filmu koja prikazuje mladića koji na pitanje ostalih što se odgađa i zašto im policija ne pomaže, kaže, to policija i puca na nas. Ne znam da li je redatelj htio time aludirati upravo na tu zamjerku ili je to samo digresija na činjenicu da se Breivik, došavši na otok, predstavio kao policijski službenik.
Kao što sam i očekivala, kad je u pitanju europski film, Bogu hvala, film je lišen svake hollywoodske klišeizirane melodramatike.
Kamera je stavljena u službu nedužnih pojedinaca, kombinira se tehnika snimanja u prvom licu i „one shot“ tehnika snimanja u jednom neprekinutom kadru.
Likovi u filmu su izmišljeni, ali su priče bazirane na osobnim pričama stvarnih preživjelih sudionika.
U filmu nema eksplicitnog nasilja i prikaza ubojstava. Ali je atmosfera paranoje, vizualni i akustični prikaz toliko realističan, da se film odgleda u jednom dahu.
Oko same ideje filma mišljenja su bila podijeljena, treba li uopće snimiti nešto u odnosu na relativno svježe rane i bolna sjećanja. Ja mislim da je trebalo. Uz dužno poštovanje prema žrtvama, treba pokazati koje posljedice može imati politički ekstremizam i zadojene ideje koje se pri tom rađaju u bolesnom labilnom umu pojedinca.
8 ubijenih i 30 ranjenih u Oslu, 69 ubijenih i 110 ranjenih na Utoyi, više od 300 ljudi s trajnim psihičkim posljedicama - počinitelj Anders Behring Breivik (tada 33-ogodišnjak) 2012. godine osuđen na 21 godinu zatvora. Bez komentara.
I ne, ne treba za to nikakva psihijatrijska evaluacija, niti dijagnoza paranoidne shizofrenije, ni psihoze. To je jednostavno ZLO.
Post je objavljen 22.10.2019. u 11:00 sati.