Albatros

Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno,
Spuste svoja krila i, pognute glave,
Drže ih kao vesla postiđeno, čedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zamaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.

Charles Baudelaire

Oznake: poezija

Naši su životi – Švicarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!

Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Vječito čuvaju među!

Emily Dickinson

Oznake: poezija

Još Hrvatska ni propala

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.

Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.

Hura! Nek se ori i hrvatski govori!

Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?

Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.

Hura! Nek se ori i hrvatski govori!

Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!

Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.

Hura! Nek se ori i hrvatski govori!

Ljudevit Gaj

Oznake: poezija

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić

Oznake: poezija

Oni koji ne osjećaju ovu Ljubav

Oni koji ne osjećaju ovu Ljubav
kako ih nosi poput rijeke,
oni koji zoru ne piju
kao da je čaša izvorske vode
i koji zalazak sunca ne večeraju,
oni koji se ne žele promijeniti,
neka spavaju.

Ova Ljubav nadilazi izučavanje teologije,
te stare prevare i licemjerja.
Želiš li tako razvijati svoj um,
spavaj dalje.

Ja sam od svog uma odustao.
Razderao sam odjeću
i bacio je.

Ako još nisi sasvim gol,
svoj lijepi ogrtač od riječi
omotaj oko sebe…

i spavaj.

Jalal al-Din Rumi

Oznake: poezija

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda

Oznake: poezija

Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.

Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

Rainer Maria Rilke

Oznake: poezija

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej Jesenjin

Oznake: poezija

Jutro

Svitaše. Još bi tama u lugu.
Pan se ukaza s omašnim miehom,
On stupi na čistac po jasiku tanku
I tu se oglasi smiehom.

Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale na zelenoj travi.
Bile su dvie plavojke nimfe
S bijelimi vijenci na glavi...

A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zviezda. Dršće i trepti
Jasika širokog lista.

Pod jasikom ljubko žamore dude
A igra kolo naoko Pana.
A šumi lug — to ide vjetar
O prvom osvitu dana...

Vladimir Vidrić

Oznake: poezija

Za tebe ljubavi moja

Za tebe ljubavi mojaIšao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe, ljubavi moja

A zatim sam otišao na trg roblja
I tražio sam tebe
Ali te nisam našao
Ljubavi moja.

Jacques Prévert

Oznake: poezija

Sonet 74

Ne žali kad me smrt u izbu tihu,
Gdje ne prima se otkup, uzme sobom,
Dio života mog je u tom stihu
Što će za spomen na me ostat s tobom.

Kad ga pročitaš znat ćeš u taj tren
Da svaki djelić mene tvoj je bio;
Prahu prah ide, to je njegov plijen,
Tvoj je moj duh, taj najbolji moj dio;

Dakle, života mog tek gubiš talog,
Crvima hranu, moje tijelo bijedno,
Jadan plijen kletog noža, smisla malog
Da sjećanja bi tvog to bilo vrijedno;

Vrijednost je tek u sadržini tijela,
Ovoj tu, što će s tobom ostat cijela.

William Shakespeare

Oznake: poezija

Sjaj u travi

Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve...

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

William Wordsworth

Oznake: poezija

Zahvalnost

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvjetalim grudima
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.

Vesna Parun

Oznake: poezija

Bez naslova

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.

S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.

Riječ "ljubav" prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.

Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

Boris Pasternak

Oznake: poezija

Putnik

Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!

Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!

Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš tvoga sina!

Da ti vidiš njega sada
Okružena od zla svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti – grleć njega!

Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrijed svoga krila!

Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!" –

Govoreći s sobom tako,
K kolibici jednoj klima,
Koju spazi iznenada,
Umoreni putnik sada,
I zakuca na vratima.

Otvarajuć sve polako,
Zamišljena: Tko će biti?
Glavu pruži jedna stara.
"Daj u ime Božjeg dara,
Bako, meni prenoćiti!

Ne znam gdje sam – kud sam zašo,
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!

Drugi konak gdje bi našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda.

Naokolo magla pada
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Primi pod krov tuđeg sina!"

"Primila bih tebe rada;
Ali vidiš da spavaju
Ovdje sinka tri i ćerce,
Koji cijelo majke s[e]rce
I svu kuću ispunjaju!" –

"Nij daleko već do dana,
Već pozdravlja pijevac vile,
Dok zagrije danak Boži,
Malo vatre bar naloži,
Da otopim smrzle žile!" –

"Vatra mi je zapretana,
Drva ne imam skoro ništa,
Ovo malo, što je unutra,
Trjeba mojoj djeci sutra
Kad se skupe kod ognjišta!" –

"Za tuđinca ništa ne imaš
Tuđa majko, kad te moli!
Tuđe dijete tvoje nije!" –
S tim mu grozne suze dvije
Niza lica kapnu doli.

"Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško brjeme skine?
Gdje je tvoja domovina?!" –

Ko da su mu zmije ljute
S ovim riječma srce stisle,
Ukočeni putnik stoji,
Leden znoj mu čelo znoji
I otimlje mozgu misle.

Ali oči uzdignute
K strani glede – ah onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tam ga želja nosi – tamo:

"Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije,
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije.

Primi opet svoje dijete,
Primi vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!!

Petar Preradović

Oznake: poezija

Dijete

Tvoje bistro oko je jedna apsolutno divna stvar.
Želim ga ispuniti bojom i patkama,
Novim zoološkim vrtom

Čija imena ti izmišljaš
Proljećna pahuljica, Indijanska lula,
Mala

Stabljika bez neravnine,
Jezerce u koje bi slike
Bile velike i klasične

Ne ovo mučno
Svijanje ruku, ovaj mračan
Strop bez zvijezde


Sylvia Plath

Oznake: poezija

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Antun Branko Šimić

Oznake: poezija

Pjesma o meni

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,

a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,

jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi.



Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.

Ja ležim i lagodno traćim vrijeme promatrajući vlat ljetne trave.



Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga tla, ovoga zraka,

rođen sam ovdje od roditelja rođenih ovdje od roditelja isto tako, a i njihovi roditelji isto tako;

ja sada, u mladosti od trideset i sedam godina, u

potpunome zdravlju počinjem u nadi, da neću prestati do smrti.



Vjeroispovjesti i škole još neodlučne povuku se učas,

ocijenjene na svoju pravu cijenu, al se nikada ne zaboravljaju.

Primam u goste i dobro i zlo; ja dopuštam da govori uz ma kakvu pogibelj

Priroda bez smetnje s izvornom, iskonskom energijom.



Walt Whitman

Oznake: poezija