Zahvaljujem gospođi Rujani Jeger na ovom književnom djelu, jer mi daje nadu da i ja mogu napisati knjigu, bilježeći sve oko sebe i stavljajući to na papir jednostavnim jezikom. Ovaj roman sastavljen je od kratkih crtica iz života u obliku nepovezanih pasusa, doslovno, svaki pasus od par rečenica opisuje neki događaj ili doživljaj glavne protagonistice Morane ili nekog od njezinih prijatelja ili članova obitelji. I da, prvi nema veze s drugim, drugi nema veze s prvim i trećim, i tak. No, štivo je pitko, razumljivo (dok skužiš u prvih par stranica koncepciju) i onak za razbibrigu. Nije da me je prikovalo za fotelju…dok nas 135. stranica iliti kraj priče ne rastavi, al baš zato preporučljivo za kraća čitanja u okolnostima koje traže takvu isprekidanu predanost, u vožnji tramvajem, čekanje kod doktora, reklamni blokovi kod tv premijera i slično.

Ima tu zanimljivih anegdota koje evociraju automatski naše uspomene na vrijeme i mjesto koje su univerzalno obilježili i naše živote, lokanje crnog vina u parkiću pred odlazak u Jabuku il neki sličan klub, te famozne 80-e, 90-e. Rekla bih zanimljivo našim generacijama, ali vjerujem da se svaka generacija bar u nekom dijelu može poistovjetiti s tinejdžerskim i posttinejdžerskim zgodama iz priča. Tak da sam se par puta našla u smijehu, ne nužno zbog napisanog, nego zbog podsjećanja na nešto slično iz mog života.

Ne znam da li se radi o djelomičnoj autobiografskoj knjizi autorici. Ako je, onda je autorica odrasla u totalno nekonvencionalnoj obitelji okružena avangardnim i živopisnim likovima, od kojih me simpatično osvojio najbolji prijatelj Kristijan. Iako su pričice nepovezane, vrlo jednostavno možemo sve povezati preko aktera kojih, bogu fala, nema puno, i lako su pamtljivi zahvaljujući odličnoj karakterizaciji u opisima.

Preporučam.

Oznake: kritički osvrt na knjigu