Kira

Kao djevojčica ljeti sam išla kod svoje rodbine na praznike. Ali, to je uvijek trajalo vrlo kratko jer ja nikako nisam mogla „preživjeti“ noć. Odlazila bih tamo po danu i sve bi bilo savršeno, a onda... približavala se noć i ja sam shvaćala da ću je morati provesti daleko od kuće svoje. Osjećala bih mučninu,a nervoza me ubijala zbog atmosfere koja je tamo vladala. Na kraju bih se rasplakala i rekla da želim ići kući ne mogu ti biti. Taj su scenarij gledali ponovo svake godine. Nikad nisu vikali na mene, ali ja sam znala da se ljute i misle kako sam razmažena i hirovita. Uvijek su govorili: „Ah, eto, sjetila se nečega pa joj je došlo teško.“ Malo sutra, nisam se ja ničeg sjetila, osim prošle godine kada sam se isto ovako osjećala kao i sad. Mene su kod njih ubijale dvije stvari. Prva je ta što im je kuća uvijek izgledala savršeno blistavo. Uvijek je sve bilo na svom mjestu, sve savršeno pospremano, čisto, uredno. Gotovo kao u muzeju. Bilo mi je neugodno i sjesti kako ne bih nešto izgužvala, zaprljala,tj. kako ne bih pokvarila to savršenstvo. Druga stvar je jedan član obitelji. Tada su mi svi bili simpatični i mirni, ali prema toj osobi su se odnosili sa samopoštovanjem. Ako vam uz to još kažem da je to onako krupnija i snažnija osoba oštra pogleda i duboka glasa, onda ćete mi sigurno vjerovati da mi i dandanas ta osoba ponekad zna utjerati strah u kosti. Tu su osobu uznemiravale sitnice i uvijek se morala vršiti njegova naredba, a kod mene doma je situacija opuštenija i ne tako zategnuta kao kod njih. I kako da sam ja tamo uspjela provesti noć? To je bilo nezamislivo.