Kira

Za sebe mogu reći da imam jednu posebnu vrlinu i jako sam sretna zbog nje. A to je da ne plačem zbog sitnica, tj. da me neke stvari koje me rastuže neće i rasplakati. Osoba sam koja ne plače često. No, ne kažem da ne plačem nikada. A sad slijedi još jedna moja priča:
Jednom davno (dobro, ne baš tako jako davno) u sedmom razredu osnovne škole doživjela sam, pa ajmo reći zlostavljanje, koje je izazvalo moje krokodilske suze. Dogodilo se to pod malim odmorom. Jedan dečko (po mom mišljenju problematičan zbog psihičkih problema) i ja nešto smo se posvađali. Sjećam se, pale su teške riječi, a onda sam ja njemu nešto rekla, vjerujte mi ne sjećam se točno što, ali sigurna sam da je bilo jako uvredljivo. Nakon te izjave njemu je pu'ko film. Ponestalo mu je više riječi pa je potražio drugi način kojim će dokazati da je on u pravu. Poslužio se svojim dlanom- šamar na jedan obraz, šamar na drugi obraz; i tako nekoliko puta. Naravno da nisam mirno stajala, odgurnula sam ga što dalje od sebe i otišla nastavnici. Nije mi jasno zašto nitko od učenika u razredu nije reagirao na to. Poslije nas je nastavnica oboje pozvala van, na hodnik, i naravno pitala zbog čega se to dogodilo. Tada sam se, kao nikada prije, gušila u jecajima; a moje suze bile su kao tropske kiše. Hvala Bogu, skužili smo se, i shvatili da neće biti dobro ni za mene, ni za njega da joj kažemo pravu istinu. Nisam sigurna na što smo se izvukli, ali znam u čemu je bio razlog naše svađe. On je sliom htio biti upleten u nešto čemu nije bio ni blizu, a mislim da sam mu ja grubo pokazala istinu da tamo ne pripada. Sada se smijem kada se sjetim toga, ali onda mi nije nimalo bilo do smijanja.
Za mene vrijedi ono da boli samo kad tuku.

"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi. "

Siniša Glavašević

Dan se budi samo zbog tebe. Danas se sunce topi kao med i nebo daje boju tvojim očima. Okus u tvojim ustima sladak je kao jagode posute šećerom. Danas se pitaš kako i zašto, jer možda odgovor znaš, a možda odgovor i nije potreban jer znaš da ne moraš znati sve. Danas si lijep, danas tvoje usne otkrivaju osmijeh i danas je on taj koji suši jutarnju rosu. Danas ptice pjevaju baš tvoju pjesmu i vjetar prebire svoje strune i tvoje srce je tako puno da se ljubav prelijeva s njegovih rubova. Danas osjećaš neku ruku na svojim ramenima i čuješ neki šapat i neki smijeh. Danas vidiš milost i njezin sjaj i dah ljubavi u jednom običnom jutru.

„Ah te žene, s njima nikad ne znaš na čemu si“,često znaju reči muškarci. To je istina zato jer mi ne govorimo u potpunosti ono što mislimo. Mi smo knjiga koju treba čitati između redova. Neki nas uspoređuju s lisicom (lukavost), sovom (mudrost), mimozom (nježnost) ili ružom (ljepota). Svatko ima drugačiju definiciju kojom bi opisao žene. Prava istina? Ne postoji. Da bi shvatili žene, morate ih promatrati s povezom na očima. Žena u kući, kažu muškarci, je nevolja. Ali tu nevolju svaki muškarac priželjkuje i treba. Zamislite ovu situaciju: on se vraća kući s posla, umoran od napornog dana, a ono na stolu ga ne čeka ručak. Suđe stoji neoprano već 2 dana. Ako si i želi nešto skuhati, prvo mora otkriti veliku tajnu: gdje mu stoji sol, ulje, brašno, vegeta i ostalo. Nakon toga će se otići otuširati. Tko će počistiti cijelu poplavu koja nastane poslije tuširanja? On će biti preumoran za to, pomislit će: „ Osušit će se.“ I hoće, samo kad? Bit će ljut na cijeli svijet, nema nikog da mu pegla mozak 24 sata na dan. Kad smo kod peglanja, muškarac s peglom u ruci-meni je to nezamislivo. Može imati psa, ali neće njemu pas reči: „Koliko ti puta moram reči da već jednom pokosiš travu? Učini mi uslugu i bar jednom zapamti gdje si ostavio ključeve! Rekla sam ti da se prljave čarape ne ostavljaju ispod kreveta.“ Pas vam neće prigovarati, ali neće niti uzgajati cvijeće, davati kući toplinu i sjaj, te oživljavati boje. Za to i još tisuću stvari je žena zaslužna.

PAMETNA ŽENA POSTUPA S MUŠKARCEM KAO KOVAČ SA ŽELJEZOM: PRVO GA ZAGRIJE, A ONDA PO SVOM UKUSU OBLIKUJE.