Kira

Kad govorimo o životu, često se pitamo i koja je svrha života, čemu živjeti kad ćemo jednom ionako jednom umrijeti, da li nam je rođenjem određena sudbina i bezbroj teških pitanja o kojima treba puno razmišljati.
Za mene je život jedna duga i maglovita cesta. Na toj cesti ima mnogo ljudi koji nose crnu odjeći, koji su zli i koji ti nikada neće reći gdje trebaš skrenuti na semaforima. No, da ne bude baš sve tako crno, ima i onih koji će ti rado dati neke savjete kad zalutaš. Ti ljudi nose šarenu odjeću, ali ih je puno manje. Dok tako putujemo cestom, postavljamo si mnoga pitanja. Često se pitam, zbog čega ja to uopće putujem? Je li to zbog nekog običaja ili to neka hirovita bića igraju „Čovječe, ne ljuti se“ i svakim bacanjem kocke određuju naš put. Ako je to istina, onda smo mi stalno „na iglama“. Nikad ne znamo što će biti jer ta igra traje stalno. Ta maglovita cesta je dosta teška jer smo stalno u neizvjesnosti, a što je najgore samo vrijeme potvrđuje naše sumnje. I dok se tako vozimo maglovitom cesto te istodobno čekamo sljedeći krug bacanja kocke, događaju nam se i dobre i loše stvari. Kad odjednom dođemo u slijepu ulicu, shvatimo da je naše putovanje gotovo. Tada se lagano okrenemo prema nazad i sve lijepo pogledamo. Kao prvo, vidimo da više nije maglovito. Kao drugo, vidimo sve one greške i sva pogrešna skretanja na semaforima. Treće, vidimo i sva ona dobra skretanja i odluke, te shvaćamo da naše putovanje ima smisla.
Ljudi, oni koji još putuju, ili su tek počeli putovati trebaju samo gledati znakove na putu i slušati govor svog srca. Tako ćemo znati koji je pravi put i lako savjetovati druge ljude na cesti.

Slušajući Tošinu pjesmu: Pratim te, shvatila sam da bih trebala napisati nešto o njemu. Iako sam poprilično hladno primila vijest jutros u školi da je on umro, sada mi je napokon došlo do mozga što se zbilo. Jedan mladi, poznati čovjek danas je zatvorio svoja vrata životu. Priznajem, nisam bila njegova obožavateljica, ali zbilja je imao dobre pjesme. Nije mu trebalo dugo da se probije na scenu. Jednostavno je osvojio publiku. Takvi ljudi odmah nađu svoje mjesto pod zvijezdama. Eto nam još jedan primjer za poruku: oprez u prometu. No, mi stalno mislimo da neće nas, a možda smo baš mi sljedeći. Strašno. A sad mi ga je jednostavno žao.Gledam njegove spotove na jednom programu i shvaćam da mi je ga je žao. On je bio, morate priznati, poseban čovjek u pozitivnom smislu.

Toše Proeski, gdje god sada bio,zauvijek ćemo se sjećati tebe, simpatičnog mladića, s tamnom kosom, jedinstvenom bradom i po meni dobrom stilu odijevanja. Znaj da naša srca nisu kamenje i da ćemo te se sjetiti čim čujemo stihove tvojih poznatih i popularnih pjesama. A jedna od njih je ova:

Ne zaboravi nikad
na tvojoj sam strani,
da volis me niko,
ti nece zabraniti,
jos minut pa ponoc
i suza za kraj,
al' tu sam za tebe znaj...

ref:
Jer srce nije kamen, ne, srce nije kamen
da ga samo bacis iz kaputa,
kao kartu poslije puta...
srce nije kamen, ne, srce nije kamen,
kad pukne na dva dijela nije vrijedno
jer vise ne kuca k'o jedno
Srce nije kamen...

Tebi je lako poroglasit me greskom,
skupit' sve stvari i otic sa smjeskom,
sad ti je lako, a lose kad krene,
onda se sjetis mene...

ref:
Jer srce nije kamen, ne, srce nije kamen
da ga samo bacis iz kaputa,
kao kartu poslije puta...
srce nije kamen, ne, srce nije kamen,
kad pukne na dva dijela nije vrijedno
jer vise ne kuca k'o jedno
Srce nije kamen...

U dusu me tvoj pogled tako,
lomim se pucam ko staklo,
kako da kazem ti zbogom kad sve gubim s tobom...

ref:
Jer srce nije kamen, ne, srce nije kamen
da ga samo bacis iz kaputa,
kao kartu poslije puta...
srce nije kamen, ne, srce nije kamen,
kad pukne na dva dijela nije vrijedno
jer vise ne kuca k'o jedno
Srce nije kamen...

Ovaj post je nastao zbog civilne vojske koja me nenormalno živcira. Da se mene pita ukinula bih to što prije. Evo zašto! Jedan dečko, kojeg ja poznajem nedavno je odslužio vojsku, kao civilni vojnik. I, znate što je on radio? U osnovnoj školi je pomagao tajnici. Ustajao je kad je htio jer živi blizu škole, došao bi tamo i pio kavu do podneva. Napravio je onaj posao koji je tajnica trebala, otišao bi kući na ručak i još malo došao u školu. Rekla sam mu: „Ako nisi sposoban odslužiti normalnu vojsku kako treba, nisi muško.“ Mislim da svaki čovjek mora doživjeti ovo: rano ustajanje, slaganje kreveta ravno po crti, ribanje pločica četkicom za zube, svaki dan čista i izglačana odjeća, da vam zapovjednik iz dana u dan pegla mozak, a vi mu ne smijete ništa. Na to mi je rekao da je to nekad bilo, a sad je sasvim drugačije, da je to sada postalo sve nekako jadno i više nitko nikog ne sluša. Znam i ja to više nije kao što je nekad bilo, a to možete zaljučiti čim čujete da svaki vikend dolaze kući. Ima još jedna stvar za koju mislim da je potrebna: i žene trebaju ići u vojsku (obavezno). Imam opravdan razlog za to. Evo ovako, zamislite da opet dođe rat. Kako da se ja obranim ako imam prilike za to? Nikako! Pa ja ne znam sastaviti pušku, staviti metak, očistiti pušku niti pucati iz nje. Ne mislim ja nikoga ubiti, ali znati se obraniti – to nikom ne škodi.

Ima nešto što ljudi nazivaju ženskim instiktom. Ne znam imaju li to samo žene, ali znam da ja to imam. Taj mi se instikt javlja kod svih ljudi: od onih koje sam tek upoznala do onih koje znam već dugo. Uvijek mi se upali neki alarm koji viče: “Pazi, pazi.“ Nevjerojatno je to što je taj alarm uvijek u pravu, a još nevjerojatnije to kako ja često mislim da baš sada griješi. Tako sam ja nekoliko godina isključivala svoj alarm koji je uporno govorio: “Ta osoba ima dva lica.“ Ali, nisam željela vjerovati samoj sebi i uvijek sam za tu osobu govorila sve najbolje. Divila sam se njezinoj mudrosti i iskustvu. Ipak, neke sitnice su mi polako otvarale oči. Jednom sam imala priliku čuti telefonski razgovor te osobe (nisam prisluškivala ako to mislite). Iznenadilo me što je ta osoba pričala preko telefona i komentar koji sam čula kad je razgovor bio završen. Iako se nije radilo o meni, te riječi čovjek ne želi čuti o kome god da se radi. Alarm je vrištao u meni, a ja sam ga sad već nesigurno stišavala. Nedavno sam čula nešto o toj osobi, ...nikad se tome ni bih nadala. Tada sam shvatila da je moja mama u pravu kad mi kaže: „Drago dijete, ništa te ne smije iznenaditi.“ I nisam se iznenadila previše, moj komentar na to bio je: „Zašto me to uopće ne čudi?“ Zbilja sam se to pitala, a onda sam shvatila da je to zbog mog alarma koji je cijelo vrijeme bio na oprezu. Kao što rekoh, on još niti jednom nije pogrešno zazvonio. Stalno ga čujem... i sada. Za neke znam da je u pravu, a za neke želim ga griješi. Što vi mislite, hoće li moj alarm ikada pogriješiti?

„Ne misliš li da je nešto naopako? Da treba biti prirodniji, prijateljskiji, skromniji... I samo je problem razumjeti da si previše važan, a da bi živio zarobljen od stvari koje ograničavaju, osljepljuju i ne dopuštaju ti da vidiš sebe. I shvatiš da mir i znanje leže unutar tebe... Reci, nisi li umoran od licemjerja, egoizma, zavisti i taštine? Nije li dosta briga, tuga, nervoza, stresa i praznine? “