Kira

Ima nešto što ljudi nazivaju ženskim instiktom. Ne znam imaju li to samo žene, ali znam da ja to imam. Taj mi se instikt javlja kod svih ljudi: od onih koje sam tek upoznala do onih koje znam već dugo. Uvijek mi se upali neki alarm koji viče: “Pazi, pazi.“ Nevjerojatno je to što je taj alarm uvijek u pravu, a još nevjerojatnije to kako ja često mislim da baš sada griješi. Tako sam ja nekoliko godina isključivala svoj alarm koji je uporno govorio: “Ta osoba ima dva lica.“ Ali, nisam željela vjerovati samoj sebi i uvijek sam za tu osobu govorila sve najbolje. Divila sam se njezinoj mudrosti i iskustvu. Ipak, neke sitnice su mi polako otvarale oči. Jednom sam imala priliku čuti telefonski razgovor te osobe (nisam prisluškivala ako to mislite). Iznenadilo me što je ta osoba pričala preko telefona i komentar koji sam čula kad je razgovor bio završen. Iako se nije radilo o meni, te riječi čovjek ne želi čuti o kome god da se radi. Alarm je vrištao u meni, a ja sam ga sad već nesigurno stišavala. Nedavno sam čula nešto o toj osobi, ...nikad se tome ni bih nadala. Tada sam shvatila da je moja mama u pravu kad mi kaže: „Drago dijete, ništa te ne smije iznenaditi.“ I nisam se iznenadila previše, moj komentar na to bio je: „Zašto me to uopće ne čudi?“ Zbilja sam se to pitala, a onda sam shvatila da je to zbog mog alarma koji je cijelo vrijeme bio na oprezu. Kao što rekoh, on još niti jednom nije pogrešno zazvonio. Stalno ga čujem... i sada. Za neke znam da je u pravu, a za neke želim ga griješi. Što vi mislite, hoće li moj alarm ikada pogriješiti?