Čekamo

Mjehurići

Nešto si ovdje moram pojasniti.
To mi uvijek, barem donekle uspije pisanjem.
A pišem ovdje, ne zbog komentara, nego zato jer bilježnice često ispremiješam i zametnem.
I brže pišem na tipkovnici. Volim kako mi prsti prate misli. Volim taj ritam.
Dok pišem rukom, misli mi rado pobjegnu, ne stignem ih uloviti.
Očito sam ranije ,dok sam puno pisala rukom, mislila sporije.
Vjerojatno sam i bila uravnoteženija.
Sasvim sigurno, znala sam i voljela biti sama.
Sada samoću izbjegavam poput vraga.

Ne mogu ljude opterećivati. Imaju važnijih problema od moje samoanalize.
To je uostalom, samo moj posao.

*******************************************************

Za mog S. nikada se ne bi reklo da bi se mogao ubiti.

Pogotovo, da će si staviti oko vrata lajnu od psa i njome objesiti u radioni svoga prijatelja, dok je ovaj otišao na more.
Bio je nevjerojatno inteligentan i sposoban. Njegove se fore još prepričavaju u krugu njegovih prijatelja.
I ja ih rado prepričavam.
Volio je Dire Straitse i Toma Waitsa. Davio me njima.
Bio je nezreo otac i muž.

Tko bi mogao pretpostaviti da će se objesiti lajnom od psa, nakon što je jednog netom prije, spasio iz poplave,
odnio ga na Veterinarski fakultet i uspio prikupiti ogromnu svotu novca za njegovo liječenje.
Volontirao je nezaposlen i potpuno bez kinte, nakon što je praktički preko noći dobio otkaz u jednoj velikoj firmi.
Imao je i doma psa. Našeg psa. Kojeg je volio.
To jutro, hitna ga je odvozila pod sirenom odmah pored zgrade u kojoj radim.
Dva dana nakon toga, policija mi je donijela njegove stvari.
Košulju i nekog malog sveca za kojeg niti ne mislim da je pripadao njemu.
Policija je tada spominjala neke ljude koji su mu dugovali tri godišnje plaće.
Nije mi niti onda niti mi sada pada na pamet to istraživati.

Kratko vrijeme prije toga, došao mi je da mu posudim 200 kn.
Pričao mi je da neka cura koja mu se sviđa, voli ciklame i pitao me kako ciklame izgledaju.
I da će ići raditi van, al' ne zna što će sa psom.
Uvijek je tako prokleto malo pričao o sebi. To je inače trebalo izvlačiti iz njega.
Pa me iznenadio svojom iznenadnom rječitošću.
Znam točno gdje smo stajali. Imao je lijepu bijelu košulju na sebi i bio je jako zgodan muškarac.
Osjetilo se da je prolupao lagano. Mislila sam, od traženja posla.
Rekla sam mu, nemoj da ti prijeđe u naviku posuđivati novac od mene.

Nikada ne bih rekla da bi mogao dići ruku na sebe.
Nikada nisam pomislila da je to mogao učiniti i zbog mene, zbog nas.
Bio je horoskopski bik i nikada mi nije dao za naslutiti da imalo pati zbog našega neuspjelog braka.
Ja sam krenula dalje. Ne sjećam se da sam patila, problemi koji su se nizali nisu mi davali priliku za taj luksuz.

Moj ga je sin sanjao ovih dana. A ja pojačano mislim na njega, neovisno o tome.
Zamišljam što bi rekao na svoje unuke, koji danas pušu balončiće ispred ulaza.
Najstariji unuk baš poput njega, nabraja sve automobile koje vidi putem i crta ih.
Kako bi se smijao mojim ljubavnim izborima, načinu parkiranja.
Sinovim projektima.

To je bio i ostao veliki šok i trauma nakon koje se teško, jako teško odvezujem od ljudi i odnosa.
Uvijek iscrpljujem sve riječi, dajem nenormalne šanse da neki odnos uspije.
Da se održi u bilo kojem obliku.
Ne rušim mostove.
Gradim ih.
A nekada se i sama izvijem u most.
Potpuno čudesno i neobjektivno, ali sa nekom puno širijom slikom.
Slikom o tome koliko smo samo krhki i prolazni, poput mjehurića od sapunice.
I kako nikada izrečene riječi mogu onda poslije godinama stajati na našoj kičmi, među lopaticama.

Nakon toga, ja ne mogu više biti normalna.
Uobičajeno se naljutiti, otići, okrenuti stranicu, ne pitati.
Žao mi je. Ja to ne mogu.

Kesteni cvatu. Ima ga u njima.
Moje su jagode u pupovima.
Lastavice se opet gnijezde u autopraonici.


Ići ću ovih dana opet posaditi mu ciklame.

One će mu pričati tamo gdje ja više do njega ne mogu doprijeti.

Izgleda da mu je rekla

Taj san. Taj grad.

Riječ

tajno prepoznavanje

Samonikla
tvoja riječ
ispod gustog lišća skrivena
poruka koju iščitava moja tišina

Bijeli sitni zvončići nježnosti
izrezbareni čipkom jutarnjom
umiveni kišom bezazlenog povjeravanja
jednom negdje morali bi

Kao da ti čujem disanje na vlastitom uzglavlju
prilaziš mi tek u snovima pred zoru neku rumenoplavu
zagonetno se smješiš kao da sve znaš
( jer sve znaš)
prelaziš prstima mojim uspavanim trepavicama

Želiš vidjeti tko sam ispod tog silnog lišća
jesam li sada već spremna zazvoniti
da li je srce sada izdržljvije
jesam li očuvala bezazlenost

Pokušavam se sjetiti otkuda te zapravo znam
dok ti polako razmičeš moje lišće
pomno pazeć da ne narušiš sklad oblika i miris želje
ja u mislima već ljubim ti prste

i tako isprepleteni u zanosnom titraju
želja, zamišljanja, nada i snova
čekamo riječ koja ne otkazuje
riječ koja ne prokazuje i neće zanijekati


riječ iscjeljujuću

Riječi će doći kasnije

Vitamina cijela abeceda

Rožarij

Kad ideš prema toj vrsti iscjeljenja
Sve te odvraća
Večer prije nije mi se dalo
Pa sam nešto hitno trebala sinu
A onda je odluka pala nešto prije ponoći
Nešto za svoju dušu
Samo za svoju dušu
Dušo moja

Pa sam se jutros tako umjesto u pola
Probudila tek u pet
Kako sam stigla spremiti se
Skuhati kavu i odjuriti autom
Pa stići do pola 6 kod Lisinskog
Ravno je čudu

Molila sam krunicu cijeli dan
Promicali su pored mene poznati predjeli

Diplomke

- Baka, vodi me zubaru, rekla je kroz suze.

Petogodišnji zubić ostao je otvoren
Treba ga liječiti
Raditi kuglicu od vatice
Stavljati u udubinu
Prije svakog obroka
Moja hrabra djevojčica
Ispuštala je glasić kao da pjeva
A niz obraze slijevale su se suzice
Stajala sam ispred nje
Govorila joj koliko je samo hrabra
Dok je teta dotorica zubić tuširala
Izvlačila iz njega komadiće hrane
Riječi neprobavljive
Išle smo kući s diplomom za hrabrost
Za iskazanu veliku odvažnost i strpljenje

Samo tako postupa se sa boli

S diplomom

Zavjet

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice,
ako mi oči budu siromasi,
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,
I ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,
I ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoje pozajmljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun
( sretan ti Nebeski rođos)

***********
Zavjetovana

Vesna je bila dječak, ja sam bila vidra
Krastavih koljena od stalnih ozljeda
Nemir u nogama
I hrabrost, suluda hrabrost
Ljubiš dlanovima, vjeruješ bedrima
Rasprskavaš se od ljubavi pred neku zoru
Voljena voliš i onda dođe kraj
Jer ništa vječno nije
A brinula bi o svim bivšima pomno
Jesi li živ, dragi, još te nekako volim
Jesi li jeo, je li ti toplo
Žena te i dalje ne razumije?
Ili bi im palila svijeće
Zašto se pobogu nisi bolje čuvao

Pa otkriješ da možeš pokapana proljećem
Voljeti stalno i iznova besmrtno
Jer si zavjetovana toj i takvoj Ljubavi
Koja prezire mlako
Ili kad ne boli

Radostan vam Uskrs!

Sabiranje redova

"Ovo je period u kojem sabireš redove!
"Bez ljubavi, ništa si."
Vidiš dokle je došlo kad ja čitiram Novi zavjet! ;))

Ženo, ti imaš mogućnost ljubiti tako da svaki put izgubiš glavu, bez ustezanja, zadrške bilo koje vrste...
To je dar.
Nemaš nikakvo ograničenje!

Nemoj da te moram poučavati u području u kojem si carica: o nježnoj, dubokoj - istinskoj ljubavi.
Drugi je u toj priči ipak malo manje važan.

Travanj je, čekam..
daj se pokreni! :))
Vjerujem kako je prošla upala mišića kao i glavoboljček!
Nu, što se čeka? :))

Možda ćemo zbog bezbroj stvari žaliti pri zadnjem izdahu, ali zbog toga što smo voljele garantiram nikako i nikada!"

*******
Nije do mene, Ipsi. Ja sam stalno u pokretu.
Srećem ih dok hodam s parkinga prema firmi, duga je to ulica. Uglavnom imaju kacige i bicikle, zvone mi da se maknem, ili u odijelima voze romobile usredotočeni na kočenje. Ima ih i na mom radnom mjestu. Mlađi su i sramežljivo mi se smješkaju. U mojoj kantini ih ima isto: zidari, bolničari, dimnjačari. Sretnu nam se pogledi i to je sve. U noćnim klubovima mi prilaze i žele se odmah ljubiti i seksati. Smiješno mi to bude, nisam ja za to, u biti sam jebena konzerva koja voli razvojne etape svakog odnosa.

Jebate, travanj je!
Kosa mi je ljepša no ikada. Zdrava, duga i zlati se, baš onako kako volim.
Prijateljice mi kažu kako se uopće ne vidi da patim.
No, ja se svako jutro iznova spremam vježbati.
Joga roza prostirka je na podu, spremna. Kao i lampice obješene na policu u obliku srca. Svjetle svu noć.
Alarm mobitela zvoni u 5.30. Ja ga smaknem prstom još u polusnu, pa me bude moje papige u 6.30 nimalo umilnim kreštanjem..Onda je već kasno za vježbanje. Zalijevam moje cvjetiće, dajem zvjerčicama friške vode, pijem vitamine. Kuham kavu, stavljam šminku, pa sa ruba šalice saznajem sve o nečijem košmaru.

Veliki četvrtak je. Zadnja klopa s prijateljima. Zajedništvo i bliskost iz kojega će se svi povući kada dođe vrijeme za njegovu žrtvu.
Ljuta na Boga, nisam bila u crkvi ne sjećam se. Zato vodimo duge rasprave pred spavanje, nakon kojih se On nimalo ne ljuti, nego me ušuška bolje i čini da se iduće jutro ponovno probudim. U tišini.
7:21 je. Vrijeme da se obučem do kraja, stavim jarko crveni ruž i osmijeh vraški sretnog survivera.

Iz rupe

Preko mjesec dana sam u crnoj rupi.
Ne želim se zavaravati.
Ponešto razgali,
otme mi smijeh, zvjezdice u oči
kada se popnem na rub
Ugledam iznenada rascvjetanu krošnju
Čujem ptice
Djeca me zagrle
I tako se čvrsto držim
Dok ne poplave prsti
Jer znam da mi je mjesto gore
Jer želim biti gore

Želim se uvjeriti u tvoju ljudskost
Želim sa smješkom reći, gle, voljela sam čovjeka
Griješnog, sebičnog, nezrelog, ali čovjeka
U toj mračnoj rupi, ja demoniziram taj odnos
Za sve si kriv, lucifer si i gad
Ne mogu se sjetiti baš ničeg lijepog
I onda skupljam svoje vlastite krhotine
Pazeći da se ne porežem, još su oštre
Ko one čaše koje se rasprsnu
u tisuće svojih opasnih dijelova

Dugopozdravljač
Ona koja te želi amnestirati prije konačnog odlaska
Jer je to potrebno onom
Sasvim svjetlom dijelu mene
Onom koji zaboravlja i prašta
Pokupi krhotine na miščafl i baci ih u smeće
Potom nacrtaj osmijeh bezbrižnog klauna
Promijeni zemlju, promijeni ime
Nestani

Ti si čovjek koji ćeš još puno ljudi slomiti
Da bi se preko tih razočaranih ljudi popeo
Samo do vlastitog razočaranja i samoće
Dok ja dopuštam da me slama
Zlatnoružičast sumrak
Kala koja se obnavlja iz vlastitog gomolja