Iz rupe

subota, 01.04.2023.

Preko mjesec dana sam u crnoj rupi.
Ne želim se zavaravati.
Ponešto razgali,
otme mi smijeh, zvjezdice u oči
kada se popnem na rub
Ugledam iznenada rascvjetanu krošnju
Čujem ptice
Djeca me zagrle
I tako se čvrsto držim
Dok ne poplave prsti
Jer znam da mi je mjesto gore
Jer želim biti gore

Želim se uvjeriti u tvoju ljudskost
Želim sa smješkom reći, gle, voljela sam čovjeka
Griješnog, sebičnog, nezrelog, ali čovjeka
U toj mračnoj rupi, ja demoniziram taj odnos
Za sve si kriv, lucifer si i gad
Ne mogu se sjetiti baš ničeg lijepog
I onda skupljam svoje vlastite krhotine
Pazeći da se ne porežem, još su oštre
Ko one čaše koje se rasprsnu
u tisuće svojih opasnih dijelova

Dugopozdravljač
Ona koja te želi amnestirati prije konačnog odlaska
Jer je to potrebno onom
Sasvim svjetlom dijelu mene
Onom koji zaboravlja i prašta
Pokupi krhotine na miščafl i baci ih u smeće
Potom nacrtaj osmijeh bezbrižnog klauna
Promijeni zemlju, promijeni ime
Nestani

Ti si čovjek koji ćeš još puno ljudi slomiti
Da bi se preko tih razočaranih ljudi popeo
Samo do vlastitog razočaranja i samoće
Dok ja dopuštam da me slama
Zlatnoružičast sumrak
Kala koja se obnavlja iz vlastitog gomolja

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.