Marketing
Mjehurići
Nešto si ovdje moram pojasniti.
To mi uvijek, barem donekle uspije pisanjem.
A pišem ovdje, ne zbog komentara, nego zato jer bilježnice često ispremiješam i zametnem.
I brže pišem na tipkovnici. Volim kako mi prsti prate misli. Volim taj ritam.
Dok pišem rukom, misli mi rado pobjegnu, ne stignem ih uloviti.
Očito sam ranije ,dok sam puno pisala rukom, mislila sporije.
Vjerojatno sam i bila uravnoteženija.
Sasvim sigurno, znala sam i voljela biti sama.
Sada samoću izbjegavam poput vraga.
Ne mogu ljude opterećivati. Imaju važnijih problema od moje samoanalize.
To je uostalom, samo moj posao.
*******************************************************
Za mog S. nikada se ne bi reklo da bi se mogao ubiti.
Pogotovo, da će si staviti oko vrata lajnu od psa i njome objesiti u radioni svoga prijatelja, dok je ovaj otišao na more.
Bio je nevjerojatno inteligentan i sposoban. Njegove se fore još prepričavaju u krugu njegovih prijatelja.
I ja ih rado prepričavam.
Volio je Dire Straitse i Toma Waitsa. Davio me njima.
Bio je nezreo otac i muž.
Tko bi mogao pretpostaviti da će se objesiti lajnom od psa, nakon što je jednog netom prije, spasio iz poplave,
odnio ga na Veterinarski fakultet i uspio prikupiti ogromnu svotu novca za njegovo liječenje.
Volontirao je nezaposlen i potpuno bez kinte, nakon što je praktički preko noći dobio otkaz u jednoj velikoj firmi.
Imao je i doma psa. Našeg psa. Kojeg je volio.
To jutro, hitna ga je odvozila pod sirenom odmah pored zgrade u kojoj radim.
Dva dana nakon toga, policija mi je donijela njegove stvari.
Košulju i nekog malog sveca za kojeg niti ne mislim da je pripadao njemu.
Policija je tada spominjala neke ljude koji su mu dugovali tri godišnje plaće.
Nije mi niti onda niti mi sada pada na pamet to istraživati.
Kratko vrijeme prije toga, došao mi je da mu posudim 200 kn.
Pričao mi je da neka cura koja mu se sviđa, voli ciklame i pitao me kako ciklame izgledaju.
I da će ići raditi van, al' ne zna što će sa psom.
Uvijek je tako prokleto malo pričao o sebi. To je inače trebalo izvlačiti iz njega.
Pa me iznenadio svojom iznenadnom rječitošću.
Znam točno gdje smo stajali. Imao je lijepu bijelu košulju na sebi i bio je jako zgodan muškarac.
Osjetilo se da je prolupao lagano. Mislila sam, od traženja posla.
Rekla sam mu, nemoj da ti prijeđe u naviku posuđivati novac od mene.
Nikada ne bih rekla da bi mogao dići ruku na sebe.
Nikada nisam pomislila da je to mogao učiniti i zbog mene, zbog nas.
Bio je horoskopski bik i nikada mi nije dao za naslutiti da imalo pati zbog našega neuspjelog braka.
Ja sam krenula dalje. Ne sjećam se da sam patila, problemi koji su se nizali nisu mi davali priliku za taj luksuz.
Moj ga je sin sanjao ovih dana. A ja pojačano mislim na njega, neovisno o tome.
Zamišljam što bi rekao na svoje unuke, koji danas pušu balončiće ispred ulaza.
Najstariji unuk baš poput njega, nabraja sve automobile koje vidi putem i crta ih.
Kako bi se smijao mojim ljubavnim izborima, načinu parkiranja.
Sinovim projektima.
To je bio i ostao veliki šok i trauma nakon koje se teško, jako teško odvezujem od ljudi i odnosa.
Uvijek iscrpljujem sve riječi, dajem nenormalne šanse da neki odnos uspije.
Da se održi u bilo kojem obliku.
Ne rušim mostove.
Gradim ih.
A nekada se i sama izvijem u most.
Potpuno čudesno i neobjektivno, ali sa nekom puno širijom slikom.
Slikom o tome koliko smo samo krhki i prolazni, poput mjehurića od sapunice.
I kako nikada izrečene riječi mogu onda poslije godinama stajati na našoj kičmi, među lopaticama.
Nakon toga, ja ne mogu više biti normalna.
Uobičajeno se naljutiti, otići, okrenuti stranicu, ne pitati.
Žao mi je. Ja to ne mogu.
Kesteni cvatu. Ima ga u njima.
Moje su jagode u pupovima.
Lastavice se opet gnijezde u autopraonici.
Ići ću ovih dana opet posaditi mu ciklame.
One će mu pričati tamo gdje ja više do njega ne mogu doprijeti.
Post je objavljen 27.04.2023. u 21:24 sati.