U 3.15 probudi me val znoja i vrućine. Klasika. Uvijek u to neko vrijeme. I uvijek iz nekog razloga, pogledam na sat. Upaljen TV blješti. Pogledam što je, a ono Titanic po milijarditi put. Jedina preživjela prisjeća se događaja. Na splavi su, on je umro od smrzavanja, a ona istrgne svoju ruku iz njegove ruke i on tone, tone na dno mora. Ona pritom kaže: neću zaboraviti nikada. Ona se spašava. Istrgne svoju ruku iz njegove umrle ruke i puše u zviždaljku da bi je čuo spasilački brod. Puno godina kasnije, na istom mjestu baca u more plavo srce na lančiću. U 3.25 ja gledam tu scenu i pomislim: istrgnuti ruku iz njegove umrle ruke. The dogs day are over i tekst: moraš zaboraviti ako želiš preživjeti. Istrgnuti se iz prošlosti. To što ne želim više nikoga izgubiti, isto se temelji na prošlosti. Nisam još iz nje otišla, a davno je prošla i u njoj ne mogu promijeniti više ništa. Istrgnuti svoju ruku iz njegove umrle. Pustiti ga da potone na dno. Potom na isto mjesto baciti plavo srce. |
Iz vlažne, hladne magle sporo izranja sunce. U takvim jutrima, ruže sviraju orgulje. Orguljasta jutra. Mokra ko valunzi. A iz magle misliš izroniti će neki drugi svjetovi. Neka drukčija ti. Bolja. Izmijenjena. Kad ono.. Vrijeme za Mirogoj. Da izbjegnem onaj kijamet predviđen u utorak. Navikla sam ići sama ili sa svekrvom. Sad je slomila kuk, u bolnici je, nepokretna. Zaborav joj pomaže da je još na životu. Zove me ona na mobitel i govori da ide doma. A još je nisu ni operirali. Dezorijentiranu je smirujem i razuvjeravam. Srećom pa mi vjeruje. Boli to. Pripremam se za dan kada me možda neće prepoznati. Poslije groblja idem k njoj u bolnicu, da joj suhim pranjem napravim frizuru. I na čašicu razgovora. On želi sa mnom na Mirogoj. Lijepo mi je to. I neobično skroz. Kupila sam aranžman. Velik i lijep. Bijeli ko snijeg ljiljani. Krupne ruže boje ciklame. Nosi ga kroz grad. Da meni ne bude teško. Nosi i kantu s vodom. Da mi ne bude teško. Nakon brisanja, glancanja, namještanja aranžmana, buketa, svijeća, razgovora s Bogom, razgovora s njim kojeg nema, imam običaj sjesti na mramor, upaliti cigaretu i ispražnjenih misli buljiti u ništa. Tako to ja radim već pet godina. On brblja. Ne da mi misliti. Stavlja mi ruku na rame. Ljubi me. Želi me. Požuruje. Odvlači u stilu, nije ti tu mjesto. Smješkam se. Lijepo je to. I neobično skroz. Pa mi godi, pa me nervira. Ne znam ni sama što mi je. A dolje u Tkalči, smješka se on djeci i komplimentira lijepim ženama. Male cure već klasično zastaju. U slastičarni izmijenjuje par riječi s nekom Francuskinjom i njenim djetetom. Ugrize me ljubomora posred obraza. Pokažem to. On se smije. Njemu je to smiješno. Jednako kao što mu nije nimalo smiješna njegova vlastita bezrazložna ljubomora. Mogla sam se fino napraviti da ne vidim. Tako rade mudre, no ja to nisam. Iz magle opet ista, stara ja. Moram shvatit da on jednostavno voli sve ljude. Nasmiješiti mu je misija. Voli i gotovo. Pa onda tako i mene. I moram shvatiti da ljudi odlaze. I to moram shvatiti. I da ništa nije dovijeka. ( Kužiš, Sarah? Ajde ne umišljaj, pliz. Uživaj i ne očekuj isuviše od te ptice nebeske. Napiši mu priču. Ma pokloni i pjesmu. Nek bude neki sjajan lik u tvom romanu. Daj mu da te gane, zapali lučice u očima, pa za to je stvoren! Popni mu se na dlan, pa neka te nosi gradom i pokazuje svima... Neka te nasmiješi. Al budi mudra, znaš ti dobro kako je sa pticama..ide zima...) |
Na zapadnom nebu Oblaci zlatni u obliku prstena A njegova crna kuštrava glava Na mom bedru Flota labudova kroji jezero Jedemo čokoladne napolitanke Voli me jako Od tog se rasplinjujem Poput onih pufastih ružičastih Oblaka Podsjeća me na mog muža Kad smo bili jako mladi Podsjeća me na mog prvog dečka Kao što me oblaci podsjećaju na ruže I to mu ne smijem reći da ne shvati krivo Grizem se za jezik, smješkam Postavljam mu iste zamke ( ne znam što mi to treba) Al ne da se Stisne mi prste do granice bola I to nam postaje tajni znak Da ne pizdim Da shvatim kako sam samo konačno Sretna ( u tebi su sve žene koje sam volio, kaže u polusnu) |
ŽIVA Kada kao ti, dušo moja, ne bih vjerovala u ljubav, kada bih vjerovala da ljubav nije vjetar bjesni koji te unatoč bjesnom iskustvu zavrti stotinu puta na mjestu i odbaci daleko daleko od ravnoteže, koliko god se opirao i zabijao noge čvrsto u tlo, Kada bih poput tebe mislila, da sve se može kontrolirati, jer sve izlazi iz glave, i da postoje brojni protuotrovi, gromobrani, ljekovite trave, kojima ćeš spriječiti tu pogibiju, tu slabost, nemoć i predaju.... A zapravo radi se samo o tome čije su oči zorom prve ugasle od ranije za Ljubav, čiji su se prsti prvi nevini opekli na vatri očekivanja, tko se prvi dao bez ostatka, i nikada se više vratio u prvobitno stanje. Kad ne bih vjerovala u Ljubav, onako kako vjerujem u zvijezde, onako kako grlim mjesec u noćima listopadskim, kada joj se ne bi uvijek iznova radovala, pa bila i tuđa, poput djeteta, predavala joj se kao suncu, poput ruže, poput rumene jabuke, imala bih ugasle oči poput mrtve ptice i bila bi mrtva, mrtva za Ljubav. |
Znam ponešto o tome.. Kako li se samo ljetni vjetrić pretvara u hladni sjeverac. Tri mjeseca mu treba. Tri. Kako se krajem zime zaljubičaste livade. Preko noći. Jedna noć je dovoljna. Kako stabla cvatu listovima. Mjesec dana. Kako ti samo postane stran netko koga si zavoljela. Brzo. Sve brže. Sve su to čudo do čuda! Master of losing something Or someone Ili kako te u nekom trenu bude sram vlastite Nepromišljenosti I kad će to dovraga više prestati I da li će Pa požališ...pokaješ.. Pa poželiš Začepiti ta svoja velika brbljava usta Vatom i travom Vatrom i vodom Stisnuti te svoje lakome oči koje ginu Za veliku ljubav A ona Ne postoji, dušo, ne postoji ni u bajkama Sve ti je to samo trenutna potreba Glad, žeđ, prenoćište Tri mjeseca ili jedna noć Who cares Stalno te moram spašavati Umoran sam od tebe, kaže Bog Nemoj nikoga više tako bezglavo častiti svojom dušom Dosta je tih bokora i bokova Šta ti je Lađe kao ti Trebaju se plašiti Dokova Pa žmireći i nijemo promatrajuć' prirodu Navući nazuvke od lišća Na korijenje I neka pada Neka sada samo sretno pada Koga briga |
primim si obraze s oba dlana onako kako si mi ti i dođe mi krivo što si tada ne mogu poljubiti i čelo Šutim, ne pišem, plitko dišem, jer udahnem li progutat ću svu pustoš koju si ostavio za sobom izdahnem li izaći će ljubičasti leptiri i žalostiti ljude Zato šutim, ne pišem, plitko dišem. Postane li neizdržljivo, poljubim si koljeno i primaknem ga čelu |
test |