ponedjeljak, 21.11.2016.
Prokockala sam te
Ne mogu se pomiriti s tim da će ona biti majka tvoje djece. Da će ona biti tvoja žena. Da ćeš nju grliti u dugim noćima, ljubiti u hladnim jutrima, da ćeš nju čuvati i štititi.
A trebala sam to biti ja.
Samo te nisam pročitala. Nisam vjerovala u tebe. Nisam ti dopustila. Nisam ti vjerovala. Nisam te znala voljeti.
Nikad sebi neću oprostiti naše godine. Nikad sebi neću oprostiti naivnost. Ranjivost. Glupost.
Milo moje nisam te se nagledala, ni naljubila, ni nagrlila.
Jer te nisam znala. I nisam znala s tobom. I nisam bila svjesna što imam u svojim noćima i svojim rukama.
Kako ću vas gledati ? Kako ću živjeti s ovolikom ljubavi i ovolikom tugom? Kako ću kad bez tebe ne znam i ne mogu.
Volim te do kosti. I boli me užasno činjenica da sam te prosula kroz prste. Nekoj goroj. Nekoj koja te prepoznala. Ali te nikad neće voljeti i grliti kao ja.
Jesmo li si sve rekli ?
Jesmo sve. Osim da je kraj.
