ponedjeljak, 21.11.2016.
Razgovor za kraj
Prekasno smo razgovarali. I tu smo najteže pogriješili.
Razgovori se vode za početak a ne za kraj.
Rekao si mi u kojem trenutku sam sudbinu preusmjerila, u tuđe ruke, tuđi krevet i tuđi život.
Rekao si mi sve što godinama nisi. Pitala sam te sve što nikad nisam.
Pale su ove noći sve maske nošene godinama, izrekle se sve istine, prosule sve činjenice.
Ljubio si me kao da je zadnji put. A znamo da nije ,.. Ovaj put znamo.
Život se odlučio poigrati nama, srušiti nam sve snove, protresti nam duše dok se ne smire. Tvoja se smirila, a moja bjesni, moja je puna tuge, razočarenja i boli. Hoće li to ikad iz nje izići pitam se ?
Nikad tako pričali nismo, nikad se tako ljubili, nikad tako plakali kao noćas.
Skupila su se sva pitanja ovog svijeta, isfiltrirali svi odgovori, saznale sve tajne.
Ljubio si me kao nikada, za moj i tvoj kraj.
Zabolile su me tvoje riječi, isparale me po srcu opet iznova. Zakasnila sam u tvom životu jer sam bila iskrena i nije mi se isplatilo.
Hoće li me itko više poznavati kao ti ?
Hoće li itko znati što mislim kad se samo nasmijem , a što kad šutim ? Hoće li itko znati pročitati moje poglede ? Izgristi moje usne ?
Previše ćeš mi faliti , iako ću te uvijek imati?
Tvom životu su se desile promjene, a moj si uništio ?
I noćas si mi prvi put u životu rekao da si kukavica, da nisi imao hrabrosti. Rekao si mi sve ono što sam o tebi prekasno saznala.
Boliš me tugo moja najviše na svijetu.
