utorak, 15.11.2016.
Nebo zna
Nisam te poznavala. Tek sad vidim koliko sam pogrešnog u tebi vidjela. Mislila sam da si slab. Da si kukavica. Da se ne znaš uhvatiti u koštac s problemima. Zato ti ih i nisam radila.
Mislila sam da bi me ostavio i napustio kada bih te najviše trebala, a ti si me ostavio kad si me najviše trebao. Ti si me ostavio jer je neka druga napravila sve o čemu sam ja ikad sanjala, i gdje sa samu sebe prešla.
I ne znam koliko će dana, mjeseci ili godina proći da se tvoji tragovi saperu s mene, da tvoji mirisi isčeznu u mojoj svakodnevnici, i ne znam hoće li ikada. Ali znam da si ovdje bio najvoljeniji. I najpotrebniji. I znam da bih ti bila najbolja.
I ne križam te u glavi. Jer još uvijek vjerujem u nebo. I da je tebi i meni mjesto pod istim.
Još uvijek vjerujem da će te biti u mom životu mada ne bih trebala.
Cijeli život imali smo sve na našoj strani, samo je falilo srca, ovaj put samo srce imamo , a sve drugo je protiv nas.
Ne mirim se s našim krajem. Jer nisi sretan. Jer sam nesretna.
Bog uvijek ima neke dobre planove. Ako je ovo najbolje od njega neka bude. A ako nije čekat ću. Ako treba i dok umrem.
